Isječci sjećanja (6): Iz Gline i glinskog kraja

U prošlom Isječku nisam spomenuo jedan naoko sitan a možda zanimljiv detalj. Naime, neki dan, u razgovoru sa Miodragom Borojevićem, sinom Voje Borojevića, spomenutog učitelja u Mečenčanima, u čijoj je kući, u Umetićima, boravio Pjer Križanić za vrijeme svog posljednjeg posjeta Baniji, 1958. godine, koji je toj porodici i dosta blizak rođak, nisam spomenuo detalj vezan za ona dva Pjerova crteža u Spomenici mečenčanske škole. A detalj nisam spomenuo jer ga se nisam sjetio.

Naime, Miodrag me podsjetio da Pjer Križanić nije ta dva crteža potpisao. A nije ih potpisao jer je smatrao da mu nisu uspjeli. I ostao je pri svome.

Ne treba smetnuti s uma da je Pjer tada bio u 68. godini. Mada su se linije njegove ruke na crtežima mogle znalcima njegove karikature i drugih crteža, možda, i uz napornije udubljivanje, ipak prepoznati. Jer Pjer je, po mom skromnom rasuđivanju, bio vrhunski majstor crteža i u crtežu, pored ostalog, savršeni virtuoz linije i najzamršenijih detalja.


Ali, svejedno, od nas koji znamo za te crteže, ostaje zapisano da su to crteži Pjera Križanića.

Ako je Spomenica u Mečenčanima uopšte i živa.



Dane Metikoš rođen je u Bijelim Vodama, 1936. godine. Rastao i odrastao u Glini. Uz majku Ilinku i sestru Jelu; oca nije imao. Tu je proveo djetinjstvo i dobar dio mladosti, učio školu. Radio je u Domu za maloljetnike. Zatim je – da li 1967. ili 1968. godine, ne znam tačno – prešao u sisačku Željezaru na mjesto rukovodioca, odnosno šefa Službe rekreacije. I tu ostao, vezan za rekreaciju, fizičku kulturu, do penzije.

Znanjem, umijećem da to znanje i iskustvo pedagoški, do svakog detalja precizno prenosi na druge, radeći dakle u Željezari, uzdigao je, sa svojim saradnicima i brojnim animatorima u proizvodnim pogonima i administrativnim službama, Službu rekreacije među najbolje u zemlji. A njega je taj i takav rad svrstao među ugledne jugoslovenske stručnjake sportske rekreacije.

Kad je na snagu stupio Zakon o udruženom radu (ZUR), Služba rekreacije, koju su činile sportska rekreacija, kultura i narodna tehnika, podijeljena je na OSIZ (Osnovna samoupravna interesna zajednica) rekreacije i OSIZ kulture, s narodnom tehnikom. I tako je to bilo sve do dolaska višestranačja na jugoslovenske prostore. A to višestranačje (i ne samo ono) odnijelo je ne samo rekreaciju, kulturu i narodnu tehniku, nego i čitavu Željezaru.


Ako sam negdje i od nekoga učio i nešto naučio o tome kako se organizuju pojedine aktivnosti, kako se stvaraju precizni programi i planovi, i finasijski, takođe, kako se osmišljavaju i oživotvoruju nove ideje, onda sam mnogo od svega toga naučio od Dane. U Željezari. A i on i ja, treba i to reći, od Gojka Štekovića (i on je, ako me sjećanje ne vara, rođen 1936, kao Dane, ali u Banskom Grabovcu, i obojica su, hvala Bogu, živi), tada direktora Kadrovske službe (neko vrijeme ta se služba zvala i sektor, do naziva radna zajednica kad nam je stigao ZUR), u čijem je sastavu bila i naša Služba. Da, od Gojka, koji je takođe bio vezan za Glinu, u kojoj je neko vrijeme i radio i iz koje je stigao u Sisak, pa onda i u Željezaru. Prije Dane i mene. Gojko je bio svestrano obrazovan, sistematičan, strogog, a posjedovao je i s posebno umijeće za organizaciju rada. Inače sam imao priliku da obojicu tih glinskih kadrova upoznam prije svog dolaska u Željezaru. S tim da sam ja njih poznavao, a oni mene ne vjerujem da jesu. Gojko je jednom bio na sjednici Opštinskog komiteta Saveza komunista Kostajnica, čiji sam u drugoj polovini šezdesetih bio član, a u ime, vjerovatno, Komiteta SK-a Zajednice opština Sisačko-banijske regije. Sa Danom sam se sreo možda dva puta, jednog proljeća takođe tih kasnijih šezdesetih godina, na sastanku povodom priprema sleta „Bratstvo-jedinstvo“ (bilo je to sletsko područje koje je obuhvatalo Banja Luku, Bihać, Gospić, Karlovac, Novo Mesto, Prijedor i Sisak).


U Službi rekreacije radio sam od maja 1969. do jeseni 1973. godine, kad sam kao kadrovsko rješenje morao u Centar za informisanje i društvena istraživanja. Moj posao u Službi bila je kultura. I za sve što se pokretalo, organizovalo, Dane je bio tu: likovni umjetnici, književnici, dramski umjetnici, kulturno-umjetnički ansambli, izložbe, koncerti, Pesma leta... zemlja, svijet... i da ne idem dalje. I sve se to moglo jer smo u Službi, zahvaljujući Dani, djelovali kao jedan.

I kad sam otišao, ostao sam i dalje njihov bliski saradnik, sa nekima od njih i prijatelj: bio sam vezan za saradnju s mojim nasljednicima u kulturi, a učestvovao sam u mnogo čemu što je rekreacija organizovala. Osim toga, u takmičenjima redovno organizovanih Radničko-sportskih igara Kombinata igrao sam za njihove ekipe mali fudbal, rukomet, odbojku, stoni tenis (osvojili smo više prvih, drugih i trećih mjesta). I u posljednjim godinama Željezare (od ljeta 1982. do jeseni 1991. godine) imao sam radnu prostoriju do njihovih radnih prostorija. Kakvo je to društvo bilo! I u rekreaciji, i u kulturi i u narodnoj tehnici.


Nažalost, naši nasljednici, kad ovih posljednjih godina i dana pišu o onome što se nekad u Željezari razvijalo, radilo u oblastima rekreacije i kulture, po čemu je taj Kombinat bio izuzetno poznat i priznat u cijeloj bivšoj zemlji, ne spominju (pretpostavljam da ne smiju) nikoga od onih koji su zaslužni i za razvoj tih djelatnosti. Nikad tu nema Norberta Vebera, Gojka Štekovića, Luke Bročila, prof. dr Miljenka Boljevića, Ive Lipovca, Nade Filipović, Mate Ivančića, Dane Metikoša (iako živi u Sisku, tek su ga se nedavno sjetili), nema Marijane Gaćeše, Stjepana Paulina... a ni moju malenkost ne spominju. Neskromno jeste ovo što kažem, ali oni koji znaju kako je to sve bilo, dobro znaju ko je, šta je, koliko, kako...

A gdje sve nismo bili Dane Metikoš i ja! I poslom i privatno. I porodice su nam se dobro poznavale: naše majke – njegova Ilinka i moja Danica, naše supruge – njegova Nevenka (Nena, iz porodice mojih dragih glinskih prijatelja Vukmirovića, njene braće Vukašina, Čede i pokojnog Dušana; kad sam došao u Željezaru, naša Narodna tehnika organizovala je auto-relije u Topuskom, na Petrovoj gori... i sjećam se kako je Nena bila sjajan vozač na tim relijima), moja Radmila, pa tu su njihove ćerke, Borka i Svjetlana, pa kasnije naša djeca, Sandra i Zoran... Majka Ilinka, svi su je zvali Majka, dolazila je i u Komogovinu, kod mojih roditelja. A i Dane i Nena. Kao i mi kod Majke i kod Vukmirovića što smo bili. I ono što mi je bilo interesantno: nikad ja u Dani i Neni, gdje god bi se našli, nisam gledao Siščane – oni su mi uvijek bili Glinjani. Čim ih ugledam, pred očima mi se stvori glinski park, pa ulazna vrata kuće u kojoj je živjela Majka, pa na drugoj strani parka, tamo preko ulice, vrata zgrade u kojoj su živjeli Vukmirovići. Takav mi je slučaj i sa ovima ovdje Vukmirovićima: Vukašinom i Nenom, i Čedom i Radom. Čim ih takođe pogledam, čim progovore telefonom: preda mnom iskre slike Gline!

A kad se Dane zaista naljuti na mene, kad sam bio kriv, tačno tri dana nije razgovarao sa mnom. Ni trc. Džaba izvinjenja, džaba pokušaji da objasnim... Pa se znalo desiti da, kad smo išli s posla, a dio puta išli smo u istom pravcu, ja obavezno dva-tri metra iza njega, pozovem da navratimo na piće u Radnički restoran. I on ćuteći skreće lijevo, naručimo, sjedimo, ćutimo, popijemo, ustajemo, pa on opet malko naprijed, a ja malko iza, pa se rastanemo... Četvrti dan kao da ništa nije ni bilo. O tome šta je i kako je bilo, zbog čega je... ništa. Ali je sve to tada meni bilo lijepo, zanimljivo. Naravno da to njemu nije bilo ni lijepo, a još manje zanimljivo. Jer njega je stiskao i prozivao Gojko, Gojka Stevo Končar, a Stevu i Gojka Norbert Veber. Pa dok se to vrati do mene, prođe voz. Oni to zaborave.


Dakle, sa Glinom me je zarazio Dane Metikoš. Od njega sam mnogo toga o Glini čuo, naučio. Kad god se i gdje god se o nečemu što je vezano za nešto što je bilo povede riječ: škole, kultura, sport, mladi, zatim o nekim predjelima, o šumama, izletištima, rijekama, o nekim zanimljivim ljudima, Dane je u Glini. Dane je na rijeci Glini, na njenom kupalištu, on je u rukometu (u Glini je bio i rukometni golman), on je na brdu Poglediću, u svom, bivšem Domu za maloljetnike, on je u Pamučnoj predionici, on je u parku sa starim stablima koje su sadili Napoleonovi vojnici, on priča o radu nekadašnjeg Fiskulturnog doma „Partizan“ (i mi smo u Sisak-Predgrađu imali staru dvoranu „Partizana“, o kojoj je brinula i u kojoj je dugo provodila svoje rekreativne aktivnosti upravo Služba rekreacije), on je u „Kasini“ i u mnogo čemu od onoga što je ona predstavljala kroz istoriju Gline. Ili, mi putujemo, Dane vozi, ja počnem o Komogovini i Kostajnici, on preuzima i nastavlja o Glini... I gdje god da dođemo, on tu ima nekoga iz Gline, on tu zna za nekoga iz Gline. I oni njega znaju. On tu ima prijatelja. On je zaista uvijek imao mnogo prijatelja.

Danu Metikoša su sva djeca obožavala. A bogami i on njih. Kako je samo znao da im se obraća, da im pruži ruke, da ih poduči na bazenu, na skijanju, u igri... Kako je samo i svu našu djecu volio. I ona, beskrajno, njega.


Kad bi Glinjani znali koliko je Dane Metikoš volio Glinu! Kad bi samo malko znali!



Naime, upisano je Stankovo pismo u kome on, tada đak Osnovne škole u Glini, zahvaljuje Nogometnom klubu Banovac iz Gline koji mu je platio odlazak u Zagreb na fudbalsku utakmicu između Dinama i Crvene zvezde. Gdje je Stanko, kao već tada vatreni navijač Zvezde, a talentovani fudbalski dječačić, imao priliku da vidi svoje fudbalske ljubimce – Dragoslava Šekularca i Boru Kostića. Kao i ostale igrače i Zvezde i Dinama.

A mene, koji sam imao priliku da vidim oba spomenuta fudbalera, ali i mnoge druge iz tih sada davnih vremena, zaista je obradovao objavljeni tekst o Stanku, rođenom u Donjoj Bačugi, koji je u Glini završio i Ekonomsku školu, putovao ćirom o kome sam u prošlim isječcima pisao.

Inače, list Banovac izlazio je od 1955. do 1966. godine. Jedan broj listova bio sam sakupio i čuvao. Ali...



Nego me je u sobi u koju su me smjestili privukao, odmah, na prvi pogled, jedan neobičan prozor. Ustanem, dodirujem prozor, prevlačim prstima po drvenom plavobijelom okviru, s tek ponekom skorjelom kvržicom koja se vjerovatno nije dala razvući, a pod mojim prstima kvržice djeluju kao nezaliječene ranice. Gledajući kroz prozor, osjećao sam kako na ulici ka kojoj je prozor okrenut nema nikoga. A ja čujem glasove... Znači, ulica nije pusta.

Legnem na krevet i izvučem novine čiji su vrhovi virili ispod njega. I u tom momentu počnem razmišljati o tome gdje sam ja to već vidio, gdje sam ja o tome nešto čitao... I zasvijetli mi lampica: roman Dragana Božića Prekosutra („Otokar Keršovani“, Rijeka, 1963), nagrađen na anonimnom konkursu zagrebačkog Telegrama, lista za kulturu. Roman sam pročitao u zimu 1965, a ovo je bio početak ljeta 1966. godine. Dragan Božić (Obljaj, 1931 – Sisak, 2011) ima pri kraju romana, bio sam potpuno uvjeren, opis tog, baš tog prozora.

I, evo, sada, u izbjeglištvu, punih pedeset godina kasnije, dadoh se u potragu za Draganovim romanom. Jer moj je ostao... I to onako se dadoh u potragu – ako naiđem, naišao sam. I desi se da sam kod uličnog prodavca starijih i starih knjiga, koji je radio na zidiću kod Karađorđevog parka, naišao na Draganov roman. A u romanu i ova dva odlomka: