Isječci sjećanja (4): Iz Gline i glinskog kraja

Putujem ja tako ćirom za Topusko. (Još ja putujem.) Tog ljetnog, sunčanog dana putujem. A njega, tog sunčanog dana, posmatranog iz ćire, mnogo je više na nebu nego na zemlji.

Jer čovjeku je i nekom unutrašnjom, urođenom silom darovana potreba da s vremena na vrijeme diže glavu i prigledava u nebo. I da se pritom pomoli u sebi, pa i poluglasno, bio on ili ne bio član... da to učini – ali samo za sebe. I da se uvjeri, kad prigledava, pogledava, nije li se šta tajno, možda, i njemu tek malko vidljivo a s ljudskim likom pojavilo. Nije li se gore nešto izmijenilo – nije li još kakvo sunce pridošlo, kakva zvijezda dnevna, ili, ne dao Bog, da se nešto vanzemaljsko zakopitilo gore pa da ostane...

A da se ne priča o tome kako je čovjek, otkad ga ima, maštao kako da poleti. Da se ma kako okrilati. Što mu se, na njegovu golemu žalost, i dogodilo.


Stojimo na Željezničkoj stanici Glina, na latinici, i Glina, ispod, na ćirilici. U stvari, sjedimo u ćiri i čekamo da krenemo dalje. Čekamo da otpravnik vozova zviždne u pištaljku pa da nastavimo – ja još nekih 16 kilometara do Željezničke stanice Topusko. A onda me od stanice čeka pješačenje oko četiri kilometra do samog mjesta Topusko. Koje sam već prilikom prvog susreta, a bilo je to u vrijeme osmogodišnjeg đakovanja u Petrinji, uvrstio među meni najljepša manja mjesta u kojima sam do tada bio. Nema ih mnogo... ali, ima ih... ipak ih ima... I tu je Nikolino brdo iznad Topuskog nešto posebno. Jer kad dijete, rođeno ispod šuma i brda, zavoli te šume i ta brda, nema zdravijeg lijeka životu od njih. I još je tu, u blizini, i rijeka Glina. A nas nekoliko, prilikom tog prvog boravka u Topuskom, koji nismo bili oduševljeni s toplom, lječilišnom vodom, odemo do Gline pa u njenu zelenu, hladnu vodu...

(I nikad moja baba Jela, i ne samo ona, nije govorila: Topusko. Nego uvijek, nepogrešivo: Topovsko!)

Sjedimo mi u vagonu, nema nas mnogo, i gledamo se preko spojenih naslona drvenih klupa. Što bi malko iskusniji obavještajci rekli: pratimo se. Ima ih koji dremuckaju. Ima ih koji nešto žvaću. Jedna sredovječna žena pije vodu iz flaše za „radonjsku“, a voda nije „radonjska“. To znam jer je kazala da se žeđ ničim ne može utoliti no običnom, pravom vodom. Pa kad je povukla dva-tri dobra gutnjaja, izduhnu kao da je nešto teško skinula s leđa. Jedan čiča, uz glasno grgljanje, pije pivu iz flaše.

A glinska stanica ista je kao svaka druga i kao svaka dvije hiljade druga austrougarska stanica. Jedino što se razlikuju po veličini, po prostoru kad su metri kvadratni u pitanju. I za ta neka davna one su bile, pa i za današnja vremena one su izuzetno funkcionalne stanice.

Srijedom je gužva, kaže ta sredovječna žena koja pije vodu iz „radonjske“ flaše. Pa nastavlja: Danas je utorak. Danas je bila u Petrinji. Ko? pita čiča s flašom pive u ruci. Gužva, veli ona. Sajmeni dan. Onaj moj se sprema, ćio e ić, al nije oša. S'utra će bit vođe... Ko? pita čiča. Gužva, veli žena.

Čiča ponovo povuče dobar gutljaj iz flaše, spusti ruku s flašom na bedro, pa će ženi: Onaj tvoj je dobar čoek. Đe nađe tebe, takvu jezičaru, takvu flizovkinju?!

Žena se nasmija i reče: I ti s oša u vinkl! Nema tu pateke koja b tebe spasla! Pa se on nasmija. Je l, dečko, esom li u pravu? obrati se žena meni.

A ja, kako da kažem da je u pravu kad čiča ima bar stotinu kila i ručerde... da ne pričam dalje. Već umilno pogledam nju, pa njega. I nasmijem se. Pa se moj neizgovoreni odgovor na tome miroljubivo i završi.

A onda stiže i obavijest da moramo čekati jer nekakav teret ide iz Karlovca za Sisak-Predgrađe. Kasnije sam saznao da je to bio neki poseban teret za Željezaru. Stigao teret brodom do Luke u Rijeci, odatle vozom do Karlovca, a onda iz Karlovca ovom prugom – kraće je nego preko Zagreba... I još nam je rečeno da možemo izaći, protegnuti noge, popiti vode... Koliko će to čekanje trajati, nije rečeno.


Prelazim sa svojim nekad čuvenim sportskim rancem, onim plavim, užim a dubljim, koji se stezao lijepim bijelim kanapom na vrhu, na samom rubu, i nosio preko jednog ramena (prvi put sam ih vidio u proljeće 1957. godine kod nekih igrača Nogometnog kluba Radnik iz Petrinje, igrana je utakmica protiv Elektrostroja iz Zagreba; oni stariji moji prijatelji i poznanici, bivši sportisti glinski, a ne samo fudbaleri, ali i oni, naravno – Dane, Vure, njegov brat Čedo, Šeki, Mande, Žućo Maoduš, Vurda, Suzan... vjerujem da se sjećaju tog zagrebačkog kluba, ali i drugih zagrebačkih klubova, kao: Trnje, Kustošija, Sesvete, Metalac, Dubrava, Rudeš...), do koga sam došao, tog ranca, radeći plakate za godišnju zabavu petrinjskog Lovačkog društva... prelazim preko šina i sjedam ispod široke krošnje drveta (ne sjećam se koje je to drvo bilo, osim kao kroz maglu, pa neću...) na prilično uredno poslagane i čiste željezničke šlipere, odnosno pragove koji nisu premazani onom crnom masnom zaštitom. A i u hladovini su. Sjedam, sjedim i čekam. Vrijeme se oteže i proteže.

Jedna svraka, obična, naša, domaća, samo koji minut nakon što sam sjeo, spusti se na granu tog, mislio sam samo mog drveta i poče da krešti. Zatim ode. A onda se ponovo vrati i ponovo stade da krešti.

A ja sjedim i razmišljam: da li joj smetam? da li kod ovih pragova ima nešto što je njeno pa ona od mene ne može i ne smije do toga? Zavirujem ispod i sa strane pragova – ništa posebno: nekakve travke. Da nije to drvo isključivo njeno drvo?! Pitam se, a odgovora nemam. Nekoliko puta dobro sam osmotrio krošnju drveta: možda joj je tu i gnijezdo. Pogledavam: ne, nije joj ono na ovom drvetu. Uglavnom je ona kreštala i kreštala...

I dan-danas u svakoj svraki (njen naziv na latinskom je Pica pica, što veoma dobro pamtim, i ne samo ja, još od sedmog razreda, iz biologije) vidim tu glinsku svraku. Mada, što je vrijeme više odmicalo od te glinske, sve sam je više volio – davno sam joj oprostio ono dosadno kreštanje. Jer ona mi je, istini za volju, ispunjavala vrijeme čekanja. Pravila mi društvo. Nije mi bilo dosadno. Kasnije sam shvatio da je ona to namjerno i radila. Svraka inače spada u najinteligentnije ptice ptičjeg svijeta. I nikad nas ne napušta. Ona je zaista naša vjerna stanarica.

Da sam tada znao za pjesnika Stevana Metikoša (rođenog 1954, u Bijelim Vodama, mlađeg 10 godina od mene) i da je on prije mog čekanja na glinskoj Željezničkoj stanici napisao pjesmu „Birtija na Lageru“ (u zbirci je „Ne znam šta ću“, Donji Milanovac, 2015; Lager je stovarište drva na Željezničkoj stanici u Maji do koga je šumska željeznica uskotračnog kolosijeka dovozila drvo iz Šamarice), i da smo tu, na Lageru zaustavljeni pa da uđem u birtiju, u kojoj se u tri Stevanove posljednje strofe događa ovo:


Tih mlađih životnih dana volio sam te stanične birtije, gostionice, restorane. Svraćao sam i posmatrao život. Jer tu je čekanje vozova bilo mnogo drugačije od čekanja napolju. A načekao sam se, svega i svačega se nagledao i naslušao u birtijama, gostionicama... Ni danas mi nije jasno zbog čega sam tada, u tim meni uvijek dragim mjestima, obavezno pio musolini – nigdje ga više nisam pio nego samo tu! I negdje sam znao da nešto i pojedem. I znalo se desiti da me časte, ali da i ja... kad sam počeo da radim. Ili da častim kuvanom rakijom koju sam, zimi, kao petrinjski đak često nosio u jednoj od dviju babinih termos-boca: za društvo na koje naiđem.


I dok sam čekao, da se ja vratim, zabavljen svračjim kreštanjem, a ni bilo kakve gužve nije bilo, lunjao sam mislima po Glini. Tada sam je već donekle poznavao. Upoređivao sam je s takvim, manjim gradovima, varošicama u kojima sam bio, kroz koje sam prolazio. I zaključio: Glina je manji grad koji nikad nije bio i neće biti kao mnogi od tih gradova iz mojih prisjećanja. Kao što ni mnogi od tih gradova nikad nisu bili i neće biti kao Glina. A čitalac, bilo da je Glinjanin ili ne, svejedno, neka sam zaključi šta je „pisac htio da kaže“. Jer pisac je ipak rekao ono što je htio. I to bi moglo pripadati nekom drugom tekstu. Tekstu u kome bi pisac, možda, dok je gledao, ovdje, na glinskoj Željezničkoj stanici stočne vagone, takozvana „G kola“, opisao neke od onih bezbrojnih vagona koji su odavde, za vrijeme Drugog svjetskog rata, otpremali glinske Srbe (a misli se na cijeli glinski kraj), jedan broj Jevreja, Roma i Hrvata koji nisu prihvatali hrvatsku ustašku politiku pokolja Srba... u logore Jasenovac, Staru Gradišku, Caprag, „Danicu“ kod Koprivnice, Sajmište u Zemunu, pa posebno djecu u Jastrebarsko, Jasenovac, Sisak... A prijeratni Srbi, kao i oni koji su preživjeli i vratili se u svoj grad, kao i ovi današnji, ovi u vrijeme mog putovanja koji tu žive i koji su živjeli prije građanskog rata devedesetih, ovi prije etničkog čišćenja, prije „Oluje“, voljeli su Glinu – Glina je bila život, pa smrt i rana, pa zaliječenje rane i, napokon, oprost i zaborav kojim se prekrivala smrt. E, da bi ponovo...


Zatim je, a protekli su sati, ćiro krenuo. Poput onih željeznica sa neke od stanica na Divljem zapadu. Ili naših, banijskih šumskih željeznica koje su izvozile, rekoh, drvo iz banijskih šuma. Pa ponekad bi znale da povezu i banijskog naroda od njegovih sela ka Maji, Kostajničkom Majuru, Dvoru na Uni...

I kad smo krenuli, u misli mi naiđoše neke slike iz romana „Uragan“ (u originalu je „Ciklon“) gvatemalskog nobelovca, pjesnika, proznog pisca, diplomate Miguela Angela Asturijasa (1899-1974), koji sam nekoliko mjeseci ranije pročitao (prevod Zorica Milosavljević, Nolit, Beograd, 1958; a takav, originalni, iz te godine, našao sam jedne izbjegličke jeseni ovdje, u Beogradu, kod uličnog prodavca knjiga)... naiđoše mi, velim, slike... i među njima i ova sa željezničke stanice:


I ovdje je, u glinskoj stanici, kod otpravnika, zvrjao telefon. Ali sam to smetnuo s uma baveći se kreštanjem one, posmatrajući je iz ovih godina, baš drage, društvene, drugarske svrake.

A i ono dvoje, onu ženu koja je pričala o onom svom koji nije „oša na sajam u Petrinju, a i u Glini će s'utra biti gužva“, i onog čovjeka, onu ljudeskaru s flašom pive u ruci, nisam više vidio.


Jer i viđenje je pitanje trenutka, okolnosti, voza, pruga, putovanja, saputnika... za Topusko, via Glina – tako mi je jedan prijatelj pisao na kovertama: moje ime i prezime, pa ispod Sisak, pa ispod Siska via Glina.

I zaista su pisma stizala preko vija Gline.


I s pogledom u trenutku prijema pisma u onaj mali dio neba kome se svakog jutra obradujem kao dijete šarenom bombonu: uvijek me sjeckao strah od nečega što bi moglo da se zakopiti gore, a što ne pripada ljudskom rodu!


Jer i dalje je tog ljetnog, sunčanog dana više na nebu nego na zemlji.

A ja i dalje putujem za Topusko vija Glina. Tog, dakle, ljetnog, sunčanog dana.