Lica Like

Jovica Matijević i Tomislav Jazvec | Foto: Vladimir Jurišić

Nisu meni problem ni moje narušeno zdravlje ni neimaština i crkavica od mjesečnih primanja, ni zime ni vrućine. Svemu tome mogu se manje-više prilagoditi, ali od moje kuće do Gračaca ima više od 30 kilometara i ta udaljenost u dobroj mjeri čini me nesretnim, a kako starim i kako se povećavaju godine, povećava se i ta udaljenost. Kad će stati, vrag zna – rekao nam je na početku razgovora Jovica Matijević (53) iz Rujišta, zabačenog sela u nepreglednom užarenom kamenjaru u općini Gračac i odmah pojasnio:

– Selo je opustjelo, svega nas je nekoliko, pa je gotovo nemoguće naći komšiju da te odveze do Gračaca. Nekada je bilo nekoliko auta u selu i uvijek se mogao naći prijevoz, a bome je vozio i autobus. Danas nigdje nikoga i nigdje ništa. Najmanje dvaput mjesečno moram u Gračac platiti račune, posjetiti liječnika i apoteku, svratiti u dućan i još ponešto. Da nije ljudi iz Crvenog križa koji me po potrebi odvezu u općinski centar i vrate kući kad sve obavim, bilo bi mi teško i preteško – objašnjava nam Jovica.

Zaselak Rujišta nekada je brojio više od 50 kuća i u njemu je živjelo gotovo 300 mještana, a danas je knjiga spala na dva slova – na Jovicu i njegovu tetku s kojom živi. U “ona vremena”, ne tako davna, u selu su bile trgovina i četverogodišnja škola koju je naš domaćin pohađao pa nastavio školovanje u Zrmanji, selu udaljenom četiri kilometra od njihove kuće.

Pune četiri godine Jovica je pješačio po ta četiri kilometra i uspješno završio osam razreda škole.

– Nije bilo lako, ali kad se danas sjetim tog pješačenja, bila su to lijepa vremena. Znala je udariti bura tako jaka da smo se jedva kretali stazom i promrzli dolazili u školu, a bilo je bome i velikih vrućina, baš kao i ova danas, kad smo koristili usput i najmanji grm ili drvce da odahnemo u hladu. Škola je bila puna đaka, a eno je danas, obrasta u draču i korov, ruši se i naočigled polako nestaje, a hiljade njenih đaka, živih i zdravih, još i danas rasute su širom svijeta – govori nam Jovica Matijević.

O ratu i o zdravlju me ništa ne pitaj. Rat je prošao i jedva sam zaboravio sve nedaće kroz koje sam prošao, a zdravlje nekako gura i to je to! – priča nam Jovica Matijević

Priča nam Jovica o životu u ovom ličkom kraju prije rata. Ponosan je na to što se nije gledalo tko je Hrvat, a tko Srbin, a za mnoge komšije i znance u okolnim selima tek je početkom rata, kada su se počela prebrojavati krvna zrnca, saznao što su po nacionalnosti.

U njegovoj priči redaju se, jedan za drugim, primjeri tadašnjeg života: slavljenje dva Božića i dva Uskrsa, sklapanje miješanih brakova i kumstava te dječje zakletve prijateljstva koje vrijede još i dandanas.

Kaže, mnogo je kuća prekriveno zajedničkim radom svih mještana, mnogo je maslina i voća ubrano u zajedničkim radnim akcijama dobrih komšija, a bome i mnogo pečenih janjaca pojedeno i vina popijeno u slast i čast zajedništva i ljudskosti.

Svoju priču Jovica potkrepljuje činjenicom da su mu najvažniji kumovi Hrvati, a to kumstvo preživjelo je i granate i protjerivanja, neimaštinu i pljačke i “Oluju”. Kaže, sve je to bilo pa prošlo, ali kumstvo je preživjelo i ostade.

– Ja ti imam, moj druže, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Rekao bi čovjek: to je nekakva velika firma, ali ja na pola jutra zemlje sadim krumpir i nešto malo povrća u vrtu. Tu i tamo dobijem nekakav mali poticaj, ali mi ga uglavnom požderu divlje svinje koje su moj najveći poljoprivredni problem. Uništiše sve živo i nikako im se ne može stati u kraj. Džabe ograde, petarde, vika i galama. Kad nanjuše krumpir, ništa ih ne može zadržati. Od onoga što veprovi ne pojedu, dio spremim u podrum za moje potrebe, a manji dio prodam na kućnom pragu. Već svi znaju da je moj krumpir zdrav, bez otrova i da je krupan, pa uglavnom sve prodam i tako namaknem koji dinar jer drugih primanja nemam. Ove godine nisu problem samo divlje svinje. Udarile vrućine i suše, nestaje vode u gušternama i bunarima, a povrće se, umjesto da zori, suši. Sve mi se čini da ću morati otići u Općinu u Gračacu tražiti jednu cisternu vode, inače ode moja poljoprivreda k vragu. Spašava me šest krava čijim mlijekom hranim telad, pa onda idu u otkup, a ja od države povremeno dobijem naknadu od koje životarim – objašnjava nam naš domaćin.

Roditelji Jovice Matijevića davno su umrli, sestra Marica s obitelji živi u Benkovcu, druge dvije sestre Duška i Dragana i brat Željko su u Sremskoj Mitrovici pa se svi, tu i tamo, uzajamno posjećuju. Željko dođe kad je vrijeme košnje i drugih većih poljoprivrednih radova da pomogne.

Jovica živi s tetkom Vidosavom (75), koja je teško bolesna i teže pokretna, pa skrbi o njoj svakodnevno. Pitamo ga za prošli rat, ali je njegov odgovor više nego jasan:

– O ratu i o mom zdravlju me ništa ne pitaj. Rat je prošao i jedva sam zaboravio sve nedaće kroz koje sam prošao, a zdravlje nekako gura i to je to! – završava naš razgovor Jovica Matijević.

Jovicu smo posjetili baš onoga dana kad po njega dolaze iz Crvenog križa kako bi ga odvezli u Gračac da obavi potrebne poslove. Ovaj put njegov vozač bio je Tomislav Jazvec.

– Oko Gračaca je niz raštrkanih i udaljenih sela pa mnogi žitelji, osobito stariji i lošijeg zdravstvenog stanja, zavise od našeg prijevoza u općinsko središte. Tu i tamo uspiju “uhvatiti” nekoga s automobilom i platiti, ali to je za njih skupo, pa su prepušteni nama u Crvenom križu jer javnog prijevoza nema. Područje koje pokrivamo je zaista veliko, do najudaljenijeg sela Drenovca, što je iza Srba, imamo čak 68 kilometara po ne baš sjajnim putevima. Uglavnom, naši korisnici za sve poslove koje moraju obaviti u Gračacu zavise od nas u Crvenom križu – objašnjava nam Tomislav Jazvec.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti