Isječci sjećanja (8): Iz Gline i glinskog kraja

Kad god sam se sa porodicom vraćao s Jadranskog mora, gdje smo provodili po deset ili četrnaest dana odmora, i to dok smo živjeli u Hrvatskoj, ono se meni, to more, u Glini, kod Gline gubilo. U stvari, gubilo mi se na izlazima iz Gline. Bez obzira da li idemo za Sisak, gdje smo živjeli, preko Gora ili preko Grabovca, kroz Zelenu dolinu...

Gdjekad bi se najprije blago, polako i potpuno neosjetno izgubio šum talasa. Kao da se iskrao iz kakve ogromne prostorije. A ponekad bi samo odjednom... kao da je nešto tajnovito podiglo zid i: nema ga više! Nema više tog mora.

Dobro, jednu klimatsku granicu prešli smo kad smo se popeli serpentinama koje pored Obrovca vode ka jugoistočnim obroncima Velebita i njegovim vrhovima: ispod Lakinog vrha (857 metara nadmorske visine) i nešto još višeg a daljeg od „magistrale“ – vrha Četinarice (1180 metara), s lijeve strane, i sa desne strane vrha Crnopac (1404 metra). Tu je granica vidljiva: iza leđa sunce, vrućina, vrela daljina mora, a ispred je znala da nas dočeka kiša sa sumaglicom, pa hladno... Prava kontinentalna Lika – najprije gračačka, pa bruvnjanska i udbinska, krvbavska... I Krbavsko polje. A ono je (i Ličko polje, i ono) takvo da mi uz Liku nije baš uvijek odgovarao onaj čuveni narodni dvostih:


Međutim, ovo... ovo nestajanje, ovo gubljenje mora u Glini, kod Gline, nešto je sasvim drugo. Ovo nije klimatska granica. Ovo i ne posjeduje klimu za bilo kakvu granicu. Osim kad su bila, i to nekad, u neka davna vremena, u pitanju smjenjivanja godišnjih doba.

I bez obzira da li se vraćamo sa srednjeg, sjevernijeg ili sjevernog Jadrana, uvijek je bilo: raskrsnica kod Tušilovića (i tu meni obavezno pred oči iskrsne lik Stanka Ćanice Opačića, ratnika, političara, patnika, skupljača narodnog blaga...), odnosno, još tačnije – u Brezovoj Glavi, pa dolinom, uzvodno, uz rječicu Radonju (i dan-danas mislim, a ne znam zbog čega, da je sisačka hemijska industrija „Radonja“ dobila ime po toj rječici, koja se tu, blizu Tušilovića uliva u Koranu), i pravac – Vojnić, Vrginmost, Glina... Uz predjele Banije, najljepšim predjelima, pejzažima, vidikovcima... putujemo. Najljepšim od bezbrojnih kroz koje sam i kojima sam u životu prolazio. Čovjek se ponekad iznenada uveže s nekim pejzažem, odnosno... prije će biti da pejzaž zaveže čovjeka za sebe i tako zavezanog, uvezanog, vezanog vodi ga skraja nakraj – do kraja života. Jer pejzaž u čovjeku poprima ljudske boje, svojom jekom odgovara njegovom glasu, njegovom dozivanju, osjeća mu oči po sebi, u sebi, i korake mu osjeća: tih, lagan hod mu osjeća.


Pa sam ih juče, a i danas, kud god da sam išao, kud god da idem, pa sam ih, te predjele kordunske, bez nostalgije, nosio i nosim sa sobom, u sebi. I ovako izbjeglom, prognanom – oni su ovdje, moji. I kud god da idem, tražim slične njima: mjerim bregove, grijem se nebom iznad njih, zagledavam se u bistrine potoka i rječica, upoređujem zelenila šuma i livada, tražim kestenove šume, koje sam tek u Toskani našao, tražim breze nalik ovima koje rastu i s jedne i sa druge strane ceste blizu Blatuše, tražim bujad i borovicu (ne borovnicu!), koje sam rijetko gdje mogao da vidim (borovicu samo po Manjači i Kočićevom Zmijanju u Republici Srpskoj), dovodim pred oči vrhove Petrovca (507 metara), na Petrovoj gori, i Priseke (615 metara), na Šamarici, po svojoj karti raspoređujem i sela kroz koja sam prolazio, prolazim, prolazimo – Okić, Vojišnica, Slavsko Polje, Crevarska Strana (mi prolazimo, a ono kod svojih vratnica, ispred kuće: Mile Bulat, majstor za automobile, zaposlen na tehničkom pregledu vozila u Zanatsko-uslužnom centru sisačke Željezare, dobar poznanik, zaustavljam, pozdravljamo se, on zove da uđemo – na piće, na šunku, ali ne možemo, i to je taj Mile koji me je dva puta vraćao zbog neke sitnice na automobilu: Pa ispraviću čim... veli ja, Mićo, ne i ne! veli on, i tu mi je jednom, kod škole, baš u Crevarskoj Strani, kao rezervnom oficiru, bilo zborno mjesto – o, Bože, kud nas sve nisu vodali!), Gornja Čemernica (tu su rođeni moji dragi – dr Stanko Korać, istoričar književnosti, predani istraživač i tumač koji je i o nama... sa Banije, a mnogo godina kasnije, saznaću, i Pero Ernjaković, koji je u Sisku radio, a ovdje smo bili izbjegličke komšije na Banovom brdu, naše porodice dijelile sudbinu...), čiji se počeci, počeci Čemernice, naziru po prvim kućama, lijevo, gore, u blagoj strani...


Tu negdje, na tom dijelu puta, izađemo iz automobila, nešto i prezalogajimo, pogotovo djeca, protežemo noge, udišemo: po koži šušti so, na dodir prskaju zrnca, s kože se izvlači tanki miris ribe, pa se sve to prelije mirisom daleke izmaglice iznad morske pokorice, pa se razbistri šumom vjetra kroz crnogorično drveće.

Putujemo dalje. Ka Glini. A s nama putuje i more. Ne znam šta moji saputnici osjećaju, ali dok vozim: nižu se sitni talasi poredani kao ptice na nekoj od samo njima, pticama, dostupnih i njihovim očima oslobođenih žica.

Da li mi to vodimo more za sobom? Ili je ono ispred nas? Ili ga nosimo u sebi? Ili je to Glina u jednom od bezbrojnih zaliva Panonskog mora? Ili je to Glina iznad koje se na nebu oslikavaju sada već prilično blijede nirvane sklone potpunom iščeznuću?


I zaista, već na mostu preko rijeke Gline, na samom ulazu u grad, javljaju se ta prva iščeznuća mora iz nas – iako moji saputnici ne pričaju o tome, ipak ja osjećam kako i njih napuštaju mirisi soli i ribe...

Na izlazu iz Gline, bez obzira da li ćemo preko Gora, na sjeveroistok, ili preko Grabovca, na istok... mora više nema: izgubilo se. Naš uporni put ka sjeveroistoku i istoku istopio je iz nas i to more koje smo osjećali i čuvali sve do Gline. A možda i do cijele Banije. Jer nije tek tako, slučajno, jedan od toplijih i blažih vjetrova banijskih nazvan mornjak. I čuo sam za njega i osjetio sam ga ne samo u svom rodnom selu, nego i sjevernije, do Malog Gradca, a spominjanje tog vjetra čuo sam i od jednoga govedara na pašnjaku između Gline i Topuskog. Taj zanimljivi čovjek objasnio mi je put kojim se od mora pa preko Gorskog Kotara i Korduna provlači taj mornjak. I moj mi je otac taj isti put vjetra objašnjavao. Pa sam jednog dana, prolazeći Kordunom, zašao u manju dolinu kojom prolazi mornjak i zatekao smokvu punu modrih plodova.

I, na kraju, šta? Ništa: ima i drugih svjetova, ima i drugih mora, ima okeana, morskih sirena, galebova, ima nirvana, hridina...

Jer ne znam na što sam mislio kad sam 1965. godine napisao pjesmu „Postojalo jedno more“ i po njoj naslovio svoju prvu zbirku pjesama. Možda je to zaista bilo to more koje je postojalo. Koje sam najprije izgubio ja, samac, a onda smo ga, poslije izlaska iz Gline, i mi svi, moja porodica, izgubili. Koje nam je nestalo.


Zatim je slučaj htio da mi gospođa Gordana Kremenović, tetka jednog mladića, studenta, koji se zove Daniel Buinac, prognanika iz Mečenčana, donese rukopis pjesama koje će kasnije objaviti kao zbirku s naslovom „Kratko podsećanje na nit“ (Književna omladina Srbije, u čuvenoj ediciji Pegaz, Beograd, 1995, čiji je urednik bio Nikola Vujčić, književnik, rođen u Velikoj Gradusi, na Baniji). I u zbirci je pjesma „moj kormilar naručuje pesmu“

A slučaj je zaista htio da je Daniel Buinac rođen u Glini, 1972. godine (inače mu je otac Nikola iz Mečenčana, gdje su i živjeli). Završio je Fakultet organizacionih nauka u Beogradu i otišao, kao izuzetno talentovan u oblasti za koju se školovao, u svijet. Da li je i dalje pisao (piše), šta radi, gdje je... ne znam.

Početak je maja 1975. godine. Na vojnoj sam vježbi, s logorom u šumi Šašava (to mi je mnogo ljepše nego Šaševa). U stvari, organizovana je vojna vježba bataljona rezervista, gdje sam pomoćnik komandanta za moralno-političko vaspitanje, što je, partizanskim rječnikom rečeno, komesar (komandant: Pero Tučar, bio je zaposlen u Pamučnoj predionici u Glini). Poslije jakih kiša, početkom maja sinulo je sunce. Spavamo u šatorima razmještenim u jednoj od gustih strana šašavske šume. Ispod nas sirovo granje, s malko slame. Bilo je hladno, ali... (Zanimljiva je to bila vježba: u drugoj polovini aprila najprije su došle starješine, a onda vojnici, rezervisti – najviše ih je bilo iz sela glinskog područja. Sezona proljetnih poljoprivrednih poslova, a mi razigravamo odbranu, odnosno „treniramo“ kako da dočekamo jednu italijansku brdsku diviziju! Na Baniji! O... Ali... O tome će u nekom od budućih zapisa, ako se stigne, biti više riječi...)


Razišle se jednog jutra čete na izvođenje nastave. Mora se mnogo toga naučiti prije završne vježbe, Prije pokreta dalje... Svaki komandir je pronalazio sebi prostor po proplancima, livadama... a sve gore do ispod prvih obljajskih zaselaka.

Završim tog jednog jutra poslove u štabu, u logoru, uzmem šatorsko krilo, svoju torbicu, pa ću kroz gustu šumu do jedne od četa. Svejedno mi je na koju ću naići. Ne toliko zbog nekakve kontrole – šta ja, potporučnik, da kontrolišem kapetana – nego, lijep dan, šuma olistala onim najžešćim zelenim bojama, a i slušaju mi se ljudi iz Obljaja, Bojne, Gline, Dvora, Žirovca, Bučice, Blinje... I idem ja stazom kroz šumu, zamišljen, bog zna gdje sam, kadli dvojica vojnika spuštaju se odozgo, stariji su od mene, ne znam im imena, ali ih ovako, licem u lice, dobro znam. Opušteni su, nešto divanjkaju. I obojica nose čuturice. I pravo oni na mene. A i kuda bi sa staze?! Oni pozdrave, ja odzdravim. Otkud vi? pitam. Išli po vodu, gotovo da su uglas izgovorili. Pa vode ima i dolje, u logoru, koliko hoćete, velim. Ali ova je tu gore iz jedne poznate čatrnje, kaže jedan od njih. Pa imate i potok, tu je, s druge strane brda. Tu i ja idem po vodu, velim i pitam iz koje su čete, kog voda, kako se zovu, kako to da su slobodni... i tako dalje. Pitam, a sve znam. Nasmijem se pa kažem da mi dadu jednu čuturicu, idem u obilazak... pa kad je ta voda iz te posebne čatrnje, a i u mojoj je avliji takva čatrnja... Oni se pogledaše, pa me odmjeriše, a iz Obljaja su, rekli su, znam da bi još nešto kazali, ali su, vjerovatno, ocijenili da im je bolje da ćute. I jedan mi pruži čuturicu, ja kažem da ću im čuturicu vratiti, a oni da odmah idu do svoje čete – znaju oni gdje im je četa.

Nastavljam stazom uzbrdo, odvrćem zatvarač na čuturici, prinosim nosu: miriše prošlojesenska šljivka. Licnem, ali ne povlačim – na vježbama ne pijem: dobra obljajska šljivovica!


Nastavljam, velim, stazom i izbijem na čistinu. U jednoj pitomoj, ali baš pitomoj uvali kapetan Branko Stanić sa svojom četom. Vojnici tihi, Branko (iz Petrinje je, pravi oficir) govori, nešto objašnjava. Prilazim, gledam da se spustim na neko pogodno mjesto, ali da ne bude mravinjak. A onda kapetan Branko komanduje: Mir-no! Pozdrav na le-vo! Zatim se okreće ka meni, udari u strojevi korak i zaista vojnički čvrsto, glasno raportira... Kasnije mu kažem da to ne čini. Nema potrebe. (On kapetan, a ja potporučnik, da on meni raportira... ružno i za gledati i za slušati...) A on poče o tome da dok sam ja to, on to, on je vojnik... i šta ti ja znam...


Nego, vrativši se u šator, a posebno kad je stigla noć, počnem da razmišljam: da li je trebalo tako... a, opet, kud da ih pustiš s dvije čuturice rakije... ja sam znao šta je unutra – kakva voda, kakva čatrnja, oni su znali da sam ja znao šta je unutra, ja sam znao da oni znaju da sam ja znao... Pa smo se razišli a da rakiju nismo ni spomenuli.

Ležim, ustajem, radim... prolazi i slijedeći dan. Moj „cimer“ iz šatora, potporučnik Ivica Krznarić, (radio je u Rafinetiji Sisak), pomoćnik komandanta za pozadinu, ne pita za čuturicu, jer ja sad imam dvije...


I četvrti dan uveče, kad se vojska povukla u svoje šatore, uzmem čuturicu i pravo u šator mojih Obljajčana. Pa velim: Evo vaše čuturice, išao sam i ja do one čatrnje i napunio čuturicu vodom. A oni se smijulje – gdje ćeš ti da podmetneš Obljajčaninu, moj Komogovljanine!

Jedan od njih uzima čuturicu i sve je gladi crnim, ispucalim prstima (takve sam ih vidio onaj dan kad smo se sreli, a ne sada, u mraku šatora). Zatim otvara čuturicu pa će meni: Povucte i vi, druže potporučniče. Zaslužli ste. I da znadete da smo i mi znali da ćete vi doći i donjeti čuturcu i u njoj našu rakju. A kako ste znali? pitam. Po očma, veli jedan od njih. Kako po očima? pitam. Samo onaj ko e rasta sa šiljivama more da ima take oči, veli taj jedan. Pa se smješka. I drugi se takođe smješka. A i ja se smješkam.

Milih li ljudi, mili Bože, kažem u sebi dok napuštam njihov šator.

I da ne zaboravim: jesam potegao, tu, u šatoru, kod njih, dobra dva-tri gutljaja obljajske rakije. U njihovo zdravlje.


Blizu je jesen. Banija u vrijeme mog djetinjstva i moje mladosti bila je puna zlatne jeseni. Puna svega što se bralo, kupilo, skupljalo, vozilo kući, perušalo, sušilo, kominjalo, redilo, peklo, spremalo... Prolazio sam i glinskim krajem kad se to radilo: puna polja vrijednog naroda, stoke, zaprežnih kola. Mirišu šljive, jabuke, kruške...

I sad, pred ovu jesen, prisjećam se da nam je u „Kuriru“, sisačkim novinama za osnovne škole, objavljeno bezbroj literarnih radova o jeseni, a među njima i mnogo radova đaka iz Gline, kao i iz drugih mjesta glinskog kraja. Uzmem nešto uvezanih primjeraka tog lista pa tražim. I nađem u broju 64, studeni (novembar) 1977. godine: pismeni rad Marinke Tomić, tada učenice Osnovne škole „Nikola Demonja“ u Glini. A njihovu literarnu grupu, izuzetno vrijednu, talenovanu, vodila je nastavnica Ankica Coklin (rođena Španović, iz Dragotine). Jedan od najboljih voditelja literarnih grupa u školama na Baniji. Odlično smo sarađivali dok sam bio u „Kuriru“, a dugo sam bio. Inače moja draga poznanica iz vremena kad smo išli u Učiteljsku školu u Petrinji (ona je bila u generaciji koja je išla godinu dana ispred moje generacije). I da sad ne pišem dalje. Jer pisao sam ja već nešto o tome ...

A sada slijedi Marinkin sastav: