Isječci sjećanja (2): Iz Gline i glinskog kraja

Prije nego što nastavim sa isječcima svojih sjećanja, samo ću nešto malko da objasnim.

Naime, poslije pojave prvog, prošlog isječka u kome je prvi zapis o hljebu, u telefonskom razgovoru sa svojim prijateljem Stankom Meandžijom, mnogima vjerovatno poznatijim po nadimku Šeki, takođe izbjeglicom, prognanikom, koji je u Glini išao i u školu i koji toga toliko zna, poznaje... priča Stanko meni, onako, uzgred, o tome čija je prije Drugog svjetskog rata bila pekara u kojoj sam kupovao taj hljeb iz svog zapisa.

Iako ne ulazim uvijek u dublje objašnjavanje svega što se nalazi u mojim zapisima, ipak se ponekad povedem pa odem, odlutam, odvede me... Mada uvijek pokušavam da pratim nit, i to, naravno, varljivu nit onoga što vežem za neko sjećanje. Sa željom da ono čitaocu bude sitno, dobronamjerno podsjećanje. Vođen upravo tom niti, nisam ulazio u vrijeme ni prije a ni u vrijeme Drugog svjetskog rata kad je rečena pekara u pitanju.

Budući da znam nešto o vlasniku pekare i sudbini njegovoj i njegove porodice, a o tome ima dosta objavljenog, mogao sam, priznajem, da kažem nešto i o tome. Mada mi je namjera bila da se zapis zadrži isključivo na hljebu. Ali... Stanko reče meni, a ja...

Evo, ukratko: pekara je prije Drugog svjetskog rata bila vlasništvo pekara Ilije Letića, koga su u noći između nedjelje, 11. maja, i ponedjeljka, 12. maja 1941. godine, ubile ustaše pred kućom. Tačnije, ustaša Šima Naglić i jedan ustaša emigrant. Ilijinog sina Dušana su ranili. Šegrte Radu i Slavka su najprije ranili, a onda ih je ustaša emigrant usmrtio bajonetom. Poslije toga ubijene i ranjenog Dušana ubacili su u kamion i odvezli. I Dušan je ubijen. Sutradan, 12. maja, uhvatili su Ilijinog oca Mihajla, lugara, odveli ga u zatvor i poslije toga ubili. Ilijinoj ženi Mariji, rođenoj Džakula, koja je posmatrala zločin ispred svoje kuće, ubili su i dva rođena brata... I tako dalje. I to je dio priče o strašnom stradanju čuvene glinske porodice Letić.

O onome što se 1941. godine događalo u Glini uglavnom se zna po stravičnom pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi, krajem jula i početkom avgusta. Međutim, ništa manje zvjerskiji nije ni pokolj glinskih Srba u maju te godine. A sva ta dešavanja obrađena su, velim, i u zbornicima, knjigama...

I još jednom da kažem: u ovim zapisima, koji nisu bilo kakvo naučno štivo, ne teku hronološki, a nisu ni dnevnički zapisi, u istorijska događanja ulazim ondje gdje me povod i tok nekog sjećanja skrene, odvede... Oni su pisani isključivo sa željom da podsjete. I, velim, koliko god je to moguće da pokušaju što dobronamjernije da podsjete.

Kasna je jesen 1962. godine. A dan: 22. novembar. Proslava 20. godišnjice osnivanja Sedme banijske udarne divizije u Klasniću.

Kad sam već napisao ove prve tri rečenice, dođe mi u glavu da je to možda bila jesen 1957. godine: proslava 15. godišnjice. Možda... Te godine bio sam đak sedmog razreda Osmogodišnje škole u Petrinji. I veoma sitan, rastom nizak. A ako je bila 20. godišnjica, a kao đak četvrtog razreda Učiteljske škole, takođe u Petrinji, bio bih... odnosno bio sam viši, jači. Mada i tada skroz mršav.

Mi, đaci iz Petrinje (opredjeljujem se za 20. godišnjicu: kao kroz maglu izranja mi lik moga dragog profesora Miloša Petrovića, našeg razrednika, koji je rodom iz Klasnića i koji nas vodi; ako je bila i 15. godišnjica, ništa se ne mijenja – mome umu najbolje bi bilo da su obje godišnjice bile iste godine), putujemo u prošlom isječku spomenutim ćirom. Banijsko-kordunskom željeznicom koja povezuje Sisak-Predgrađe (Caprag) i Karlovac. S presjedanjem u Topuskom (nećemo mi presjedati, nego se inače presjedalo): onaj iz Karlovca vozi do Topuskog, onaj iz Capraga takođe do Topuskog. Tako sam putovao više puta. Mada sam i bez presjedanja... Putujemo mi ćirom od Petrinje do Maje. I tu izlazimo. A onda ćemo oko 10 kilometara pješice do Donjeg Klasnića. Do mjesta na brdu... u stvari do vrha prevoja odakle se cesta spušta prema, uz moju Komogovinu, jednom od najljepših banijskih sela – Brezovom Polju. (Uvijek sam volio da čujem kad neko kaže da je njegovo selo najljepše na svijetu. A ja samo dodam: Komogovina pa tvoj... tvoja... tvoje...) Tu je spomenik Sedmoj diviziji. Tu je ona formirana 22. novembra 1942. godine.

Dani su više kišni nego što nisu. I tog dana kiša malko sipi, a onda zastane. Makadamska cesta blatna, s jarugama punim vode. Pored nas prođoše dva autobusa. Puna puncata. A onda i poneki vojni, pa civilni TAM-ov kamion. Jedna grupa nas, đaka, a rasuli smo se kao rakova djeca, mašemo kamionu u kome ima i civila i vojnika. Šofer, vojnik, stade i oni nas primaju. I mi se lijepo dovezemo do pod samo brdo.

A na brdu i po njegovim mokrim kasnojesenjim stranama – splijen naroda. (Nikad ja nisam bio načisto s tim da li sam volio ili nisam volio da idem na mitinge, crkvene zborove, svadbe, razne proslave... Pa sam gunđao: sve kao neću, a onda idem... Pa sam bio među onima koji su to organizovali, na nekima i govorio, obilazio crkvene zborove... Pa vidim mnogo onih koje davno nisam vidio, pa mi bude lijepo, milo...)

Nego, a to sam počeo, jedni idu gore, drugi dolje. Jedni se guraju da zauzmu što povoljniji položaj do tribine. Drugi rukama hvataju mokro lišće, stišću ga u grude i brišu blatnu obuću. Treći se grle – nisu se odavno vidjeli, pa se čuje: Jovo, es to ti?... E, Jovo, Jovo, konda te sad gledam nako ranjenog... Na tribinu se penju visoki rukovodioci. Domaćin (vjerovatno predsjednik glinske opštine, a ako je bila 1957, onda predsjednik glinskog kotara... ako pamtim) pozdravlja, najavljuje... Nema generala i narodnog heroja Pavla Jakšića, prvog komandanta Sedme divizije, nema generala u rezervi, narodnog heroja, našeg kostajničkog poslanika, Đure Kladarina, prvog komesara divizije... Glavni govornik je Milan Mićun Pavlović, general-major, koji je, između ostalog, bio i ratni načelnik Štaba, a kasnije i jedan od komandanata Sedme divizije.

(Meni nikad nije bilo jasno zbog čega general Pavlović nije proglašen narodnim herojem. Pitao sam jednom nešto o tome Simu Todorovića, jednog od organizatora ustanka i ratne narodne vlasti na Baniji, nosioca Partizanske spomenice 1941, vijećnika Drugog zasjedanja Avnoja u Jajcu, rođenog u Dragotini. Nešto je objašnjavao, nešto što meni nije bilo jasno. Pitao sam Đuru Kladarina. On mi je rekao kako nije bilo moguće da svi oni iz Štaba divizije „prođu“... Jer to ni drugi nisu... General-pukovnik Branko Borojević objasnio mi je kako je tih poslijeratnih godina, a najviše se o tome odlučivalo 1953. godine, kad je bilo i najviše proglašenja, svako gurao „svoje“... To sam shvatio. To isto pitanje u vrijeme mog omladinstva progonilo me i kad je Ranko Mitić, rodom iz Gornjeg Selišta, kod Gline, u pitanju... Ali...)

U svečanoj uniformi, general Pavlović djeluje kao vrhovni komandant sveg tog naroda – njegove riječi čuju se na sve strane: jasno, čitko, čisto. Stajao sam sa klasnićke strane. Ne daleko od visoko podignute tribine koju bih i danas, sa generalom pred očima, mogao da nacrtam. I okolno drveće bez lišća, osim kod nekoliko tanjih, mlađih hrastovih stabala – hrašću se dio lišća, smeđeg i tek ponegdje malko kao ofurenog, do proljeća može zadržati na granama – mogao bih takođe da nacrtam. Kao mladi pjesnik Dušan Vukosavljević (rođen 1921. godine u Petrinjcima – poginuo kao partizan u jurišu kod željezničke pruge između Siska i Sunje, 1942) u pjesmi „Pred jesen (II)“, iz zbirke pjesama Kada grožđe zrije (Zagreb, 2017) što je stihovima naslikao:


I nebo s onu stranu slike preko spomenika Sedmoj diviziji i iznad tribine takođe bih mogao... Mrko nebo daljine iznad Brezovog Polja, a možda i iznad Brestika, Kozaperovice... Pa još i dalje – po visinama kišnog neba Šamarice. U koju su se, vjerovatno, sklonile ptice svih naših šuma kako bi bile što dalje od ove vreve, buke.

Kad se sve to završilo i narod počeo da se razilazi, krenuli smo i mi ka Željezničkoj stanici Maja. Nema kamiona koji bi nas povezao. O bilo kakvom autobusu da se i ne priča. A i šta je to... tih desetak kilometara?!

U ušima mi odzvanjaju generalove riječi o slavnom putu naše Sedme... Ali me sustižu i riječi nekih naših u selu: da li je divizija trebalo da ode sa Banije? kome je bio potreban onoliki srpski narod Banije u zbjegu po Bosni, Hercegovini i u povratku po Lici, Kordunu? kome je bilo potrebno onoliko smrzavanje naroda, glad, uši, tifus, onolika smrt? Bio sam već omladinac pa sam dosta toga i čuo i pročitao.


Ali... Učeni smo da govorimo o slavnom putu. Tako smo i pisali. Nije da nismo. I to najviše zbog onih koji su na tom putu slavno izginuli. Darujući svoje živote idealima u koje su vjerovali. Ali oni, ta mladost koja je izginula po vrletima Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Slovenije, nikad neće saznati šta je dalje bilo.

Na stanici čekamo ćiru. Nekoliko nas zasjelo je na tek prisušene klade. I u tim trenucima u jednom sam sovjetskom filmu u kome su se mogla vidjeti brda klada pored velike rijeke: biće da je to bila Volga. I Sedma je prelazila rijeke, ali bez klada.

Vrijeme prolazi. Na stanici je mnogo naroda. A od ćire ni piska. Iz školskih torbi vadimo ono što smo ponijeli. Da malko žvaknemo... Neko veli da se nedaleko od ovog mjesta rječica Bručina uliva u rječicu Maju. Kakvo divno ime: Bručina! reče još neko.

A onda se kao kakav znak s neba oglašava i ćiro. I sad do Petrinje, sa zaustavljanjem na stanicama: Vlahović, Banski Grabovac, Bačuga, Kraljevčani, Hrastovica.

A Sedma se od oko 3.200 boraca (negdje piše i 3.500, a ima i još tih brojeva), koliko ih je otišlo put Bosne, Neretve, Sutjeske, vratila na Baniju sa njih oko 600. Što bolesnih, i teško bolesnih, što ranjenih. Da li je slavno to što su izginuli, pomrli od bolesti, tifusa, rana, a mnogi netragom nestali?

Sa stepenica ćire okrećem se i još jednom pogledam u daljinu: sve je to i moj siromašni a kao hljeb mirisni rodni kraj.

I uvijek sam ja volio tu našu Sedmu banijsku... Diviziju svog rodnog kraja.

Moj prvi susret sa više Glinjana dogodio se u ljeto 1961. godine. Na izgradnji auto-puta „Bratstvo-jedinstvo“, na jugu Srbije, kod sela Davidovca, blizu gradića Bujanovca, gdje nam je bio i logor. (Bila je u pitanju dionica od Grdelice do Skoplja. Komandant Štaba te Savezne omladinske radne akcije, sa sjedištem u Kumanovu, bio je Tomislav Badovinac. Kasniji predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, svjetski priznati finansijski stručnjak, doktor nauka, antifašista. Nikola Regić iz Gline, Petar Popović iz Dvora na Uni, Branko Đustebek iz Siska, moja omladinska malenkost iz Kostajnice... bili smo delegati na Kongresu omladine u Beogradu, u februaru 1968, kad je Tomislav Badovinac predao dužnost Janezu Kocijančiču.) Bili smo, mi, Banijci, i nešto Siščana, u omladinskoj radnoj brigadi „Ilija Španović“ (rođen 1918, u Dragotini, kod Gline, poginuo na planini Prenju, u 5. neprijateljskoj ofanzivi, 1943. godine, narodni heroj).

Komandant nam je Aleksa Čučilović. Đak Učiteljske škole u Petrinji, dvije generacije ispred moje. Rodom iz Bojne. Spominjao sam ga više puta u svojim zapisima: talasasta plava kosa, mršav, izdužen, sjajan đak, omladinac, autoritet, brzo je a pametno na svaki problem reagovao... Cijenili smo ga, slušali, uvažavali.


U brigadi su bili i Glinjani: Živko Bralić, Milan Zebić, Vukašin Zorić, Nikola Kurepa, Mirko Mesar, Mijo Mlađenović, Nikola Regić, Živko Suzić (on i Mirko bili su sjajni fudbaleri, talentovani, kasnije igrači glinskog Banovca, poslije toga preimenovanog u Baniju. Živko je bio dobar tehničar, dobar strijelac, igrao je i za sisačku Segestu, dok je Mirko bio izuzetno brz, prodoran, rođeno desno krilo, kasnije je, čini mi se, igrao i za petrinjsku Mladost, a na radnoj akciji, ukoliko donekle pamtim, bio je na takmičenju pobjednik u trci na 100 metara... a otkud meni, i to nosim još od tada, da je Mirko trčao 11,1 sekundu... ne znam, možda i jeste, volio bih da je to tačno), pa je bio mladić prezimena Vrebac (imena se ne sjećam, iz sela Joševice, glinske, ne Jošavice petrinjske)... i možda još neko.


Teren gdje je bilo naselje sa više baraka bio je ravan. Naselje je bilo okruženo s jedne strane redom stabala šljiva, žućkastozelenih a već prizrelih plodova, iza šljiva bile su njive s lubenicama, s druge strane njive kukuruza... Odmah po dolasku upozoreni smo da ni slučajno... šljive, lubenice... ali ni slučajno... Zna se šta. Svaka brigada imala je svoju baraku: muški s jedne a djevojke s druge strane barake. Kreveti su nam bili drveni, na sprat. Spavao sam u „prizemlju“. Strože su nam bile napunjene slamom. Kakav san na slami južnomoravskoj!


Sa Zebićem i Mlađenovićem moj školski drug i dragi prijatelj Nikola Šarengaća (iz Donje Velešnje, preminuo u junu 2018) i ja radili smo sa čuvenim Crnotravcima na izgradnji mostova na Južnoj Moravi. Onda su Milan i Mijo „prekomandovani“, a Nikola i ja ostali da radimo sa ovim vrsnim majstorima. I da se „usavršavamo“ u graditeljstvu mostova. Nas dvojicu Crnotravci nisu dali. Što ne znači da i njih dvojica nisu bili dobri radnici – bili su potrebniji na nekom drugom poslu.

Čučilovića, Zebića i Mlađenovića nikad više, poslije završetka škole, nisam sreo. Za Zebića ne znam otkud je, a Mlađenović je iz Svračice. Kasnije sam bio dobar sa njegovim mlađim bratom Ivom. Sa Zorićem, Kurepom i Suzićem viđao sam se nekoliko puta i tamo, u Hrvatskoj, a ovdje se viđamo na nekom od predstavljanja novih knjiga pisaca s tih naših krajeva ili prilikom nekih drugih događanja – najčešće na sahranama.

Jedne od posljednjih devedesetih izbjegličkih godina nađem se blizu Bujanovca. Sa svojim kolegom s posla, novinarom Svetozarem Dančuom, rođenim Karlovčaninom, čiji su roditelji porijeklom iz Sjeničaka, i sa još trojicom prijatelja iz preduzeća u kome smo tada radili... nađem se, velim, blizu Bujanovca. Idemo da obiđemo čuveni srpski manastir Sveti Prohor Pčinjski, udaljen oko 30 kilometara jugoistočno od Vranja, blizu granice s današnjom Sjevernom Makedonijom, a podignut u 11. vijeku, sa crkvom čiji je ktitor kralj Milutin. Manastir se nalazi uz lijevu obalu rijeke Pčinje, pune pastrmki, blizu sela Klenike, a ispod šumovitih obronaka planine Kozjak (na prostoru bivše Jugoslavije pronašao sam 12 toponima Kozjak). Tu je 2. avgusta 1944. godine održana Antifašistička skupština narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM) – danas je to državni praznik Sjeverne Makedonije. I tu, u prostorima manastirskih konaka, zatekosmo veći broj pjevača iz Beograda, kao i Narodni orkestar Radio-televizije Beograd: Nena Kunijević došla da snimi svoju čuvenu emisiju „Leti, leti, pesmo moja mila“. I među pjevačima i Daliborka Stojšić, ranije bila udata za Žarka Dančua. Pa je u vrijeme njihovog braka bila i strina mome Svetozaru. Daliborku i Žarka upoznao sam još davno, u Željezari, kad smo im, čuvenom kvartetu: Daliborka, Minja Subota, Lidija Kodrič i Žarko, organizovali koncert. A neki od njih nastupali su i na „Pesmi leta“, koju smo mi, u Željezari, takođe dva puta organizovali... Ali, davnina, a mi danas izbjeglice... Taman posla da se poznajemo, da nas bilo ko poznaje... Dok sam se veoma dobro poznavao sa Žarkovim ocem Duškom, sjajnim pjevačem, takođe izbjeglicom iz Zagreba, sa kojim je Sveto odmah uspostavio kontakt, a i mi smo se čuli telefonom... Sveto i ja gledamo, ćutimo... Naši domaćini iz Niša, kao i naš kolega iz kancelarije, Goran Adžić, diplomirani pravnik, i na tom putu naš vozač, takođe gledaju... I velim ja, da se vratim malko nazad, kako bi mi bilo milo da obiđem mjesta gdje sam te davne godine radio, logorovao... I zaista: prepoznam šumu, usjeke auto-puta, obiđemo Bujanovac. Mnogo naroda brljugalo se tada u blatu kanala pored trase, kanala s termalnom vodom koja se tu, u tom blatu jedva nazirala. Narod je po ledinama, suvim, tvrdim (za trideset dana ni kap kiše) i spavao. Ćebad, ponjave i šatorčići na sve strane. Oko njih su pasli bivoli. U svakom varivu bilo je bivolje meso – nikad tvrđe meso u životu nisam jeo. A danas su tu hoteli, izvori vode, flaširana voda... Prava banja, lječilište. Bujanovac drugačiji, teško je bilo šta prepoznati. I tu se, te davne godine, desio moj prvi susret, od bezbroj kasnijih, sa Šiptarima, odnosno Albancima, u koje su se mnogo godina poslije toga preimenovali. Ne računajući one poslastičare u Petrinji, za koje nikad nisam ni saznao da li su oni bili Šiptari ili Goranci. Jer to nije isto...

Inače na radnu akciju niko nas nije tjerao. Moj prijatelj Nikola i ja smo, zbog slabije kilaže, na jedvite jade bili i primljeni. A tu smo on i ja položili za motoriće, neki su polagali za traktore, bilo je priredbi, fudbala, atletike... I ljubavi, naravno. I samo se jedne brigade sjećam, brigade studenata Medicinskog fakulteta iz Beograda „Dr Simo Milošević“. Jedan njihov brigadir, student pete godine, crnac iz jedne afričke zemlje, ali mi se isparilo koje, bio je dobar s nekima od nas pa bi znao posjesti kod naše barake. I onda je jedno veče, kad je stigao s trase, rekao: E, danas sam se baš naradio – kao crnac!


Da, pamtim dobro s te akcije Čučilovića, Zebića, Mlađenovića, Bralića, Vrebca, Kurepu, Zorića, Regića, Mesara, Suzića... Oni su mi i kasnije dugo bili Glina. I jedni od mnogih koji su to i ostali. Jer taj dio sjećanja upisan je mastilom koje na hartiji bilo kakvog dana ne jenjava.


I ovaj isječak završiću stihovima Nikole Korice (rođen 1945. godine, u Velikom Šušnjaru, a prema zvaničnim dokumentima u Malom Gradcu, opština Glina. Prognanik, profesor u penziji, književnik. Koji je prije rata i radio u Glini. A sada živi u Golubincima, u Sremu, blizu i Inđije i Stare Pazove.


On i brat mu Dušan bili su posljednja generacija Učiteljske. A posebno smo Nikola i ja postali dobri prijatelji za vrijeme naših izviđačkih dana i logorovanja kod Omiša, na Jadranu, kad smo uređivali bilten našeg odreda, čiji je komandant bio Ljubomir Ćirić iz Petrinje. Nekad đak naše Učiteljske, fudbaler Mladosti)... završiću stihovima 18. pjesme iz ciklusa „Tajna devet kamenova“ iz knjige poezije Preko devet kamenova (Stara Pazova, 1997):