Isječci sjećanja (7): Iz Gline i glinskog kraja

Za nas koji smo rođeni u Drugom svjetskom ratu i u prvim poslijeratnim godinama, kao i oni od nas nešto stariji, kad su i kad smo koju godinu kasnije krenuli u školu, naziv „ratni učitelj“, odnosno „partizanski učitelj“, bilo je nešto veliko, ozbiljno, strogo. A meni se činilo: i veoma opasno. Jer kako ću ići u školu u kojoj će me učiti oni koji su tako ratni, partizanski, hrabri? Oni koji nisu obični učitelji kao što su bili oni prijeratni učitelji o kojima su pričali i pričaju naši stari i stariji. Ove su izabrali iz rata, iz partizana i poslali ih da najprije oni uče. Pa kad sve nauče, da nečemu uče i nas koji ništa nismo znali. Kao ja, na primjer. I kud su ih slali? pitao sam. U Glinu, na glinski, bio je odgovor. Sad, za Glinu sam čuo. Ali, koji je to, šta je to glinski? i dalje sam pripitkivao. Odgovor mog ujaka Milorada bio je: kotar. A meni je tada najjasniji kotar bila Kotar šuma iz koje je ujak dovozio građu za novu kuću. Kasnije sam saznao da, kad se kaže „glinski“, „dvorski“, „kostanjčki“, „petrinjski“, pa onda i „sisački“, da se to odnosi na veliko područje oko tih mjesta i na njihovu kotarsku vlast, jer su govorili: kotarski odbor, kotarski sud... A zašto su baš išli na taj glinski? i to sam pitao. Bila je oslobođena Glina, neka glinska sela pa su tu išli da uče te svoje više škole za učtelje, odgovarao mi je ujak. Meni to ni dalje nije bilo jasno. Ali... itd.


Budući da nisam rastao sa roditeljima u Komogovini, nego kod babe, ujaka i ujne u Jošavici (petrinjskoj), pred polazak u školu bojao sam se više škole i učitelja nego rata iz priča starijih. Nisam se ja tada plašio ni milicije ni popova. Miliciju sam često viđao (nekad je u Bijelniku bila njihova stanica), a jednog dragog popa prvi put sam vidio kod puste, u ratu opljačkane i dobro oštećene jošavljanske crkve Svetog Đurđa. Nas nekoliko dječjih glavica stajalo je blizu tog popa i ljudi koji su išli s njim. Jedan od njih bio je iz sela. Ulazili u crkvu, razgledali s vanjske strane, pričali, a uplašili su i jato golubova koji su živjeli u zidinama crkve. A onda je pop prišao nama, pogladio nas po kosama, pitao za naša imena i izvadio bombone i častio nas. Ujak mi je rekao da je to sveštenik iz Petrinje, Branko Jakšić. Kad sam kasnije došao u Petrinju u školu, upoznao sam ga, a kasnije smo se i dobro poznavali – nekoliko puta bio sam kod njega, u njegovoj parohijskoj kući u centru grada.


I onda se desilo da me je, poslije odslušana i na jedvite jade „položena“ tri „semestra“ (naravno da tada nisam ni čuo za riječ „semestar“, nego sam je sada, dok ovo pišem, ubacio, a ne znam zbog čega... dođe to, dođe...) prvog razreda u Jošavici, otac odveo u Komogovinu, gdje sam nastavio... Pa sam tek tu čuo da je i moj otac bio partizanski, ratni učitelj. A kad su i njega pozvali u Glinu, to mi je on pričao, majka ga nije pustila jer se bojala da ne bi... Jer stariji sin Milorad je umro 1943. od tifusa, umrla očeva majka Mara, umrla majčina sestra Ana (sve troje u četrnaest dana, najvjerovatnije od tifusa), a ovaj se, to jest ja, taman rodio... Majka mi je kazala, kad sam je pitao nešto o tome, da to što mi priča otac nije istina: Nama sve izgorjelo, nigdje ništa nismo imali, a on da šajca po Glini. Taman posla, kazala je majka.


E, tek tada sam i ja shvatio šta mu znači to šajcanje. Ali... I prateći oca u stopu, učeći mnogo štošta od njega, došao sam do sebe: ako je on želio da bez straha ide u Glinu, na glinski... prestao sam i ja da se plašim i Gline, i glinskog... i ratnih, i partizanskih... Mada nisam znao kakav je to grad, koliki mu je taj glinski... i gdje je to. Ništa ja o tome nisam znao. Nego mi je bilo žao oca. Jer sad je i on mogao da bude kao učitelj Vojo iz Mečenčana, kao i ovi moji – tetak Zoran, koji me učio u prvom i drugom razredu, koji je stigao iz Smedereva (gdje mu se sklonila porodica, a njegov otac Božo bio je učitelj mom ocu), i u Petrinji završio Učiteljsku školu u prvoj poslijeratnoj generaciji, i tetka Draga koja me učila u trećem, četvrtom i petom, a koja je prošla ratne kurseve u Glini (i Vojo, koji je prošao i kurseve u Glini i na glinskom, ali i u prvoj generaciji završio i Učiteljsku u Petrinji). Dok je tetka Draga završila i petrinjsku Učiteljsku školske 1948/49. godine... Tetku smo posljednjeg dana 2012. godine ispratili... Na groblju u Elemiru kod Zrenjanina.


I još samo malko da se vratim pričom do svog oca, nesuđenog glinskog ratnog učitelja koji je takođe mogao u Petrinji da zavarši i Učiteljsku, iako je on bio mnogo stariji od ovih koje spominjem, ipak... nikad se ne zna. Nego, meni je žao mene, zatim sestre Smilje i brata Rade – mogli smo i mi da budemo djeca i učitelja koji je završio Učiteljsku, ali i ratnog, partizanskog učitelja, a ne samo ovog drugog: ratnog, partizanskog. A moj devet godina stariji brat od strica, Stevo, jednom mi je, skroz kasnije, kad je sunca bivalo sve manje i manje, i kad je ono bivalo sve tanje i tanje, rekao: Da e čiča Joco ošo u Glinu, pa kasnije u Petrinju, možda ne b bilo ni Smilje ni Rade, strina Danca b presvisla od tuge, a onda ni ti ne b moro ić u Učteljsku školu. Mogo s ti i nešto pametnije završt... Ja sam ćutao – sa Stevom dobiti neku takvu, razgovornu bitku, nije se moglo.


Nego, vrijeme je da ja odem do Gline, glinskog kraja, kotara, svejedno. Da zavirim u ono što je ubilježeno svijetlim slovima u njihovoj istoriji. Za razliku od po srpski narod crne i strašne 1941. godine i ostalih takvih godina tog rata. A ovdje je u pitanju onaj dio istorije koji pratim svojim sjećanjem na davno ispričane uspomene pojedinih učesnika tih događanja, u koje spada i dio upravo ispričanog, na susretanja s literaturom (uz neke svoje dokumente, koristim se i prilogom Draginje Metikoš u zborniku „Glina...“, tetke u prošlom „Isječku...“ nešto malko detaljnije opričanog Dane Metikoša, ne znam da li rođene tetke, koja je rođena u Bijelim Vodama, učiteljice, a onda i u prosvjetnim ratnim i poratnim visokim republičkim organima, koju sam poznavao) o tom, mogu slobodno da kažem „univerziteskom“ a kursnom centru školovanja i osposobljavanja mladih kadrova za jedan od najsvjetlijih i najljudskijih poziva u kolijevci svakog naroda, svake zemlje – za poziv prosvjetnog radnika, tada učitelja. Za kojima je u tim ratnim godinama vapila Banija. Posebno već 1943. godine prilično velik oslobođeni teritorij dvorskog i glinskog kotara. Tada je na cijelom području Banije bilo svega šest školovanih, predratnih učitelja. I sve žene – četiri su radile u školama: Ankica Rebrović u Maji (djevojački Petrović, završila Učiteljsku školu u Petrinji, ako je to ona, a mislim da jeste, školske 1934/35. godine, rodom je Svračice; mnogo godina kasnije dobro smo se poznavali, zaista sam je poštovao), Neranza Jandrić u Stupnici, Dragica Šušnjar u Bačugi, Marica Baljak u Obljaju, a Barica Hanzić Teta i Katarina Lukić Maša (Učiteljsku školu završila u istoj generaciji kao Ankica Rebrović; za ostale nisam uspio da nađem podatke) nisu radile u prosvjeti.

Kad je 11. januara 1944. godine 7. banijska udarna divizija oslobodila Glinu, ovaj grad, zajedno s Topuskim, a to sam već jednom negdje i napisao, postaje prestonica onog dijela Hrvatske koji je oslobođen od njemačkih nacista i ustaša i domobrana Nezavisne Države Hrvatske. 

U tada oslobođenoj Glini, između ostalog, događalo se i dogodilo:
Evo i kratkih podsjećanja na kurseve za učitelje, kao i podsjećanja na kurseve ostalih vidova obrazovanja koji su organizovani u oslobođenoj Glini i selima glinskog područja.

Prvi učiteljski kurs počeo je s radom u Gornjem Klasniću, 10. avgusta 1943. godine. U kući Mladena Zlatovića. Kursisti su spavali u njegovom štaglju. Kurs je trajao mjesec dana. I s radom je prekinuo kad su kursisti Nikola Korica i Sofija Drobnjak te voditelji i predavači Katarina Lukić Maša i Barica Hanzić Teta otišli na kurs u Otočac. A kad su se vratili, rad je nastavljen u Brestiku, u kući Lalića, i završen je 4. novembra. Kurs je završilo 12 polaznika: Sofija Drobnjak, Miloš Klipić, Nikola Korica, Dušan Lončar, Stevo Mikulić, Borka Milić-Drača, Milka Podboj Baljak, Petar Prusac, Slavica Prusac-Korica, Pero Strineka, Mićo Sužnjević i Dušanka Zubiček-Rebić-Trninić. I polaznike i predavače hranili su seljani.

Drugi učiteljski kurs održan je takođe u Brestiku, i opet u kući Lalića, od 10. novembra do 12. decembra 1943. godine. Na kursu je bilo 14 polaznika: Vojo Borojević, Sokan Dejanović, Rade Dragišić, Božo Drljača, Đuro Jaić, Jovan Jović, Slavko Korica, Branko Ličina, Marko Momčilović, Milan Rokvić, Pero Smoljenović, Ilija Šukunda, Mara Vanić i Đurđa ? (Rade Dragišić, jedan od polaznika, sjeća se da je među polaznicima bila i „jedna omladinka“. Međutim, na popisu polaznika nalaze se Mara Vanić i jedna Đurđa, umjesto čijeg prezimena stoji upitnik.)


Treći učiteljski kurs održan je u Trnovcu, od 21. januara do oko 20. februara 1944. godine. U kući Steve Drekića. Na kursu je bilo 14 polaznika: Branko Božić, Branko Čugalj, Ljuban Dijaković, Jovanka Dragaš, Milan Đurasinović, Mile Eremija, Ana Lazić-Madžarac, Sara-Beba Danon-Levinger, Mirko Macakanja, Ranko Orlić, Zorka Pribičević, Rade Radišić, Adam Samardžija i Slavko Strineka.

Četvrti učiteljski kurs organizovan je u Glini, u Domu maloljetnika (muškarci; učionica, smještaj, kuhinja) i u kući Jove Meandžije, u Karlovačkoj ulici (nastavnice i polaznice, s tim da je učionica bila zajednička, u Domu...). Zbog napada ustaša i bombardovanja Gline, kurs je nastavio s radom u Hajtiću, a završio u Šibinama, 10. maja 1944. godine. Kurs je završilo 26 polaznika: Rudolf Baglama, Damjan Cvetanović, Ljubica Čakalo-Vučković, Nikola Dmitrović, Adam Đurmanović (mislim da je Đermanović), Milan Gvoić, Milan Juzbašić, Marko Kostanjević, Ljubica Krenčić-Katić, Jovo Marijanović, Mihajlo Milić, Branko Nožinić, Dušan Nožinić, Mira Petrović, Dušan Plavljanić, Miloš Plavljanić, Stevo Plavljanić, Draga Radović, Branko Relić, Dara Samardžija, Franjo Skrbin, Mira Vinčić, Vasilj Vladetić, Danica Žic-Čordaš, Đuro Žilić i Bruno Begović.

Poslije ova četiri kursa, na Baniji je bilo 68 učitelja za rad u školama i domovima. Ali ni to nije bilo dovoljno, pa je odlučeno da se organizuju kursevi s dužim trajanjem. Uslijedila su četiri kursa u trajanju od tri, četiri i pet mjeseci.

Tromjesečni učiteljski kurs održan je u Maji, od 10. juna do 20. septembra 1944. godine, u prostorijama škole i učiteljskog stana. Među 26 polaznika bilo je osam učitelja koji su završili jedan od prethodnih kurseva, dok su ostali imali po četiri razreda tadašnje srednje škole, a polaznici su bili: Nevenka Batnoga-Gvojić, Luka Cvetojević, Dušan Ćeran, Milka Vujatović, Slavko Jednak, Nikola Korica, Marko Kostanjević, Jovo Lončar, Nikola Mikšić, Stevo Mikulić, Nevenka Milivojević-Đaković, Ranko Orlić, Milka Pjevac, Milka Podboj-Baljak, Stojan Pribičević, Petar Prusac, Adam Stambolija, Pero Strineka, Rade Stojčević, Mijo Šimunović, Ostoja Štrbac, Mara Vanić, Milan Trivanović, Hilda Romanović, Rade Boca i Nikola Matić.

Četvoromjesečni učiteljski kurs održan je u Glini: početak kursa bio je 15. oktobra 1944, nastava je završena 5. februara, ispiti održani 16. i 17, a završna svečanost 18. februara 1945. godine. Od 35 polaznika, kurs je završio 31 polaznik: Miloš Arbutina, Rikica Atijas, Mara Bogdanić, Branko Čugalj, Dragan Dabić, Milena Dević, Stojan Dukić, Vladimir Gabaldo, Dušan Jasić, Gojko Jasić, Olga Kovjanić, Milivoj Krunić, Olga Lamza, Dušan Lončar, Ivan Marković, Flora Musafija, Mihajlo Muža, Milan Papić, Mira Paripović, Marija Posavac, Fatima Pozderac, Marija Puškarić, Petar Radanović, Jovo Rakić, Draga Šimulija, Petar Štajduhar, Ilija Šukunda, Nevenka Tintor, Darinka Tomčić, Dragica Vuković i Jovan Jović.

Petomjesečni i osmomjesečni kursevi počeli su s radom 1. marta 1945. godine, u Glini. Prvi je nastavljen i završen 3. avgusta u Učiteljskoj školi u Petrinji. Poslije osam mjeseci i drugi, osmomjesečni, takođe je nastavljen s radom u prostorijama Učiteljske...

Petomjesečni su završila 23 polaznika, koliko je bilo i upisano: Micika Bajt Marija, Ljubica Boljanić, Branko Božić, Fana Cvitan-Pavičić, Hasan Delić, Husein Delić, Nikola Dmitrović, Rade Dragišić, Mara Gazivoda Turajlić, Ljerka Glavić, Milan Gvojić, Senija Hodžić, Ljubica Krenčić-Katić, Bosiljka Maravić, Desa Martinović, Dušan Nožinić, Branka Novoselac-Ometlić, Mira Petrović, Dušan Plavljanić, Adam Samardžija, Dara Samardžija, Nada Oblaković i Stevo Vlajnić.

Osmomjesečni kurs pohađala su 24 polaznika, ali nisam naišao na podatak da li su ga svi i završili. Pretpostavljam da jesu: Rudolf Baglama, Miloš Bogdanović, Vojo Borojević, Maca Dukić, Draga Dulikrava, Milan Durman, Stevo Durman, Adam Đermanović, Mile Eremija, Draga Jakšić, Miloš Kosić, Slavica Korica, Radojka Kovjanić, Pero Obrenović, Miloš Peškir, Rade Radišić, Slavko Strineka, Vasilj Vladetić, Dušan Vlaisavljević, Đuro Žilić i Radojka Živković.

I 1944. i 1945. godine organizovano je za sve prosvjetne radnike Banije više desetodnevnih kurseva. Održavani su u oslobođenim mjestima u kojima su radile i škole. U nekim mjestima kursevi su organizovani i za sve učitelje iz okolnih škola.


Takođe su tih ratnih godina organizovani, u Glini i Maji, i opšteobrazovni kursevi (dva kursa), a završila su ih 32 polaznika (iz mnogih banijskih sela): Ljubica Bojanić, Ilija Benković, Joka Đurić, Ljuban Gačić, Pero Goga, Draga Grabić, Stjepan Ilijević, Nikola Ivanić, Mićo Ivatović, Milka Janić, Jovo Jasić, Ana Kosić, Jakov Krnjajević, Josip Lipak, Boja Matijašević, Mihajlo Medaković, Milan Nesvanulica, Milja Novaković, Zora Peić, Branko Polimac, Jovo Radanović, Stevo Rakasović, Stjepan Rajković, Stevan Rajšić, Ivan Rovižan, Mirko Stojaković, Nada Škare, Mara Vanić, Stevo Vlajnić, Anka Vuga, Antun Vujić i Danica Vuković; kursevi za odgajateljice (dva kursa), prvi – devet polaznica: Dragica Babić, Josipa Bunjevčić, Štefica Burić, Ankica Cvetko, Cenka Ivković, Slavica Pavlović, Milena Podunavac, Marica Sekulić i Ana Turčić, drugi –10 polaznica: Dragica Borojević, Julka Cvetojević, Marica Ćelap, Milka Gnjatović, Ankica Haluza, Aleksandra Kos Milošević, Anka Miljević, Milka Meničanin, Zlata Relić i Ljubica Vrhovac; stručni kursevi (Kurs Civilne radionice u Malom Gradcu, Kurs Vojne radionice Bešlinac u Rujevcu), Invalidski kurs za administraciju, Sudsko-upravni kurs, Naučničko-tehnički kurs, Daktilografski kurs, Auto-vozački kurs, Poljoprivredni kurs, Građevinski kurs, Podoficirski kurs, Kurs za Narodnu miliciju, Stražarski kurs, Škola za naučnike radionica kotara Petrinje u Pastuši, Tečaj za poljoprivredne referente, već spomenuti Tečaj za veterinarske pomoćnike u Buzeti, Povrtlarski tečaj, Domaćinski učiteljski tečaj, Traktorski tečaj... Na nekima od tih kurseva, tečajeva bilo je polaznika i iz drugih oslobođenih područja: Like, Gorskog Kotara, Primorja, Korduna, iz Bihaća...


Kasnije su mnogi od njih, nastavljajući školovanje u oslobođenoj zemlji, postali priznati i poznati stručnjaci u svojim oblastima: profesori, umjetnici, inženjeri, doktori nauka...

Sve je to bilo veoma dobro organizovano. U gotovo nemogućim uslovima. Stoga su zaslužili oni koji su to organizovali, koji su predavali, izvodili stručnu i praktičnu nastavu, planirali, izrađivali udžbenike, karte – učitelji, profesori, inženjeri, ljekari, vojni i politički rukovodioci... da im se spomenu imena: tu su najprije već spomenute Draginja Metikoš, Ankica Rebrović, Katarina Lukić Maša, Marica Baljak, Barica Hanzić Teta, Neranza Jandrić, zatim Vice Zaninović, Branko Sučević, Živko Juzbašić, Milan Joka, Ivo Žic, Petar Lasta, Vilim Ćerić, Salomon Pinto, Marta Korošec, Lidija Iskrić, Danica Ogrizović, Ivo Majcan, dr Stjepan Urban, Slavko Kolar, Lolika Robiček, Josip Hangi, Berta Grbović, Janko Malović, Lucijan Okinčić, Berta Kambi, Zdenka Ćani, Zoran Malešević, Teodor Herol, Dragica Vuković, Aco Švicer, Milovan Šoškić, ? Švrljuga, Dušanka Kopač, Dane Bruić, Danica Falica-Žic, Nikola Davidović, Julije Blašković...

Možemo mi danas da hvalimo i kudimo te godine svoje istorije. I iskreno govoreći, bile su to ipak svijetle godine. Ali, ukupno zbirajući sve godine rata: po srpski narod Banije veoma tragične godine. Koliko li je samo mladih života palo da bi to sve funkcionisalo!

A, opet, valjda je tako moralo biti. Da bi Glina bila ovo što je danas: polupusta, bez privrede, s velikim brojem napuštenih škola, kuća, s nazivima ulica koje nemaju veze sa svim ovim i mnogima od ovih koji su stvarali tu Hrvatsku, tu Glinu, taj glinski... te svijetle godine.

Svog oca, koji je 30 godina mrtav, ostavši daleko od nas koji smo prognani... odvezao sam, za života, u Glinu, da na 40. godišnjicu (mislim da je to tada bilo) tih kurseva primi veliku povelju.

A ona je ostala na zidu, uramljena, u predsoblju zauvijek napuštene kuće.