Isječci sjećanja (1): Iz Gline i glinskog kraja

Kad god sam dolazio u Glinu, ili prolazio kroz nju – biciklom, ćirom ili autobusom, pa kasnije automobilom, i sam i sa porodicom – često sam svraćao u privatnu pekaru koja se nalazila na kraju glavne ulice, s lijeve strane kad se ide prema Karlovačkoj ulici. Odnosno ulici koja vodi ka izlazima prema Obljaju, a onda prema Viduševcu, Topuskom, Kordunu. Tu se, u toj pekari, prodavao, uz jednu pekaru u Bosanskoj Kostajnici (što je s druge strane rijeke Une, danas u drugoj državi), najljepši kruh (hljeb) na Baniji.

I kad bismo išli, porodica i ja, iz pravca Topuskog prema Sisku, zastajali smo, kupovali hljeb i nosili ga sa sobom.

Kao nezasiti obožavalac i jelac (moglo bi da se napiše i jedilac) hljeba, a kao momak, kad sam dolazio u Glinu sam, kupio bih tu, u toj pekari, pola štruce hljeba, još toplog, mirisnog, kupio bih komad (ni dan-danas ne podnosim flispapiriće od salame) one najjeftinije a najljepše „Gavrilovićeve“ salame pa otišao do parka, tu sjeo i to pojeo... Kakva milina!

A sa porodicom – vozimo se, lomimo hljeb, mrvimo po autu, miris hljeba grije kao sunce sa glinskog brda Pogledića. I u tim trenucima pomislim na one koji ga tog dana nemaju. Nemaju ga ni da pomirišu, ni parče pa da ga lome, otkidaju i prinose ustima.

Pa se tada sjetim i pedeset druge, pedeset treće godine prošlog vijeka: čuvam ovce u Jošiku (kasnije, a i danas tu sliku pjevam stihovima narodne pjesme „Čuvam ovce kraj zelene jove“), majka donosi pun lončić lipovog čaja bez šećera (lončić je slučajno pronađen kod bašče, dobro iskuvan i opran pa okrpljen očevim rukama) i komad tvrde kruzovnice – one debele, ukiselo. Majka odlazi a ja drobim. Bolje je reći gulim, mrvim i mrve ispuštam u čaj da omekšaju. Pa kad se to desi, starom aluminijumskom žlicom (kašikom) grabim tu smjesu čaja i kruzovnice i kusam. A ovce miruju.


A ovce miruju. Kao da znaju da ću jednog dana jesti i onaj drugačiji. Onaj bijeli, glinski. Onaj koji mi je zauvijek ostao da miriše na najljepši kupovni hljeb, kruh, kru... Neka ga zove ko kako hoće, tako mi je svejedno.

Jer ovce u mojoj glavi zaista i dalje miruju.


A ovce miruju. Kao da znaju da ću jednog dana jesti i onaj drugačiji, izbjeglički, beogradski.

Izbjegao bez igdje ičega, radim nešto honorarno. Pa kad plate. Ako plate.

Godina je devedeset druga. Za slobodnog vremena izađem i kupim četvrt kilograma hljeba. Za toliko imam. Prodavačica mi ga ubaci u škanicl. Presavijam hljeb i škanicl. Hodam lagano ulicom, okrenem se ka nekom polupraznom izlogu i grickam. Oni koji prigledavaju u to što držim u ruci, a ima i takvih, istina rijetkih, vjerovatno misle da mi je to sendvič. A i da ne misle tako, baš me...


A onda jednog dana naiđe na mene, tu, u blizini te prodavnice, ista ona prodavačica. Zaustavi se i reče: Što mi niste rekli da nemate... Mogla sam da vam odrežem dva, tri parčeta salame. Znate, moj deda je pre Drugog rata došao od Gline. Bio je Matijevićev, odnosno Privrednikov pitomac. Iz kog sela je došao vaš deda? pitam. Iz Vlahovića, veli ona. I doda: Prepoznala sam vas po govoru. I još mi je kazala da se djed prezivao Mraković. Tako sam čuo. Ili mi se pričinilo da sam čuo baš to prezime. A ona? E, to sam zaboravio da pitam. Pa čak ni ime ne upamtih. A kad sam je, mjesec ili dva kasnije, tražio u toj istoj prodavnici i opisujući je pitao za nju, nisu znali da mi kažu kud je otišla. A iz Vlahovića joj je djed. To sam upamtio. Tako mi se pričinilo da sam čuo. Jer pričini se ponekad lakše pamte od stvarnih doživljaja, događaja.

I taj beogradski hljeb s mirisom glinske ruke koja ga je pakovala u škanicl, takođe je bio najmirisniji.

I ničim zamjenjiv sveti dar svakoj gladi.


Za Glinu znam otkako znam i za strašni zločin nad Srbima koji su počinile ustaše Nezavisne Države Hrvatske. I to ustaše iz redova glinskih Hrvata, dojučerašnjih prijatelja, komšija, kumova, radnih i iz brojnih drugih aktivnosti drugova... krajem jula i početkom avgusta 1941. godine. U pravoslavnoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice, koja se nalazila u centru mjesta. I te godine od tih istih ustaša i srušena.

O tome se, tom strašnom zločinu pričalo. Nije da se nije pričalo. Kao i o brojnim drugim zločinima ustaša što se u mojoj kući, u mome selu pričalo: Jasenovac, Bajić jame, Banski Grabovac, Petrinja...


Nisam ja za to, za te zločine nešto posebno znao u najranijem djetinjstvu. Nego malko kasnije. Ali ipak kad još nisam znao ni gdje se sve to nalazi – osim Bajić jama i Petrinje. Mnogo toga o zločinima saznao sam iz pričanja, čitanja, posjećivanja tih mjesta. I niko mi nije zabranjivao da o tome nešto saznam i znam. Mada sam znao da nije dobro da se o tome nešto više priča, piše. Ali mi niko nije ni branio da kasnije zaista nešto o tome i pišem.


A i upoznao sam i neke od onih koji su preživjeli te strašne pokolje.

I Ljubana Jednaka sam upoznao. Čovjeka koji je preživio pokolj upravo u glinskoj crkvi. I viđao sam ga i ovdje, u izbjeglištvu, u prognaništvu, u Beogradu. Kod Zorića – ćerke Dušanke i zeta Vukašina, novinara, pisca, koji su početnih godina izbjeglištva živjeli u zgradi u kojoj smo živjeli i mi, moja porodica. Ono što mi je jednom rekao čika Ljuban jeste da se ponosi divnim unucima: Moranom i Vanjom. A i mi, takođe. Vanju, mladog ljekara, specijalistu, sretosmo jednom, jedne noći, moja supruga i ja, u Urgentnom, u Kliničkom centru Srbije – u pitanju je bilo moje ludo, preskakačko srce. I on odmah... ako šta treba, ako treba da pomogne... tu je...


Pa sam poslije čika Ljubanovog odlaska sa ovoga svijeta često razmišljao, pa razmišljam: kakva je to sudbina Ljubana Jednaka?! Koliko života u jednom, napaćenom, stradalničkom životu?! I koliko hrabrosti u tom čovjeku da to ponovo živi!


Ali, narode, i to je Glina.


I to je Glina – taj strašni zločin o kome će srpski pjesnik Ivan V. Lalić u pjesmi „Opelo za sedam stotina iz glinske crkve“ napisati i ove stihove: