Isječci sjećanja (3): Iz Gline i glinskog kraja

Jednog davnog ljeta, jedne davne godine, krenem ja za Topusko. Da posjetim babu (majčinu majku) i majku – bile su u Lječilištu. Krenem biciklom koji ostavljam kod Kukića. Čija je kuća posljednja, s lijeve strane ceste, u Donjoj Mlinogi. Kad se ide prema Zelenoj dolini, odnosno Tješnjaku, i prema Željezničkoj stanici Kraljevčani. Njihov sin Dušan pošao je sa mnom u Učiteljsku školu u Petrinji. Ali je nakon prve godine otišao nekud dalje.

Za avliju Kukića veže me sjećanje na jedno dugo čekanje koje se dogodilo prije nešto više od deset godina od godine kad sam krenuo i ostavio bicikl. I to je takođe bilo čekanje babe i majke koje su se i tada vraćale ćirom iz Topuskog. Iz Lječilišta. U stvari, ispada, jer sam više puta pisao o njihovom vraćanju, da njih dvije nisu ni odlazile u Topusko nego su se samo vraćale. A kako ne bi odlazile: vozili smo ih konjskom zapregom do Željezničke stanice Kraljevčani, vozili ih do Šarenog mosta, kod Umetića, na autobus, ili u Umetiće, kad je autobuska stanica bila, kad se ide od Kostajnice ka Petrinji, na samom ulazu u selo, tačno na mjestu gdje se odvaja put za Gornji Bjelovac. A odatle sam i ja dva ili tri puta išao s njima i njihovom posteljinom do Petrinje. Iz Petrinje autobusom ili ćirom do Topuskog. Kod Mike. Ja sam bio zadužen za babin drveni kufer i njene tajne stvari u njemu. Ali bez ono malo novaca koje bi ušparala od potpore koju je dobijala za od zelenokadrovaca ubijenog djeda Lazu, 1919. godine – novci su joj uvijek bili u njedrima: u šajtočiću zamotanom u maramicu (novci su morali biti dobro čuvani od njene ćerke, to jest moje majke, jedinog i veoma opasnog dranjkaroša tih babinih novaca). U okviru svog zaduženja nosio sam i njen zlavač napunjen guščijim perjem – kokošje nije podnosila.

Đak Osnovne škole u Komogovini krenuo sa ocem, tada, prije tih deset godina, po njih dvije. I ostavljen u kalavetu, sa konjima isregnutim i zavezanim za kalavet iz koga jedu sijeno. Sjedi on, u hladovini, hrani konje, glocka suvi sir, komad suve mesne kobasice i komad kruzovnice. I to kad niko od Kukića ne prolazi avlijom ili neko drugi cestom. Pa pijucka vodu koju su povezli u stucki. U međuvremenu odvodi konje da se i oni napiju vode sa rječice Petrinjčice, odnosno njene brane koja prolazi tik uz avliju. Kad mu se pridrijema, silazi sa kola i umiva se na vodi brane. U neko doba dolazi mu otac koji je otišao na stanicu Kraljevčani da dočeka svoju babu, kako se na Baniji kaže za taštu, i ženu, pa će onda doći po kola i njega... Otac reče da nisu došle ovim podnevnim. Nema druge nego čekati do onog večernjeg. Ćire, naravno. Onda se i on malko zgrči u kalavetu da odmori. Pa ponovo na stanicu...

I tako mi njih dočekasmo pa pravac – četrnaest kilometara za Komogovinu.

Od svega što mi je tada iz dvorišta Kukića ostalo u slici posebne, zanimljive ljepote, jeste ta voda koja je proticala tik uz avliju. Voda kao lijek, kao pjev ptica po drveću njenih obala koje je spotiha zapljuskivala, uz koje je grgoljila. Voda kao ono bez čega čovjek ne može. Kao, sudeći po onome što joj čini, ni ona bez njega. A uz branu, pa i tamo dalje, do Petrinjčice, vrbe, jošići – preko vode je, tu, blizu, zaselak Lelići.

I to mi je, ta voda, ta brana, pa Petrinjčica, jedna od slika koju sam više puta tražio, pa ponegdje i nalazio na slikama prirode u brojnim drugim krajevima. Često i u od bilo kakve ljudske ruke zaklonjenim dalekim predjelima. Ali i na slikama slikara svih mogućih umjetničkih pravaca... Gdje je, opet, ljudska ruka... i da ne pričam dalje... Jer o njoj, ljudskoj ruci biće još riječi...

Dušana tada nisam vidio.

Ali da se ja vratim... Ostavljam bicikl kod Kukića i odlazim pješice do stanice Kraljevčani. Dolazi ćiro, penjemo se (nema gužve: na stanici su čekala još dvojica meni nepoznatih ljudi), sjedam na drvenu klupu i pravac...

Tu se, kad je ova kao iz američkih vestern filmova stanica u pitanju, pa još s gradnjama pruga po Divljem zapadu i prvim parnim lokomotivama, kao i s konjima i pljačkama tih vozova u tim filmovima... postaviš kameru dolje, udno, kod mosta preko Petrinjčice, u stvari kod raskrsnice gdje se od ceste Petrinja-Jabukovac odvaja cesta koja vijuga gore, uzbrdo, prema Gornjoj i Donjoj Bačugi i od Donje dalje ka Glini, i stanici koja je tu u prvom planu, u prvom dijelu strane... postaviš kameru pa švenkaš, kako bi rekli filmski snimatelji, od lijeve strane, od Ćelinog brda, pa preko ove visoke strane u sredini, pa na desnu stranu, u Tješnjak, pa se taj kadar završi na sjeveroistoku, gore, na brdu Tavancu i šumama iza kojih se smjestilo selo Klinac: kakva bi to bila slika!... kad je, dakle, ova stanica u pitanju, tu se ne može ni kazati ni napisati za nju da je u Kraljevčanima – Kraljevčani su udaljeni oko šest, sedam kilometara... možda sam nekad negdje napisao i devet kilometara... ko će ga znati... a ova stanica nalazi se, rekoh, ispod Donje i Gornje Bačuge. Zbog čega je to tako... pretpostavljam da sam znao, da znam... Ali...

Ali, pruge više nema. Građanski rat u Hrvatskoj odnio je i ćiru i „postaju Kraljevčani“, kako je pisalo na veoma preciznim austrougarskim vojnim kartama. Inače je ova pruga izgrađena i puštena u saobraćaj 1903. godine. I to samo do Vrginmosta. Godine 1909. izgrađena je i do Karlovca.


Ćiro se ka ovoj stanici, iz pravca Petrinje, kroz Tješnjak, penje, stenje, dimi. Prilična je tu uzbrdica. Ali gotovo cijeli 20. vijek, s prekidima u nekim ratovima, ćiro vozi, saobraća.

Jedne ljute zime, zime s visokim snijegom, sa smetovima, izlazio sam iz ćire, sa mnogo ljudi koji su mi se tada činili zaista snažni, jer ja tada nisam bio ni ljud ni snažan, išao sam u šesti razred, i gurao, čistio snijeg ispred lokomotive. Pa smo bili pravi roman za djecu „Vlak u snijegu“ Mate Lovraka. Jednom sam o tome i pričao književniku Lovraku. Da, bilo je mnogo takvih vlakova u snijegu, kazao je Lovrak. A znalo je biti i po dva-tri dana da ćiro ne saobraća. Čemu su se najviše radovali neki od đaka putnika.

Od kraljevčanske stanice ćiro nastavlja ka Banskom Grabovcu i Vlahoviću, ravnijim dijelom pruge, pa čak i malko nizbrdično.

I onda pogled, iz ćire, okrećem na lijevu stranu. U dolinu rječice Bručine, koja izvire u Šamarici pa teče ka sjeveru, pored sela Malog i Velikog Gradca. Pa se prije do ispod Vlahovića, kad se ide od petrinjske strane (a sve je to nekad pripadalo glinskom kotaru), vraća i teče većma prema zapadnoj nego jugozapadnoj strani. I tako sve do ušća u rječicu Maju, nedaleko od sela Maje. Ona tu pravi takvu naglu, prilično oštru obavitnju kakvu ne pravi nijedna banijska rječica. Mada bi joj bilo bliže da se uspjela probiti do Petrinjčice kod Martinovića ili između Donje Bačuge i Šušnjara, pa u Zelenoj dolini takođe do Petrinjčice.

E, sad... Da je vina, i strina bi pila, veli jedna narodna poslovica, od Vuka zapisana. Nije ljudska ruka upravljala geografijom kad se ona udešavala po svojim zakonima. Ljudske ruke tada nije ni bilo. Što je mnogo bolje za geografiju, za majčicu prirodu. Jer ko zna kuda bi nam Bručina tada i otišla...

A ono, dolje, s lijeve strane, velim, dolina Bručine. Jedna od najljepših dolina na Baniji. I što duže gledam u dubinu doline, ja vidim njenu visinu. Jer ona je svojom dubinom osvojila nepregledna polja visine neba iznad sebe. I to nije fatamorgana. To nije iz knjige „Slučajevi“ Danila Harmsa, ruskog pisca, u čijoj kratkoj priči „Optička varka“ Semjon Semjonovič stavi naočare i posmatra bor i vidi da na boru sjedi seljak i prijeti mu pesnicom, a onda skine naočare i posmatra bor i vidi da na boru niko ne sjedi... A ja tada nisam ni nosio naočare.

Rječica, nakon što je zaokrenula, teče otprilike po sredini doline. Trava zelena – početak je ljeta pa vrućine nisu još nešto žešće počele po travi, lišću... Pored rječice izrasle su vrbe takve žutocrvene kore da im nijedna od isto takvih narandži nije ravna. (Dan je bio čist kao sunce! Bez i najtanjeg klupčeta bilo kakve sumaglice ili pare iznad rječice. Možda ja tada nisam ni mogao da vidim baš i boju kore, ali sam je zamislio, domaštao: prepoznao sam crvenu vrbu koju negdje zovu i rakita, ona služi i majstorima pletarstva. To isto, za pletarstvo, služi i vrba iva. Inače kora vrbe koristi se u farmaciji za spravljanje brojnih ljekova protiv reumatizma, visoke temperature... od lišća se pripremao čaj protiv raznih bolesti, a kora im je služila i kod štavljenja koža... ko se sjeća štavljenja... Možda malo neskromno jeste, ali u to vrijeme dobro sam poznavao drveće. Jer sam dobar dio života proveo i na drveću. Tako, da...) I po livadama – ovce. Dva oveća stada. Drenovačke, zaključujem.


Jer na drugoj strani, tamo preko Bručine, na blagim i tijanim padinama podšamaričkih brda – selo je Drenovac. Drenovac kao pitomi vinograd. A njegove kuće s avlijama kao trsovi. Tako mi se to čini. Tako mi se to tada činilo. Pa kad god bih i onda ali i danas rekao Drenovac, ili kad bi neko drugi to rekao, pred očima mi je Milan Nenadić, najtrofejniji jugoslovenski rvač grčko-rimskog stila. Kasniji i klupski trener i selektor i trener jugoslovenske reprezentacije, pa kineske, slovenačke... Nekad davni petrinjski poznanik i prijatelj, a onda zet. I danas se sastajemo, uglavnom kod njih, u njihovoj ljetnoj kući u Elemiru kod Zrenjanina. Inače žive u Zrenjaninu. A tu je, u Elemiru, i moj učitelj i tetak, Zoran Kajgana. Njegova pokojna supruga Draga, moja tetka i učiteljica, završila je ratni kurs za učitelje upravo u Glini. A onda Učiteljsku školu u Petrinji. I samo još ovo: u velikom zborniku naučnih radova „Glina; glinski kraj kroz stoljeća“ (Glina, 1988), Milan Nenadić, kršteno: Milovan, nije uopšte spomenut. Osvajač sedam medalja – na Olimpijskim igrama: bronzana, na svjetskim prvenstvima: srebrna i dvije bronzane, i na evropskim prvenstvima: dvije zlatne i jedna srebrna. Tu je i više medalja koje su osvojili rvači koje je on kao selektor i trener učio, stvorio, predvodio. Eto, i to je Drenovac, Glina...


I druga su ovdje, po ovom dijelu Banije, sirotinjska ali ponosna srpska sela, razmišljam dok ćiro hukće, dok kroz prozor posmatram brda, šume, njive, daleke i bliske kuće. Sela opustošena i uništena Drugim svjetskim ratom i poslijeratnim obavezama, otkupima, seljačkim radnim zadrugama... Iz priča i čitanja – stradalnička srpska sela. Ne zna se koje više. I koliko je samo, pored starijeg svijeta: žena, staraca... njihove djece stradalo u ratu od ruke ustaša Nezavisne Države Hrvatske! Đak sam učiteljske škole pa su mi djeca nešto posebno svijetlo: u kući, u školi, na zelenoj ledini, u igri kod ovaca i goveda, po ulicama i uličicama... I to samo zbog toga što su bili Srbi i pravoslavne vjere. Ubijena djeca iz sela i sa jedne i sa druge strane pruge: iz Ravnog Rašća, Vlahovića, Drenovca, Malog i Velikog Gradca, Gornje i Donje Bačuge, Banskog Grabovca, Majskih Poljana, Majskog Trtnika, Brnjeuške, pa tamo iz Bijelih Voda, Brestika, Dragotine... A koliko su samo značajnih ličnosti, umnih ljudi, umjetnika, sportista iznjedrila ta sela!


Krenuo sam, rekoh, za Topusko. S tim da ću proći i kroz Glinu. Ćiro udara u ritmu afričkih tam-tam bubnjeva.

Volio sam i volim vozove većma nego bilo koje saobraćajno sredstvo za masovniji prevoz. Vozovi zbližavaju ljude. Vozovi su kao ljudi: žure, zastaju, staju, sviraju, pište, šište, tresu po pragovima, odlaze, vraćaju se... Na stanicama im se tovari ugalj za prehranu tokom puta, kao i voda kako bi mogli da gase žeđ i proizvode paru koja ih pokreće, kreće... Vozovi su putnički, teretni, oklopni... Vozovima putuju đaci u svoje škole, studenti u gradove na fakultete, brojni radnici u svoje fabrike, u smjene... U vozovima može da se kreće, postoji klozet, putnici sjede i, kad je gužva, stoje, upoznavaju se oni koji se ne znaju, pričaju, svi se vide, neki čitaju novine, knjigu, kondukteri škljocaju svojim apratima kojima buše vozne karte, prozori široki, visoki, sve se vidi: polja, livade, njive, stoka, klanci, bliske i daleke planine, planinski vijenci sa snijegom, sela, gradovi, fudbalska igrališta, šume, rijeke, jezera, more, djeca kako se igraju, nebo i na nebu ptice, avioni, i noću na nebu zvijezde, Mjesec, a onda i tuneli, mrak, dim... U vozovima se postavi kartonski kofer pa može i da se pokarta, može da se odigra i koja partija šaha s magnetnom tablom i magnetnim figurama. Često se rašire stare novine po koljenima pa se izvadi pečeno pile, hljeb, a može i luk, i čerečenje pileta može da počne. I svakako uz koji gutljaj dobre šljivovice. A može i banijska brlja. Daj šta daš!


Decenijama su našim ćirom i mnogi Glinjani (i oni iz sela, naravno) putovali u svoje smjene prema Petrinji, Sisku... Decenijama su putovali na sajmove. Decenijama su sajmenim danom, u Glini srijedom, dolazili: žene na ženski, a muškarci na muški (goveđi) plac. Decenijama već rečeni đaci, studenti, regruti u vojsku... Decenijama ka Karlovcu pa na more, a odatle ka Rijeci pa brodovima za Ameriku, Australiju...


A ja sam volio ćiru. Baš tog capraško-karlovačkog ćiru. Banijsko-kordunskog ćiru. Volio sam ga većma od svih vozova na svijetu, koje sam takođe volio više od svih drugih prevoznih sredstava. Jer kad su me dali u školu, kad su me odvojili od sela, od konja i babe Jele posebno, nije bilo ni bližeg ni bržeg puta od Petrinje do Komogovine, odnosno najprije do Željezničke stanice Kraljevčani, oko 15 kilometara, a onda 14 kilometara pješice do sela... nije bilo ni bližeg ni bržeg... od pola tog puta ćirom.


Pa me jednom, na Željezničkoj stanici u Petrinji pita čovjek koji je prodavao vozne karte i dočekivao i ispraćao ne tako česte vozove... pa me pita odakle sam. Kad rekoh, on me pita da li poznajem Peru Obradovića, šefa pošte u Mečenčanima (pošta je bila u staroj kući u kojoj je rođen, 1856, austrougarski feldmaršal Svetozar Borojević fon Bojna.) Rekoh da poznajem, a on reče da su oni braća, da su iz Klasnića, i da ga pozdravim kad budem išao u Mečenčane. I on mi pruži kartu, uz riječi: U redu! A onda moj otac posla po meni čiči Obradoviću, iz Klasnića, litru stare šljivovice.


I završavam ovaj dio puta ćirom prema Topuskom, a preko Gline, s prvom strofom pjesme „Bela lokomotiva“ iz zbirke „Missa pagana“ poljskog pjesnika Edvarda Stahure (prevod Biserka Rajčić, Beograd, 1997):

---

Foto: Nenad Medić (portosmedex1) / Photobucket , Andrea Vidaković (zjaka) / Photobucket