Isječci sjećanja (28): Biciklom po nekad punim i pitomim brdima Banije, 2

Da, i po Baniji su se množili bicikli. I novi i polovni.

Početkom šezdesetih godina bilo ih je sve više i više. Bilo je sve više porodica koje su mogle da ga kupe. I kupovale su: domaćini za odlaske do grada, opštinskog mjesta: Petrinje, Kostajnice, Gline, Dvora, Siska, kao i do mjesta koja su krajem pedesetih godina reorganizovana iz opštinskih centara u mjesne urede. Kao, na primjer: Dubica, Sunja, Blinja, Gora, Mečenčani, Jabukovac, Graboštani, Divuša, Donji Klasnić, Donji Javoranj i druga, zatim za po selu ili u drugo selo. A bilo ih je koji su se upućivali i mnogo dalje. Kasnije su se bicikli najčešće nabavljali za đake koji su prije toga do svojih centralnih osnovnih (osmogodišnjih) škola morali da pješače. Mnogi đaci banijskih sela nisu mogli da koriste ni ćire ni ćirice – pruge i njihove stanice bile su im isuviše daleko, a autobuske linije bile su tih poslijeratnih godina veoma rijetke – na apsolutnoj većini puteva nije ih ni bilo. Prema tome, bicikl je i đacima bilo ono što im je omogućavalo lakše školovanje.

Bilo je i onih službi, da ne kažem institucija, čiji su zaposleni dobijali bicikle kao službeno prevozno sredstvo: milicija i poštari (pismonoše) posebno, najčešće. Poznavao sam i jednog čitača i naplatioca električne struje koji je na teren išao službenim biciklom. Pa se tada mogao naći i poneki poreznik, pa medicinska sestra, naplatilac pretplata za televizore ili radio-aparate itd. Prosvjetni radnici, koliko znam, a znam jer sam i sam bio jedan od njih, morali su sami sebi kupovati bicikle. Ako nisu željeli da pješače. Barem oni kojima su škole bile dosta udaljene od mjesta u kome su živjeli. Kao i moji učitelji koji su iz Borojevića putovali do škole u Komogovini: učiteljica Draga najprije pješice (suprug Zoran radio je u suprotnoj smjeni pa nije mogla s njim u fijakeru...), a onda je kupila lijep, „ženski“ bicikl, sive boje, sa zaštitnom mrežicom kod zadnjeg točka. Bio je to prvi bicikl kod koga sam vidio tu zaštitnu mrežicu. A nju su imali samo „ženski“ bicikli. Kasnije sam saznao da je to zbog suknje, haljine... Kao što su muškarci, čiji bicikli nisu imali štitnik, odnosno branik kod lanca, morali da stišću donje krajeve nogavica, odnosno manžetne, posebnim metalnim šnalama ili, najčešće, običnim štipaljkama kojima se učvršćuje veš kod sušenja, pa i sapinjačama (zihericama, zihernadlama). Taj učiteljičin bicikl mogao je da vozi, kad je trebalo da se nekud ode, jedino Dušan Duško Dabić, koji je bio godinu dana mlađi od mene. Inače sin Milana Miće Dabića, Žole, mog ne tako daljeg ujaka koji je radio u Zdravstvenoj stanici u Kostajnici (i Mečenčanima), a jedno vrijeme bio je i sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista u Kostajnici. Često je na posao putovao biciklom. A Duško je znao dobro da vozi, jer su oni, velim, imali bicikl. Učitelj Zoran imao je bicikl, ali i konje, kao i konja lipicanera. O njegovoj čezi i njegovom fijakeru bilo je riječi u prošlom „Isječku“. Njihove bicikle nisam, dakle, bio u prilici da kraducnem i vozikam. Sve do jedne buduće godine...

Bilo je i onih kojima je uspijevalo da se domčaju i kakvog polovnog bicikla. Kao što je bilo i onih koji dođu do dva-tri stara, odbačena bicikla pa majstorišu i sastavljaju jedan koji su mogli da voze. Bilo je i krađa bicikala.

Odrasli muškarci, a posebno mlađi, vještinu vožnje bicikla dosta brzo su svladavali. Ne baš svi – nekih je bilo i po jarcima, po trnju, ispod mostova, bilo je i razbijenih glava, prebijenih nogu, ruku, neki su, kao i oni koji voze u pijanom stanju, vozili šeledajući od jarka do jarka, neki su pedala pokretali sredinom stopala ili petama, a bilo je i onih koji su za vrijeme vožnje bili tako ispravljeni, usikireni, da su izgledali kao spomenici. Ali su djeca (i dječaci i djevojčice) nauk vožnje bicikla učila najbrže. Bila su najvještija.

Zatim su u učenje vožnje krenule i žene. Znale su i one kolika je prednost imati bicikl, otići nekuda, obaviti posao i što prije vratiti se svojoj kući. Na bicikl su u početku sjedale one najhrabrije, najslobodnije. One koje je bilo baš briga šta bi moglo da priča selo. Jer su u selima bicikle kupovali gazde kuće. I to, naravno, „muške“ bicikle. A kako žene nisu tada nosile pantalone (hlače), to se haljina, suknja, šos, svejedno, podigne iznad gornjeg dijela rame, odnosno iznad koljena, pa kad vjetar podigne suknju... Pa kad takva ženska prođe na biciklu cestom, a još nije baš siguran vozač i nije u stanju da se okreće prema bilo čijoj avliji, pa ne pozdravi onoga ko je u avliji, pa ako joj se još i suknja podiže, e onda su žene komentarisale: Vede, ki Mila Gera, đe se natakarla! A sve joj zjapi ispod roklje! Ni stida ni srama. Da ima pravog čoeka, ne b se ni vozla na baciklnu!

Jedna od takvih kritičarki bila je i moja majka Danica. A kad mi je baba Jela kupila bicikl, i ona je krenula u učenje vožnje. I to po avliji – imali smo prilično prostranu avliju koja se blago spuštala prema cesti. Na najzgodnijem, ravnijem dijelu avlije bila je čatrnja s veoma dobrom pitkom vodom, ograđena prilično starom daskom. I onda je jednog dana majka, vježbajući, u početku uz naše držanje i bicikla i nje, i s jedne i sa druge strane, a tu je brat bio njen glavni učitelj, udarila, kad se malko osamostalila i uslobodila, u čatrnju i odvalila dvije daske. Sva sreća pa joj nije bilo ništa, a ni prednji točak nimalo se nije iskrivio. Naravno: psovala je čatrnju i stare daske i takav, neupeseren bicikl... a avlije je imala koliko se samo poželjeti može. I što je najvažnije, više nije govorila bilo šta protiv onih koje se voze, odnosno koje voze bicikl: bilo „muški“ – najčešće, bilo „ženski“. A njih je iz dana u dan bilo takođe sve više i više. Jer sada je i sama vozila. Ali ne baš tako daleko. Dok je otac išao ponekad do Borojevića i Mečenčana. Rijetko kad po selu ili nekud dalje od Mečenčana. Mada mislim da je išao dva ili tri puta i u Kostajnicu...

Ali, da se ja vratim...

Da, bicikl mi je bio taj svijetli predmet želja. Ovdje namjerno koristim metaforu iz naslova filma „Taj mračni predmet želja“ („Cet obscur objet du desire“, s tim da kod posljednje riječi iznad samoglasnika „e“ ide dugouzlazni akcenat, a kako nisam kompjuterski baš nešto opismenjen... pa tako...), iz 1977. godine, legendarnog Luisa Bunjuela. Španca rođenjem, a španskog, francuskog, meksičkog režisera, koji je radio i u Sjedinjenim Državama. Međutim, tema moje želje i želje Bunjuelovog naslova nemaju blage veze, ali...


Dok je jedan drugi film, izuzetan film – „Kradljivci bicikla“ („Ladri di biciclette„), iz 1948. godine, isto tako legendarnog italijanskog režisera (i glumca) Vitorija de Sike, ostavio posebne zrake svog sadržaja u mom sjećanju, kad je o biciklu riječ. Nekoliko puta gledao sam taj film (kao i Bunjuelov, takođe; ne treba smetnuti s uma da je Bunjuel još u mladosti ušao u svijet nadrealizma i ostao mu u svom stvaralaštvu čitavog života vjeran. I ne samo vjeran već je bio i jedan od njegovih dosljednih pregalaca... što je neka druga priča). I svaki put, poslije „Kradljivaca bicikla“, bio sam tužan. Ne tužan na nekakav realan način tužnosti, tuge, nego tužan u nadrealnom stanju vožnje bicikla koji je u filmu ukraden i stanja u stvarnosti u kojoj ga ja nisam imao. A kao da sam ga imao. I učestvujem u potrazi za biciklom kao da je moj. I bio je moj. Kao i čitav film što je bio u meni, moj. Prvi put gledao sam ga kao đak Učiteljske škole u Petrinji, u vrijeme, dakle, kad nisam imao bicikl. I baš tih, završnih godina škole i u meni su počele da se javljaju mrvice neorealnog svijeta i života kroz tanke niti pisanja i slikanja. De Sika svojom filmskom umjetnošću zalazi i osvaja prostore neorealizma – naravno da to s onim što sam ja radio takođe nije imalo blage veze. Kroz tri, četiri godine, međutim, nadrealizam i neki od modernih izama u umjetnosti biće ono što će me vući, između ostalog, u prostore nadrealnog. U one prostore i njihove sadržaje koji nisu vidljivi i opipljivi u prostorima stvarnog u kojima nosim i podnosim svoj svakodnevni život. I tih godina u svakodnevnom druženju i s biciklom.

I samo još nešto, kad su ova dva filma u pitanju: kod nas su oba filma prevođena i kao „Taj mračni predmet želje“ i „Kradljivci bicikala“. Ja sam tu gore napisao „želja“ i „bicikla“. Za prvi film mislim da su prevodioci s riječju „želje“ u pravu, a za drugi da za „bicikala“ nisu, jer se u filmu radi o kradljivcima bicikla. Jednog bicikla. Uostalom, napisao sam i originalne naslove pa znalci jezika mogu da prosuđuju. Iako prevodioci, a to bi uvijek trebalo imati u vidu, koriste i svoju slobodu. A kad su filmski naslovi u pitanju, vodi se računa i o onome koliko će taj film donijeti... Zna se i čega. A to nije isključivo s filmom slučaj.

Bicikl (engl. –franc. bicycle, latinski bis, cyclus = krug) – točak, velosiped. Velosiped takođe znači bicikl. Riječ je u srpski jezik došla od francuske riječi velocipede, a Fracuzi su je stvorili iz latinskih velox (velocis), što znači brz i pes (pedis), što znači noga. O njegovoj istoriji danas se može naći dosta tekstova i na raznim sajtovima na internetu. I s različitim sadržajima te istorije. Ali ne baš i pouzdanim sadržajima. A sve je, naravno, počelo od pronalaska točka. Za koji je ubilježeno da se pojavio nekoliko milenijuma prije n. e. u Mesopotamiji. Od pronalska točka kao onoga što je izmijenilo tok razvoja civilizacije. Od točka, one sprave, onog izuma koji je ubrzao njen razvoj.

A iz istorije bicikla, ukratko: najprije se bilježi jedan teški „model“, bez pedala. Vozač ga je pokretao tako što se odgurivao nogama o tlo. Za izumitelje nekih ranijih „modela“ bicikala vezano je više imena. Posebno u 19. vijeku. Tu se pominju, prije svih, Kirkpatrik Makmilan, kovač iz Škotske, koji je konstruisao (piše Enciklopedija Britanika, 1. tom, Narodna knjiga i Politika, Beograd, 2005) „bicikl s guvernalom koji pokreću pedale“ (kovač Makmilan postao je u svijetu poznat kao pronalazač bicikla), kao i Pjer i Ernest Mišo, Francuzi, koji su konstruisali bicikl s više inovacija. Mišoovi su imali i svoju kompaniju koja je proizvodila „400 velosipeda godišnje“.


Ipak, prilikom jednog od boravaka u Italiji i obilaska izložbe posvećene Leonardu da Vinčiju, u gradu Luci, u Toskani, vidio sam najstariji crtež bicikla (ranije sam ga vidio u časopisima i knjigama). Odnosno onoga što je najbliže kasnijim modelima savremenog bicikla. Leonardo je inače ostavio iza sebe brojne skice onoga što će nekoliko vjekova kasnije postati stvarnost: padobrani, tenkovi, podmornice...


I da podsjetim na dijelove bicikla. Možda ima onih koji su ih zaboravili, pa da podsjetim kad već pričam o ovoj magičnoj spravi – biciklu. Onom na kome smo se mi, običan svijet, vozili. Dakle, dijelovi: točak (dva; bilo je po Baniji onih koji su za bicikl govorili i točak: Uzmi od Mijate točak pa skokni do Mečenčana i dones cedlu za juncu! znao mi je reći otac), blatobran (dva, kod oba točka; bilo ih je koji su na završetku prednjeg blatobrana, onom do vozača, pričvršćivali gumu u obliku lopatice, na donjem kraju bila je nešto šira, kako ne bi prskalo blato ili voda s prednjeg točka; bilo je i novih bicikala koji su te gume imali i ugrađene), rama (neko kaže i ram), sjedište (sic), nosač sjedišta, torbica za pribor (kvačila se za nosač sjedišta, a u njoj su bili ključevi, pribor za krpljenje unutrašnjih guma: odrezani komadići stare unutrašnje gume ili pakovanje kupovnih gumica, gumlezung i šmirgl-papir, zatim kakva krpica...), paktreger (ili: paksic; neki su na rame svojih bicikala, bilo na one gornje kod „muških“ ili na prednje kose štange kod „ženskih“, pričvršćivali i žičanu korpu za stvari koje su se kupovale u prodavnicama, a služile su i za koješta drugo, sitnije), guvernal (govorilo se i governal, bilo ih je koji su govorili i volan, upravljač), ploča sa glavnim zupčanikom, zupčanik (onaj manji, kod zadnjeg točka), lanac, pedala, viljuška, poluga koja spaja pedalo i ploču zupčanika, žice, ručna kočnica, zadnja kočnica, spoljne (vanjske) i unutrašnje gume (po dvije), svjetlo, dinamo, mačje oko, zvonce, pumpa... i ako sam šta zaboravio, neka čitalac slobodno dopuni.

A do moga prvog, vlastitog bicikla, proći će dosta vremena. Do tada ću se snalaziti, posuđivati... I odlaziti, za vrijeme školske godine, od Petrinje do Komogovine, od Petrinje do Gline, Siska, a iz Komogovine, za vrijeme ljetnih školskih praznika, do Mečenčana, Kostajnice, na zborove, mitinge...

(Nastaviće se o biciklu)