Isječci sjećanja (5): Iz Gline i glinskog kraja

Onaj čije je ime, krajem pedesetih godina 20. vijeka, uslikalo jednu meni tada ne baš najjasniju ali dragu sliku, koja mi je s vremenom postajala sve jasnija i jasnija, sliku smještenu u trougao geografskih linija koje su spajale tačke: Glina-Mečenčani-Petrinja, bilo je ime - Petar Pjer Križanić. Jedan od najznamenitijih ljudi koji su rođeni u Glini.

Pjer Križanić, kako se potpisivao, grafičar, slikar, esejista... preteča je savremene, moderne, prvenstveno socijalne, političke jugoslovenske karikature. I borac protiv fašizma. Poznat i priznat ne samo u okruženju nego i u Evropi. Ali i u onim krugovima svijeta koji su takođe rađali i stvarali savremenu, aktuelnu karikaturu 20. vijeka.

Petar Križanić rođen je 1890. godine, rekoh, u Glini, a umro 1962. godine u Beogradu. U kome je proveo i najveći dio svog života. I gdje je stvorio djela neprolazne vrijednosti. Od 1922. radio je u „Politici“, u kojoj je objavljivao svoje karikature. U njima je široko i duboko sadržajno a žestoko srcem svake karikature podvrgavao kritici gotovo sve anomalije društva u kome je između dva rata ali i poslije Drugog svjetskog rata živio i stvarao. Objavio je mape svojih karikatura: „Naše muke“, „Kuku Todore“ i „Protiv fašizma“. Učestvovao je u pokretanju beogradskog satiričkog časopisa „Jež“. I još mnogo toga je radio i uradio Pjer Križanić. O čemu su u posljednje vrijeme pisali i Pjerovim djelom se bavili meni dragi autori, veliki znalci mnogo čega, Igor Mrkalj i Boris Vrga. Čije i ostalo što pišu, a na koje nailazim, s radošću čitam.


Pjer je sin oca Matije Križanića, Hrvata, katolika, iz Petrinje, podoficira austrougarske vojske, i majke Sofije Rebić, Srpkinje, pravoslavke, iz Mečenčana (nekad optina, pa kasnije mjesni ured), iz porodice austrougarskih oficira, krajiških graničara. Sa tri mjeseca ostaje bez majke. Uzima ga porodica njegovog ujaka, u Rebiće, u Mečenčane. Tu provodi djetinjstvo i završava osnovnu školu. Kasnije se školuje u Petrinji, Zagrebu, u inostranstvu... I obavlja razne poslove kako bi mogao da živi i da se školuje.

Ali ja neću o tome - nisam imao čast a ni sreću da upoznam Pjera. Iako sam ga, otkad znam za njega, smatrao bliskim na poseban način. Naime, Mečenčani su bili i moja opština i moj mjesni ured. U njima sam, pored mnogo čega drugog, počeo svoj radni vijek. I u Spomenici Osnovne škole „VII banijska brigada“ imao sam priliku da više puta vidim dva ne znam da li sada zauvijek sačuvana ili izgubljena Pjerova crteža: jedan je zgrada škole koju je on polazio, a drugi je zgrada, ako se sjećam, nove škole koja je upravo bila završavana i počela s radom kad je on, 1958. godine, posljednji put boravio na Baniji. Tačnije, u Umetićima, selu odmah do Mečenčana, kod legendarnog mečenčanskog učitelja Voje Borojevića, sa čijom je porodicom Pjer bio u rodbinskim odnosima. A i ja: Jovanka (živi ovdje, u Beogradu, sa porodicom sina Miodraga), moja sestra od ne tako dalje tetke Anke Srbljanin, iz Petrinje, udata je za Voju (preminuo je i sahranjen u Šapcu). Tada je Pjer posjetio i Osnovnu školu: i staru i novu zgradu i nacrtao dva pomenuta crteža. I tada su me, a bio sam đak završnih razreda Osmogodišnje škole u Petrinji, samo dva dana dijelila od mogućnosti da ga sretnem, vidim, pa možda i upoznam... Ali...


I to, tu posjetu rodnom kraju, Igor Mrkalj pominje u tekstu „Da vam se predstavim...“ („Prosvjeta“, Zagreb, broj 128/129, decembar 2015), navodeći u fusnoti i moj članak o tome, pod naslovom „Dobri dragi Pjer“ („Jedinstvo“, Sisak, 10. februar 1972). Igor u drugoj fusnoti navodi i drugi (u stvari prvi) moj članak „Pjer Križanić - Preteča naše karikature. Zapis o velikom umjetniku rođenom u Glini“ („Jedinstvo“, Sisak, 27. februar 1965). Kako ne posjedujem te tekstove, drago mi je da ih Igor Mrkalj pominje i da su mu bili od bar male koristi. Jer davno je to bilo, a moje sve starije vijuge... da ne pričam dalje.

Tih sada davnih godina, posjetio sam i Stojana Borojevića, čija je kuća bila na početku Borojevića, ne tako daleko od kuće Rebića koja se nalazila na kraju Mečenčana (kad se ide iz Kostajnice: Mečenčani pa Borojevići), a koji je išao sa Pjerom u isti razred. Obnovio mi je djed Stojan svoja sjećanja na Pjera, sa kojim se družio i van škole.


A mogao bih da pričam i o tome kako sam, dok sam tih godina radio u Mečenčanima, pokrenuo akciju za podizanje Pjerove spomen-biste ispred naše Osmogodišnje škole i kako je sve rastureno od nekih mojih zemljaka u trenutku kad je sve bilo već dogovoreno. I sve bi se uradilo bez dinara troška za školu, za selo, kraj... A mogao bih... Ali bi ta priča bila preduga za ovu priliku.

Inače, za Pjera Križanića čuo sam još u djetinjstvu. Moj otac, koji je znao da je Pjer živio u Mečenčanima, dolazio je s vremena na vrijeme do „Politike“. A na prvoj strani, u nedjeljnim brojevima, bila je Pjerova karikatura. (Što se zadržalo i kasnije kad su to nastavili njegovi sljedbenici Ivo Kušanić i Zuko Xumhur.) Bilo je to, te Pjerove karikature, bolje je reći - ti crteži, jer ne vjerujem da sam tada znao da se tome kaže karikatura... bilo je to meni pravo čudo: ti okrugli, često zdepasti i predebeli likovi kakvi se poslije Drugog rata ni u snu nisu mogli zamisliti a kamoli sresti u mome ratom, obavezama, otkupom i seljačkim radnim zadrugama osiromašenom, gotovo uništenom mečenčanskom kraju (i ne samo u njemu).

I zbog čega Glina na toj mojoj slici trougla? Pa zbog toga, da opet kažem, što je ona mjesto Pjerovog rođenja. I na mojoj je slici i zbog duge i bogate svoje istorije, o kojoj sam u mladosti pronašao dosta literature. Pa tu je tragična sudbina Srba u Drugom svjetskom ratu od strane glinskih ustaša, o kojoj se pričalo, ali sve češće i pisalo. Pa onda i sve ono što se događalo u od Sedme banijske udarne divizije, 1944. godine, oslobođenoj Glini, koju su, zajedno sa tada slobodnim a nedalekim gradićem Topusko, nazivali „partizanska prestonica“: kursevi za učitelje, partizanska gimnazija, osnivanje raznih organizacija, a među njima i Srpskog kulturnog društva Prosvjeta itd.


Zatim i Petrinja. E, ona mi je na toj tački trougla kao mjesto u kome sam učio i rastao. Ili obrnuto: rastao i učio. Pa možda nešto i naučio. A dobro sam poznavao i neke od Križanića. Za jedne sam saznao da su bili u bližim rodbinskim vezama sa Pjerovim Križanićima.

Jednog dana, poslije mog pomenutog članka u „Jedinstvu“, priđe mi Mihajlo Rebić, inženjer u sisačkoj Željezari (poznavali smo se i samo pozdravljali), inače izuzetno kulturan, obrazovan, tih gospodin (meni je on tih godina zaista to bio: gospodin, a ne drug), i poče on priču o tome kako je pročitao... kako je on iz te porodice Rebića, kao i to da i on ima nekog vrijednog materijala pa da dođem... Ali - danas ću, sutra ću... i - prođe voz... ode...


Jer Pjer Križanić je tu moju sliku, koja me pratila i još uvijek prati, svojim neizmjernim talentom, svojim djelom i ugledom uslikao u trouglu koji, plašim se da to i izgovorim, nama Banijcima nikad nije baš nešto mnogo značio. Tek osamdesetih nešto mu u Glini dadoše, nešto nazvaše... S tim da bogzna da li to i danas tako postoji - upravo proteklih dana čitamo kako su u Glini preimenovane ulice, trgovi, ustanove... Nažalost, ne samo u Glini.

A Pjer Križanić je čitava institucija karikature i svijeta i vijeka (i ćopićevski mudrih, literarno britkih potpisa ispod njih, oko kojih mu je pomagala njegova supruga Liza). On je čitava epoha onoga kakvi smo bili, šta smo bili. Pa možda čak i onoga kakvi ćemo jednog dana ponovo biti. Ne toliko smiješni koliko... da se i ne kaže šta.