Isječci sjećanja (30): Biciklom po punim i pitomim brdima Banije, 4

Kud god da se krajem pedesetih i zalaskom u šezdesete godine kretalo biciklom po Baniji (rjeđe se u daljine išlo pješice, a automibilom se samo projuri), svuda je bilo vidljivo da je iz dana u dan svega sve više. Ono što je srpskom narodu Banije bilo od ustaša uništeno, opljačkano u Drugom svjetskom ratu, a bezbrojni Srbi pobijeni i poklani po svojim selima, u logorima Nezavisne Države Hrvatske ili po stazama partizanskih putešestvija, obnavljalo se i vraćalo nekom dostojnijem životu.

Bilo je sve više sela u koja je stizala električna struja. Bilo je sve više zadruga (ali ne seljačkih, ukinutih 1952. i 1953. godine, koje su svojom bezumnom kolektivizacijom zasnovanoj na ideološkom inaćenju Informbirou i Sovjetskom Savezu, uništile i ono što se u onih nekoliko godina poslije rata uspjelo steći) koje su otkupljivale voće, šumske plodove, puževe, neko vrijeme čak i žabe... I jaja, naravno. Uređivane su škole. Uvodile se nove, kvalitetnije sorte žitarica, kvalitetne rasplodne i mliječnije krave, rasplodni bikovi, podizane otkupne stanice za mlijeko, tu i tamo stizali su i prvi privatni traktori. Poljoprivredna proizvodnja pospješivana je raznim agrotehničkim mjerama i sredstvima koja su, s druge strane, uništavala zečeve, srne, ptice, izvore pitke vode itd.

Da, bivalo je svega sve više i više. Stizali su i prvi radio-aparati, televizori, frižideri...

Ali je u drugoj polovini šezdesetih bilo i sve manje djece po banijskim selima. Škole su bile sve praznije i praznije... Malo ko je imao po troje ili četvoro djece...

Putuje putnik namjernik biciklom Banijom, a ono sve pitomo: brda, doline, njive, šume, rijeke, rječice, potoci, vrela, vodenice... Po njivama se radilo: oranja, sjetve, žetve, kopanja kukuruza u prvu i drugu ruku (kopanje i ogrtanje)... I da ne nabrajam dalje.

Bicikl je tih godina bio nešto što se željelo, nabavljalo i učilo vožnji na njemu i – vozilo. U svakoj kući onih koji su ga imali bio je kao član porodice. Bio je i mažen i pažen. Pran, čišćen, brisan, podmazivan, popravljan... Pazilo se gdje se i kako drži, čuva. Pazilo se i kome se i kada posuđuje. Pazilo se od koga se i za šta se posuđuje.


I takav je bicikl i meni bio mnogo više od obične sprave. Od u djetinjstvu i dobrom dijelu izrastanja žarko željene sprave. Imati bicikl – to je bilo nešto što je danas teško objasniti. Kuća s biciklom bila je, kad ih je bio manji broj, u početku, veoma poštovana, cijenjena: Zamisli, oni imaju bicikl! I ponekad se na takve gledalo i sa zavisti. Ali je i zavist splašnjavala sa sve većim brojem bicikala.

Nisam biciklom prošao cijelu Baniju. U stvari, najmanje sam se vozio dvorskim područjem. Osim od Kostajnice do Divuše (na zbor kod Svete Kate), nigdje se po dvorskom nisam vozio.

A išao sam, sa svojim u prošlom „Isječku“ pomenutim Mijatom, do Topuskog. Njegova žena Ljuba i moja majka bile u Lječilištu. I veli on meni: Ajmo da ih obiđemo! I idemo mi. Guramo uz Podunavačku stranu u Donjoj Pastuši, pa na ulasku u Gornju Pastušu, pa do vrha Velikog Šušnjara, pa neke dionice kroz Donju Bačugu, pa... Sve makadam: oko 60 kilometara, u jednom pravcu. Nešto smo ženskima i ponijeli. Posjedimo, nešto i pojedemo, popijemo po pivcu, pa nazad. I opet se dobro i naguramo. Međutim, nije nam bilo teško: imamo bicikle.

Svojim sam biciklom išao (pišem zamjenicu „svojim“, jer više nisam posuđivao; možda bi bilo pravilnije reći: „na svom biciklu“... ali... ko će to sve...) iz Komogovine u Sunju: preko Velike i Male Graduse, Male Paukove, Drljača... A vraćao se preko Blinjskog Kuta, Komareva, Madžara i Blinje, pa od Malog jarka Kamenikom do sela. To je moj prvi prolazak kroz Graduse. I sad, ako me sjećanje ne vara, bio je petak, sajmeni dan u Sunji, a otac me poslao da „izvidim“ cijene neke stoke – ne sjećam se baš dobro da li su bili u pitanju volovi ili nešto drugo; tada smo imali volove. A opet, ne sjećam se da smo mi, iz Komogovine i njoj bližih sela prodavali ili kupovali u Sunji (govorilo se „na Sunji: Oćero i prodo na Sunji!“). Bilo je daleko. Mada je jednom Dušan Maljković dotjerao volove čak iz Omarske (tada gradića u BiH, blizu Prijedora). I iz Kostajnice sam išao za Sunju: kroz Majur, Graboštane... Na nekakav sastanak. „Službenim“ biciklom. Iz Kostajnice sam išao za Dubicu, samo jednom (službeno, takođe na sastanak). O putu od Petrinje do Gline već sam pričao, o putovanjima od Komogovine do Petrinje i obrnuto (i kroz Jabukovac i kroz Blinju), takođe, a više puta išao sam od Petrinje za Sisak... I na zborove, o čemu sam takođe pričao.


Nekoliko puta bio sam s biciklom i u Lovči. (Lovčani nisu imali pojma koliko sam volio te tri naše Lovče: Donju, Srednju i Gornju.) Jednom se prilikom moj prijatelj Miloš Borojević, iz Borojevića, član Opštinskog komiteta Saveza omladine u Kostajnici, i ja, predsjednik tog Komiteta (tada sam u Komitetu zatekao ostariji bicikl koji mi je, nakon popravljanja, kraće vrijeme bio „službeno vozilo“), vraćamo sa sastanka u Lovči. Ono mrkli mrak, nigdje nikoga. Pa se mi spustili iz Donje Lovče, svjetala na biciklima nismo imali, drndamo po kamenju, mogli smo da prođemo šamaričke šumske visove – Kadinovac, s lijeve, i Mlječkovac, sa desne strane puta, kadli se iz kukuruza, s desne strane puta, začu lomljava. Istrčaše divlje svinje pa ispred i iza nas stadoše da pretrčavaju put. Nismo se zaustavljali, nismo silazili, a nijedno svinjče, na sreću, ne udari u neki od naših bicikala. I moram proznati: nije bilo baš veselo.

O padanjima s bicikla, povredama, lomljavama koje sam vidio, pričao sam. Imao sam i sam više padanja. A tri su bila baš dobra. Za sjećanje.

Prvo padanje bilo je u Borojevićima. Radim u mečenčanskoj školi. Jutro, idem iz Komogovine, do škole je oko pet kilometara, vozim prilično brzo. Jesen, dani poslije kiše. Na meni lijep novi šuškavac. Baja kupio tamnoljubičasti. I nosio ga sve dok mi jedan poznanik nije rekao: Skidaj to, pa nisi ti... da ne kažem šta. U jarcima i vode i blata. I taman negdje kod kuće moje buduće (i sadašnje) snahe Slavke Đurić, kadli od taraba preko puta suknu poveća krmača koju ja uopšte nisam vidio. A kako je po makadamu bicikl tresao, zveckao, krmača se vjerovatno upašila i u želji da pobjegne u svoju avliju, zveknu iz sve snage u moj zadnji točak. Izbi ona glavom točak, a ja pravo u jarak. Sve sa svojim šuškavcem. Dođem u školu. Obučem trenerku i patike, moja buduća kuma Kaja opra šuškavac, ja ni ogrebotine...

Drugo padanje bilo je u Madžarima. Pododbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta iz Komogovine (bio sam sekretar, sastavljao programe, pisao konferansu, pravio plakate, glumio, svirao, a išao sam u peti Učiteljske u Petrinji) imalo je u Madžarima kulturno-umjetnički program (skupljali smo sredstva za prvi društveni televizor u selu). Došao i Jovan Vranešević, novinar sisačkog „Jedinstva“ (i još je bio neko, ali...), moj tada već stečeni prijatelj, kasniji književnik, da predstavi naš Pododbor u „Jedinstvu“. Što je onda bila velika stvar. Obukao ja jedino odijelo koje sam imao, lijepo se dotjerao, sjeo na bicikl pa iz Petrinje preko Moštanice i Blinje pravo u Madžare. Oni će iz sela: neki na biciklima, a neki i pješice. U zaprežnim kolima Boška Zebića, našeg predsjednika, vozi se rakija, vino ( na tome se moglo dobro zaraditi), nošnje, tambure... I prošlo sve kako treba, puna sala naroda, poslije programa svira se, igra, pjeva i pijucka. Došlo jutro, rastajemo se: moji će za selo, a ja za Petrinju. Sjedam na bicikl i odlučujem da idem preko Komareva, Pračna, Mošćenice. I još nisam izašao ni iz Madžara, a malko i umoran, pospan, dernem prvim točkom u nekakav veliki kamen na cesti. A već sam prilično brzo vozio. Sklizne prvi točak, izokrene se i ja pravo na ruke i glavu. Ribiće na rukama zgulim do krvi, a na glavi su tek nešto kasnije iskočile dvije lijepe kvrge. O odijelu da i ne pričam. Zaustavim se prije raskrsnice kod Klobučaka na istoimenom potočiću, operem ruke, počistim malko odijelo, opipam glavu, a ono kvrge rastu li, rastu.

Treće padanje bilo je u Komogovini. Dan je svadbe mog brata Radomira. Ja sam, naravno, djever. Pripremio ja lijepo odijelo (imao sam pristojnu platu pa se moglo nešto i kupiti), sređeni za mene ručinici, doći će i muzika iz Donje Velešnje (naš prijatelj Bogdan Šarengaća sa svojim sastavom; Bogdan će ovdje, u izbjeglištvu, biti generalni direktor JKP „Gradska groblja“... pa kome sve nije pomogao. Uostalom, kao i u Sisku), sve se sprema... A ja sjeo na bicikl pa krenuo niz selo da nešto obavim. Vjerovatno me zbog nečega poslali. I iz avlije našeg komšije Ranka Dabića izlazi Jocan Grubješić, koji se iz Jošavice priženio u Kordiće. A između Jocana i mene znale su da sijevnu žešće šaljive varnice. Jer i ja sam dio djetinjstva proveo u Jošavici. I Jocan (pišem Jocan, a on je Jovan; tako su i mog oca Jocu zvali) uhvati, šaleći se, za paktreger, povuče bicikl koji u mjestu stade, a ja na glavu i opet na ribiće. Ustanem iz nešto krupnijeg pijeska, iz brade kapa krv, ribići krvavi. Jocanu žao, samo što ne plače. Tješim ga, ulazim u kuću, čistim pijesak iz ruku i brade, zavijaju me. I obavim ja svoje djeverovanje kao da ništa nije bilo. Poslije zaraslo, što rekao naš narod: Kao na ćeni. I danas nosim taj ožiljak.

Najteži pad koji sam doživio, vidio gledao bio je pad moje djece – Sandre i Zorana. Došli mi za vikend u selo. I Sandra uzela bicikl, posjela Zorana na štangu rame pa da se malko provozaju. Ja krenuo nekud, pješice, uza Školsku stranu, a u tom momentu njih dvoje idu niza stranu. I samo što ja reče da paze, bicikl odlete u ne tako dubok jarak do škole. Padoše oboje. Pritrčim, podižem ih i pogledam: Sandri pukla lijeva podlaktica. Za dvadeset minuta bio sam u sisačkoj Bolnici. Nikad brže nisam vozio preko Madžara do Siska. I njoj je ruka brzo zarasla. A šta je bilo? Zoran nepažnjom gurnuo nogu...

Svašta je još bilo s biciklom i sa mnom, a posebno niz tu Školsku stranu: stoj na rukama na guvernalu, stoj na jednoj nozi na sicu, što duža vožnja bez držanja guvernala... Ipak je u svemu tome moj od mene stariji i pominjani sinovac Boro bio prvak svijeta.

Jednom sam platio i kaznu. Krenuli Mojo Karavidić, ugledan stariji čovjek iz Mečenčana (poslije rata radio u Ministarstvu šuma Republike Hrvatske; Karavidići su inače živjeli u kući u kojoj je rođen austrougarski feldmaršal Svetozar Borojević, a tu je nekad bila i mečenčanska pošta: tu sam prvi put u životu razgovarao na pravom telefonu) i ja na svečanu sjednicu Skuppštine opštine Kostajnica (bio je Dan oslobođenja opštine, 4. maj, i, mislim, 1968. godina). Mi u odijelima, lijepe bijele košulje, kravate, cipele (ja sam u radnom predsjedništvu, vodim i dio sjednice, a tada naša mečenčanska školska Literarna sekcija i naš komogovljanski Pododbor SKD Prosvjete primaju nagradu), kadli kod kostajničke Željezničke stanice milicija. Jedan nešto stariji (dobro smo se poznavali) i jedan novoprimljeni momak. Zaustavi nas ovaj mlađi. Gleda bicikle, pa vadi blokče: Nemate svjetla, a to vam je, drugovi, toliko i toliko. Ja pokušavam da objasnim kuda idemo, pa Hajde, što kažnjavate mene, ja znam da se to mora imati, ali gdje da kaznite čika Moju koji đavo neka zna kad je posljednji put bio u Kostajnici. Mladi kažnjava, a stariji, oslonjen o gelender, samo se smješka. Starijeg sam kasnije kaznio plaćanjem pića u Vukićevoj gostionici koja je bila u kostajničkoj Vergijinoj strani, blizu Stanice milicje.

Jednom, u školi, u Mečenčanima, jedna grupa dječaka traži loptu da poslije nastave, dok čekaju autobuse za svoja sela, odigraju malko fudbala. A ja bio nešto ljutkast na dvojicu od njih pa rekoh da od lopte nema ništa. I prođe nekoliko dana. Moj bicikl je stajao ispred škole, imali smo one metalne držače za parkiranje bicikala. Jednog dana sjedam na bicikl i vidim da nema zvonca. Ništa, nešto se odvrniulo pa je ispalo, ili je neko trebao zvonce pa skinuo... I prođe još koji dan, a ja i zaboravio na zvonce. Kadli zove mene Pero Obradović, šef pošte, da dođem u poštu i podignem neki manji paket, koji moram i da platim. Navratim ja u poštu, platim nekakav omanji paketić i, sve misleći da je neka manja knjiga u njemu, otvorim: moje lijepo upakovano zvonce! I papirić na kome je pisalo: Hvala za loptu! A Pero se smješka. Ćutim, pogledam ga, jer znam da im je on to i pakovao – kartonsku kutijicu dobili su u trgovini, koja je bila u istoj zgradi. Kad sam izašao iz pošte, sjeo sam na bicikl i slatko se nasmijao. To su bili moji dragi đaci. I takve sam ih volio.


Najmršavije ljudsko biće na biciklu vidio sam u gradu Luci, u italijanskoj Toskani. Šetamo supruga, ćerka Sandra i unuci glavnom trgovačkom, uskom ulicom. Razgledamo, birkamo, nešto i kupimo. Kadli iz jedne prodavnice izlazi starija nikad u životu viđena tako mršava manja žena. Ako je imala 25 kilograma – više nije. Ja pomislih kako bi bilo najbolje da je nose, jer postoji mogućnost da se svakog časa sruši. I taman kad htjedoh da pritrčim i da je pridržim, ona priđe ženskom biciklu, parkiranom ispred prodavnice, sjede na njega i ode. I sasvim normalno se odveze kroz gužvu pješaka, bicikala, dječjih kolica – tom uskom ulicom kojom od vozila prolaze isključivo ona za snabdijevanje... Tu sliku nikad neću zaboraviti. Eto, šta ti je bicikl.

Taj dio Banije kojim sam prolazio na biciklu, i danas u meni živi posebnim životom. U punim i pitomim slikama banijskih brda. I neka posebna davnina govori s njih, tih slika. Davnina koja ima pravo na sjećanje. I sjećanje na taj svijetli predmet želje koja se zove: bicikl!

A bicikl se zajahuje, kao i konj, s lijeve strane.