Isječci sjećanja (9): Iz Gline i glinskog kraja

Prosvjetni radnici: po dobru ih se radosno sjećam

U mojim razredima u Osmogodišnjoj i Učiteljskoj školi u Petrinji nije bilo, koliko se sjećam, đaka iz Gline ili iz nekog od glinskih sela. Ali ih je bilo u starijim generacijama i u posljednjoj generaciji (školska 1964/65. godina, moja je pretposljednja) Učiteljske škole, za koje i koje sam znao, poznavao ili ih dobro poznavao. Sa nekima sam dugo prijateljevao, sarađivao, neke pamtim po divnim literarnim i likovnim radovima njihovih đaka koje smo objavljivali u „Kuriru“, sisačkim novinama za djecu.

Mnogo je Glinjana upisivalo i završavalo petrinjsku Učiteljsku školu. Kasnije i Pedagošku akademiju. Petrinja blizu, a prosvjetnih radnika nikad dosta po siromašnim krajevima Banije – trebalo ih je sve do druge polovine šezdesetih. Zatim je počeo naglo da opada broj djece. Pojedini prosvjetni radnici birani su i na društvenopolitičke dužnosti u svojim opštinama, neki su odlazili u privredu, neki na dalje školovanje. Mnogi su studirali i uz rad: posebno na Pedagoškoj akademiji.


Ovdje navodim imena meni dobro znanih još iz Petrinje, kao i imena onih koje sam kasnije upoznao u Glini i po glinskim selima. Među njima su i oni koji su došli sa nekih drugih strana i tu radili, a koje sam takođe poznavao, sarađivao s njima, obilazio njihove škole. Tu su i moji nastavnici, profesori... Neki su se, i od jednih i od drugih, davno upokojili, a neki ovih godina. Neki i tamo, u krajevima Hrvatske u kojima su ostali ili se u njih vratili. A većina je napustila i napušta ovaj svijet ovdje, po Srbiji, po svijetu, u izbjeglištvu, prognaništvu. Za većinu preminulih ne znam, ili nisam siguran kad se to dogodilo, pa to i ne navodim. A zaslužili su da se spomenu – po dobru ih se radosno sjećam. I nadam se da se ovi, hvala Bogu živi, neće naljutiti što sam bilješkario nešto od onoga što su bili, radili, što me je vezivalo za njih... S tim da sam svjestan da ovdje nema dosta onih koje je trebalo da spomenem. Ali... Ničije sjećanje nije pouzdano. Stoga vjerujem da se ni oni neće ljutiti: iskreno im se izvinjavam.

Nastavnici u Osmogodišnjoj školi: Ana Lamza – predavala kemiju (hemiju), rodom je iz Svračice, Đuro Tintor – predavao zemljopis (geografiju), ne znam tačno iz kog je mjesta... Profesori u Učiteljskoj školi: Miloš Petrović – razrednik u četvrtom razredu, predavao pedagogiju i metodiku, Milan Relić – predavao matematiku (meni nije predavao, jer je otišao), poznavao sam ja njega, ali ne on mene. Obojica su iz Donjeg Klasnića. Ako se ne varam. A mislim da se ne varam.


Na redu su pojedini prosvjetni radnici iz Gline i glinskog kraja, bivši đaci Učiteljske škole, koji su je prije i poslije mene, u posljednjoj, dakle, generaciji završili i otišli dalje, kao i oni iz drugih krajeva koji su tu radili, a koje sam, rekoh, znao, poznavao, sarađivao s njima... (za većinu znam i mjesta iz kojih su, pa ću to i spomenuti, kod nekih to neću učiniti kako ne bi bilo grešaka; mada će toga biti i kod ovih kod kojih to navodim): Miloš Baždar, Mirko Baždar, Ruža Baltić, Živko Barić, Ranko Gnjatović, Milorad Gojsović, Milan Davidović, Danica Đukić, Petar Đukić, Milan Zebić, Dušan Korica, Đorđe Korica, Nikola Korica, Ljubica Kuka, Stevo Kuka, Danica Kukoleča, Svetozar Kurepa, Ana Lamza, Đurđica Lamza, Mira Lamza, Berislav Ličina, Marija Majstorović, Božidar Martinović, Milan Martinović, Ljuba Madžarac, Dane Metikoš, Draginja Metikoš, Slavka Metikoš, Stana Metikoš, Stevan Metikoš, Mijo Mlađenović, Marija Oreščanin, Marko Perković, Ana Petrović (mislim da je to Ankica, udata Rebrović), Dušan Polovina, Stevo Radulović, Mirjana Rebrača, Ruža Simić, Veljko Stambolija, Milan Todorović, Zvonimir Zvonko Tucelj, Jovan Coklin, Savka Crnogorac, Aleksa Čučilović, Ljubica Šakić, Ankica Španović...

O nekima sam pisao i spominjao ih u zapisima na ovom Sajtu, i u drugim zapisima, kao i u knjizi „Bilo jednom na Baniji“: Miloš Petrović, Milorad Gojsović, Svetozar Kurepa, Ankica Rebrović, Dane Metikoš, Stevan Metikoš, braća Korice, Jovan Coklin, Ljubica Šakić i drugi. O nekima znam veoma malo, ali ih se sjećam, znam za njih. Pa ih zbog toga i spominjem.


Draginja Metikoš je iz Bijelih Voda. Učiteljsku školu završila je prije Drugog svjetskog rata, u Beogradu. Prvo učiteljsko mjesto bilo joj je u Šibinama. Zatim je radila u Vitunu kod Ogulina, Drežnici... Učesnik Narodnooslobodilačke borbe. U partizanima je jedan od organizatora prosvjetnog rada, rada sa ženama, omladinom... Poslije rata rukovodilac u institucijama školstva Republike Hrvatske. Upoznao sam je, a pisali smo o njoj i u „Kuriru“.

Ankica Rebrović, rođena Ana Petrović, iz Svračice. (Učiteljsku školu u Petrinji završila je, ako je to ta Ana, kasnija Ankica, a nedavno sam je spominjao, školske 1934/35. godine; dalje će biti samo školske godine i uz njih Uč., što znači Učiteljska škola, ili PA, što znači Pedagoška akademija; za one koji su najprije završili Učiteljsku pa poslije Pedagošku akademiju navodi se godina završetka Učiteljske, a kod onih, rjeđih, koji su završili neku drugu srednju školu pa kasnije akademiju, navodi se školska godina završetka petrinjske Akademije; obje ove prosvjetne ustanove pišu se velikim početnim slovom, jer se radi o nazivima konkretnih ustanova, ne misli se na škole i akademije kao opšte imenice.) Učesnik je Narodnooslobodilačke borbe. Bila je jedan od organizatora kurseva za učitelje u oslobođenoj Glini, predavač... Poslije rata jedan od rukovodilaca prosvjetno-odgojnog rada u Petrinji. Bila je upravitelj Doma za žensku školsku omladinu. Nas nekoliko iz moje generacije imali smo u Domu svojih školskih drugarica pa smo, po njenom odobrenju, mogli slobodno k njima kako bismo zajedno učili. Inače je živjela, sa sinom, u drugom dijelu kuće u čijem je jednom dijelu živio moj djed Jovan Velebit, kod koga sam nekoliko godina i stanovao. I gospođu Ankicu izuzetno sam cijenio, poštovao. A i ona je uvijek bila dobra prema meni.


Stana Metikoš (1952/53, Uč.), iz Bijelih Voda. Radila u Mečenčanima. Kao đačić iz Komogovine, vidio sam je nekoliko puta kad smo dolazili u Mečenčane sa štafetom ili kakvim drugim povodom. U sjećanju je i danas živih mečenčanskih đaka.

Za Milana Zebića, Miju Mlađenovića i Aleksu Čučilovića (svi 1961/62, Uč.) nešto skromno već sam rekao. Gdje su kasnije radili, živjeli... ne znam. Za Milana Martinovića, iz njihovog razreda, njihove generacije, napisao sam u knjizi „Bilo jednom na Baniji“ da je sve znao. Bio je izuzetno načitan. Gdje je sve radio, osim što ga se sjećam iz Blinje, takođe ne znam. Sada je negdje ovdje, u Sremu, a ne znam gdje.

Milana Davidovića (1955/65, Uč.) gledao sam dok je igrao fudbal za Nogometni klub Mladost iz Petrinje. Tada je on bio popularni Dundo. Kasnije smo se dobro poznavali i sarađivali. Posebno dok je bio direktor Dječjeg vrtića „Milanka Kljaić“ u Sisak-Predgrađu i dok je bio sekretar Izvršnog vijeća Skupštine opštine Sisak, a ja član (volonter, zadužen za školstvo, kulturu, fizičku kulturu...). Milan je iz Svračice.

Miloš Baždar (1959/60, Uč.) je iz Obljaja. Bio je i pedagog u Osnovnoj školi „Braća Bobetko“, takođe u Sisak-Predgrađu. I tada smo zaista dobro sarađivali – radio sam najprije na poslovima kulture, a kasnije na poslovima informisanja u Željezari. Jedno smo vrijeme kao rezervni oficiri Jugoslovenske narodne armije (JNA) bili u istoj brigadi: on u štabu brigade, a ja kao pomoćnik komandanta u štabu jednog od bataljona te brigade. Na vježbi mog bataljona, u proljeće 1975. godine, a bili smo smješteni u šumi Šašava, blizu sela Šašave (za neke je Šaševa), jedno veče povede on mene svojoj rodnoj kući. Dočekale su nas njegova majka i supruga, nastavnica u istoj školi. I lijepo nas počastile: domaći sir i skorup, banijske sušene mesne kobasice, šunka, hrpa ulivenih ko dukati žutih jaja... I čašica, dvije ljute obljajske šljivovice... A kad mi se, na toj vježbi, upalio palac desne noge, odvede me Miloš u glinsku Bolnicu, gdje me je operisao čuveni glinski doktor Andrija Krkač, sa kojim se Miloš veoma dobro poznavao... Miloš je kasnije završio i Pedagošku akademiju, fakultet i doktorirao. I napredovao. I to mnogo napredovao. Kad god pomislim na Obljaj, tu mi se javlja slika granice dvaju velikih carstava, tu su mi književnik Dragan Božić, general Petar Maljković, dr Miloš Baždar, direktorka Osnovne škole „Rade Grmuša“ u Velikom Obljaju Ruža Baltić, vrijedni društveni radnik i rukovodilac u Sisku Stojan Eremija, fotografija i priča Miroslave Dmitrović u „Kuriru“, talentovane učenice osmog razreda Osnovne škole „Rade Grmuša“, sa bisernicom u rukama (ona je vjerovatno iz Bojne), a Đuri Maričiću, jednom od urednika lista, rekla je kako bi voljela da završi gimnaziju pa da studira pravo. Željela bih da budem pravedna, kazala je Miroslava... A ja bih volio da znam da li joj se želja ispunila!


Đorđe (1960/61, Uč.), Dušan i Nikola Korica (obojica 1964/65, Uč.), sinovi poznatog učitelja iz Velikog Šušnjara Nikole Korice (1948/49, Uč.). Đorđa sam poznavao onako, iz daljeg. (Meni je bio drag i zbog toga što je učiteljevao i u mojoj Jošavici, petrinjskoj, u kojoj sam davno prije toga krenuo u prvi razred.) Uvijek sam ga, kao starijeg, pozdravljao. Uostalom, kao i mnoge druge od sebe starije đake Učiteljske. To je bilo kao kasnije u vojsci – iako on nije tvoj oficir, podoficir, on nema pojma ko si ti, a ti ga obavezno pozdravljaš. Tako su i ovi stariji bili pravi autoriteti za nas mlađe. Oni su bili i pionirski i omladinski rukovodioci, išli su u Vježbaonicu na praktičnu nastavu, igrali su fudbal u Mladosti i Radniku, neki igrali rukomet u Slaviji, rvali u Rvačkom klubu „Gavrilović“... Đorđe je bio talentovan za književnost, za novinarstvo. Ali se nije posvetio njima, moje je skromno mišljenje, onoliko i onako koliko je i kako je mogao. Dušan nije, koliko znam, pisao. Đorđe i on su se upokojili. Za književnika Nikolu već sam rekao.

Berislav Ličina (1964/65, Uč.), iz Gline, posljednja je generacija Učiteljske škole. On i ja pokrenuli smo školski list „Iskra“ (štampali smo ga na šapirografu. Tako nam se zvalo i naše školsko kulturno-umjetničko društvo.) On je bio odgovorni, a ja glavni urednik. Napredan omladinac, odličan đak. Kasnije, između ostalog, i predsjednik Skupštine općine Petrinja. Za njegovog predsjedničkog mandata objavljena je i „Spomenica...“, tanja knjižica, povodom 125. godišnjice Učiteljske škole, obilježene 1987. godine, s imenima završenih đaka te škole, kao i studenata Pedagoške akademije. Mog imena u toj „Spomenici...“ nema. Ili je u pitanju greška ili... Mada...


Ankica Španović (1962/63, Uč.), iz Dragotine (spomenuta je i u prošlom „Isječku...“). Radni vijek, koliko znam, provela je u Osnovnoj školi „Nikola Demonja“ u Glini. Bila je u Učiteljskoj školi u generaciji ispred moje generacije. Nje se dobro sjećam i iz škole. A posebno smo odlično sarađivali putem literarnih radova njenih đaka koje nam je slala za „Kurir“. Anka, kako negdje piše, a nama je ona uvijek Ankica, bila je među najboljim i najuspješnijim voditeljima litetarnih sekcija u tadašnjoj Sisačko-banijskoj regiji.

Ruža Baltić, iz Donjeg Selišta kod Gline. Sestra narodnog heroja Milutina Baltića. Nije voljela, takav sam utisak stekao, da je vežu za brata. Koga je, pričala je, „zloupotrebljavala“ kad je trebalo nabaviti nešto za Osnovnu školu „Rade Grmuša“ u Velikom Obljaju i njene područne škole. A tu je godinama bila direktor. U školu smo dolazili književnik i novinar Đorđe Đurić i ja, čitali, govorili djeci, a djeca čitala i govorila nama. Dolazio sam sa kolegom Viktorom Flojharom, televizijskim snimateljem, pa smo radili prilog za Televiziju Zagreb. Lijepa, nova škola, aktivni, bistri đaci, uređen voćnjak uza školu... I odatle, ali i iz Osnovne škole „Prolom“ u Velikom Obljaju, gdje su radile Ruža Simić i Savka Crnogorac, dobijali smo za „Kurir“ lijepih likovnih radova.

Kad su u pitanju likovni radovi objavljivani u „Kuriru“, odnosno nastava likovnog, svakako da se Marija Oreščanin, nastavnica u Osnovnoj školi „Nikola Demonja“ u Glini, mora s posebnim poštovanjem spomenuti kao jedan od najboljih likovnih pedagoga na području Banije. Bila je prava radost primati, gledati, odabirati (kad ne znaš koji bi) i objavljivati radove đaka glinske škole. A koliko ih je samo objavljeno! Zahvaljujući Mariji.

Stevu Radulovića (1967/68, PA) dugo sam poznavao. Rođen je u Trnovcu, 1941. godine. Završio je Pedagošku akademiju u Petrinji i na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu fizičku kulturu. Radio u Osnovnoj školi „Bratstvo-jedinstvo“ u Maji. Svoju ljubav prema sportu i fizičkoj kulturi (bio je sjajan fudbaler) prenosio je na djecu. U prognaništvu, u Valjevu, to isto je činio. A onda se sa porodicom skrasio u Ugrinovcima, u Sremu, kod Beograda. U Beogradu je godinama uspješno pjevao u Pjevačkoj grupi Zavičajnog udruženja Banijaca... Izuzetno smo se poštovali. I posljednji put se vidjeli na Bežanijskom novom groblju u Beogradu, na sahrani Slavice Meandžije, supruge našeg dragog prijatelja Stanka Meandžije, koji je polazio školu u Glini. Ni dvadesetak dana kasnije, tačnije – 22. juna ove, 2019. godine, Stevo je preminuo.


I Stevo Kuka završio je Pedagošku akademiju u Zagrebu. Prije toga završio je Ekonomsku školu u Glini. (Nekad su u Glini i Kostajnici bile ekonomske škole, u Petrinji Učiteljska, a srednjoškolci iz Dvora i Dubice polazili su gimnazije u Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici.) Stevo je bio direktor Osnovne škole u Bučici.

Za Mirka Baždara mislim da je radio u Osnovnoj školi „Ćiro Madžarac“ u Šibinama. Pisao je poeziju. Bili smo davnih godina rezervni oficiri u istom bataljonu. I učestvovali na vježbama, predavanjima...

Veljko Stambolija, profesor, književnik. Iz Gline. Sjećam ga se dok je radio kao profesor u Centru za metalce „Braća Bobetko“ u Sisak-Predgrađu. U izbjeglištvu, prognaništvu, svejedno, skrasio se u Kruševcu, gdje je i dalje aktivan književni stvaralac. Objavio je veći broj knjiga, sarađivao je u mnogim časopisima, revijama, zbornicima, uvrštavan je u antologije. Zanimljiv pjesnik, kao što je i pouzdan tumač književnog stvaralaštva, posebno novih knjiga. Iako nemam njegovih knjiga, to ne znači... Već dugo čuvam jednu njegovu pjesmu kojoj se često vraćam. Jednom će i ona...

Ljubica Kuka (1961/62, Uč.), Danica Kukoleča (1955/56, Uč.), Ana Lamza (1959/60, Uč.), Đurđica Lamza (1963/64, Uč.), Mira Lamza (1958/59, Uč.), Marija Majstorović (1967/68, PA), Ljuba Madžarac (1955/56, Uč.), Slavka Metikoš (1964/65, Uč.), Mirjana Rebrača (1964/65, Uč.), Ranko Gnjatović (1964/65, Uč.)... jesu s tog područja, ali nisam siguran iz kojih su sela. Osim što pretpostavljam da je Kukoleča iz Brnjeuške, Lamze iz Svračice, Majstorovićeva iz Maje (to znam, radila je u Obljaju, predstavili smo je u „Kuriru“), Slavka iz Bijelih Voda... Mirjana Rebrača je išla u generaciji poslije moje, odnosno bila je đak posljednje generacije Učiteljske. Kao i Ranko Gnjatović, koji je možda iz Buzete, tu je bilo Gnjatovića... Oboje sam ih dobro poznavao. Zvonka Tucelja (1954/55, Uč.) upoznao sam, o njemu sam često slušao iz priča Dane Metikoša.

Milan Todorović (1969/70, PA), iz Dragotine. Radio je Osnovnoj školi „Davorin Trstenjak“ u Kostajnici. Vodio veoma uspješnu novinarsku sekciju. Njegovi mali novinari objavili su brojne radove u „Kuriru“. Sa Milanom sam se dobro poznavao.


Tu sad ima i onih koji nisu rođeni u Glini ili na glinskom području, ali su tu radili, neki proveli i čitav radni vijek, pa i život. I njih se sjećam. A ima i onih koji sa glinskog područja a radili su dalje i mnogo dalje od rodnog kraja. I oni su mi ostali u slikama dana koji teku.

Tu je moj dragi prijatelj Petar Pero Đukić (1963/64, Uč.), iz Donje Bačuge, učitelj u Klasniću, sada penzioner. I njegova supruga Danica. Pero je išao sa mnom do završetka četvrtog razreda, a onda je otišao u Gospić. Iz straha od profesora Petra Salopeka, koji je predavo njemački jezik. On u Gospić, gdje je i završio školu, a Vojislav Ćorić i Dušan Dragić (obojica 1963/64, Uč.) u Karlovac. Peri sam dolazio u Klasnić. I sa porodicom kući, ali i u školu. A i ranije smo, kao đaci četvrtog razreda, nas, jedna manja grupa (mislim – sedmorica), na čelu sa profesorom Milošem Petrovićem (rodom, rekao sam, iz Donjeg Klasnića), kad smo biciklima išli za Glinu preko Gora, a vraćali se preko Ravnog Rašća, Vlahovića... pa svratili i u Veliki Šušnjar, u školu kod spomenutog učitelja Nikole Korice, zatim otišli na prasetinu koja nas je čekala u već pristigloj tamnoj večeri u voćaru Perinih Đukića, u Bačugi. U neka doba, na svom motoriću, stigao je i Duško Bogdanić, direktor naše škole. Naravno, popila se i poneka čašica dobre banijske šljivovice (ne krijem – jesmo znali pijucnuti, ali većini to nije ostalo kao neka posebna potreba, navika, nego... onako, a i nikad nismo pravili bilo kakve probleme, već smo se radovali uz pjesmu, šalu...). U povratku smo išli ispred direktora Bogdanića koji nam je osvjetljavao cestu. Jer većina nije imala svjetla na biciklu, a cesta je bila makadamska, puna kamenja, rupa, jer ni drug Tito nije bio još prošao Banijom, a kroz Tješnjak nikad neće ni proći... Pero je meni, Pero, moj Đukić, ovamo, u izbjeglištvo, slao rakiju (više njih mi je slalo rakiju, samo ne znam da li smijem da ih spomenem), a ja njemu po književniku Mirku Demiću, rođenom u Klasniću, i dr Živku Španoviću, rođenom u Dragotini, neke svoje knjige. A taj put, kad sam bio gost u klasnićkoj školi (direktor je bio Marko Perković), predstavljao me Pero i rekao, između ostalog, i ovu lijepu i iskrenu rečenicu, zbog koje... kako ga nećeš voljeti: ... Da vi, djeco, samo znate kakvi smo mi bili divni i dobri budalaši!

Živko Barić (1962/63, Uč.) je iz Petrinje. Radio je u Osnovnoj školi „Joso Marjanović“ u Viduševcu. I stvorio sjajnu, poznatu i priznatu žensku rukometnu ekipu.

Dušana Polovine sjećam se... a kao kroz san mi prolazi da je bio direktor Osnovne škole „Nikola Demonja“ Glina. I da sam mu nekoliko puta bio u kancelariji, kad bih dolazio u školu. A pamtim ga kao suorganizatora malofudbalske utakmice između njegove ekipe iz Gline i rekreativne ekipe Mozaik iz Siska (za koju sam tada igrao i mali i veliki fudbal, a u ekipi su bili još i Slavko Romanić, Stojan Vasiljević, Zlatko Vincek, Stevo Kljaić, Žika Kovačević, Boško Jagić, Duško Starović, Gojko Slijepčević i... ko bi ih se sviju sjetio... bio sam najmlađi), a drugi organizator, koji je sa Dušanom dogovorio tu utakmicu, bio je više puta spominjani pjesnik Đorđe Đurić. Rezultata se ne sjećam, ali se lijepog druženja u Glini dobro sjećam.

Radojka Srbljanin (1956/57, Uč.), moja rođaka (sestra od ne tako dalje tetke), radila je Osnovnoj školi „Bratstvo-jedinstvo“ u Maji. Kao i moj školski drug i prijatelj Jovan Coklin i prijatelj Stevo Radulović. Oni su bili i direktori škole. Svaki u svoje vrijeme, naravno. Radojku sam nakon što je završila školu samo jednom vidio. Kasnije je završila i Pedagošku akademiju. Joco je poslije četvrtog razreda otišao na Pedagošku akademiju, kasnije završio i fakultet. (I mnogi od ovih koje spominjem završili su i Pedagošku akademiju i fakultete.) Joco je kasnije bio direktor Osnovne eksperimentalne škole „Bratstvo-jedinstvo“ u Sisku.

Božidar Božo Martinović (1935/36, Uč.). Mislim da je iz Martinovića. E, sad, ako je to taj Božidar, priča je otprilike ovakva. Kao što je Živko Barić imao sjajnu rukometnu ekipu svojih djevojčica u Viduševcu, tako sam i ja stvorio takođe sjajnu (kad je sport u pitanju, moja neskromnost često nema granica, pa se malko i izvinjavam)... sjajnu, dakle, ekipu u Osnovnoj školi u Mečenčanima. I, kao prvaci (prvakinje, po današnjoj rodnoj ravnopravnosti) kostajničke opštine, plasirali se na regionalno takmičenje u Karlovcu. A tu je domaćin bila Osnovna škola „Herta Turza“, koja se nalazila u dijelu Karlovca koji se zove Banija. Pa je za odlazak i smještaj trebalo para. Pa kako, pa šta... I telefonom se javim direktoru karlovačke škole, a on se zove Božidar Martinović. I on me lijepo sasluša i kaže da se javim sutradan, što ranije. I ja ujutro zovem, a on veli da je sve dogovoreno: djevojčice iz Mečenčana dočekaće na Željezničkoj stanici u Karlovcu djevojčice njegove škole kod kojih će moje djevojčice biti smještene. A vi ćete, Kordiću, biti moj gost. I branim se ja: Te nema potrebe, mogu ja... tu sam bio u vojsci... te ovo, te ono... I zaista, sve je teklo onako kako je Božidar organizovao. A on je i rođak (brat, samo sam zaboravio kako) mog zeta Voje Borojevića, više puta spominjanog učitelja iz Mečenčana, koji je oženio Jovanku, rođenu sestru maloprije spomenute Radojke Srbljanin, moje, rekoh, sestre od ne tako dalje tetke iz Petrinje... Rezultata se ne sjećam – za moju ekipu nije bilo baš slavno. Ali su djevojčice svojim učenjem, igrom i ponašanjem zaslužile lijep izlet i, uz takmičenje, nova poznanstva, druženja...

Još bi se toga moglo pisati i napisati. Prosvjetni radnici tih vremena, iako nikad plaćeni onako kako je trebalo i moralo, bezgranično su vjerno služili svom pozivu. Nosila su ih djeca. Nosila ih je radost učenja i igre njihove djece. Vodili su vannastavne aktivnosti, osnivali seoska kulturno-umjetnička društva, organizovali i vodili gradnju i uređenje i grada i sela, opismenjavanje starijih, organizovanje večernjih osnovnih škola za one starije koji ih nisu na vrijeme završili, organizovali tečajeve kuvanja, šivanja, prve pomoći, higijene, nabavljali knjige i prve televizore za svoje seljane, dovodili u goste agronome, ljekare, pisce, organizovali prikazivanje filmova pomoću agregata ili akumulatora iz kamiona u selima bez struje, napješačili se do svojih škola (nije svagdje bilo željeznice i autobusa)...

Ovo su tek mala podsjećanja na pojedine prosvjetne radnike Gline, iz Gline i glinskih sela koje sam poznavao, znao, koje poznajem i koje dobro znam. A još koliko njih ima!

Da bi se prije tridesetak godina sve raspalo: nema više učiteljskih škola, pedagoških akademija. Nema ni prosvjetnih radnika u mjestima u kojima nema ni djece ni škola. Nekome je trebalo da svega toga više nema. Neko je mislio da će se život bez života zamijeniti nekim novim, ljepšim životom. Ali nije. Ali neće. Jer ne može. Jer sad smo – oni tamo, a ovi (mi) ovdje. A i jedni i drugi i širom bijelog svijeta.

Nekome je to zaista trebalo. I sad svi skupa imamo ono što nemamo. A pretvaramo se da imamo.

Jer, reče narod, a Vuk zapisa: Đavo ni ore ni kopa, već sve o zlu misli i radi.