Isječci sjećanja (27): Biciklom po nekad punim i pitomim brdima Banije, 1

Bicikl. U Pravopisu srpskoga jezika (izdanje Matice srpske, Novi Sad, 2010. godine), piše upravo tako: bicikl. Na Baniji sam tu riječ čuo i kao bacikl, bacikla, baciklin, bacikln, baciklo, biciklo, ali i pacikla, paciklin, paciklo... I ko bi ga znao kako još. I s različitim naglascima čuo sam te riječi.

Moja jedina riječ u djetinjstvu i ranom momaštvu za bicikl, i najmilija, bila je: baciklin! Mada ću se u ovim zapisima držati bicikla i u genitivu množine bicikala.

Ne pamtim ga nešto iz najranijeg djetinjstva – do, mogu slobodno reći, osme godine. Do kada sam živio u Jošavici (petrinjskoj). Vidio ga jesam. I sjećam ga se kao kroz najgušću maglu. U stvari, vidio sam miliciju kako ih gura: idu njih dvojica i guraju bicikle. Preko leđa im karabini. Njima je dugo godina poslije Drugog rata stanica bila u Bijelniku. A Jošavica je pripadala onim selima koja su oni kontrolisali. Pa su je, s vremena na vrijeme, i obilazili. Jer tada su se osnivale seljačke radne zadruge, ispunjavala se obaveza prema državi: žito, meso, vuna... A usput i da se načukne nije li neko laprdao nešto oko Tita, Komunističke partije, Rusa, Staljina, Rezolucije Informbiroa i tako dalje.

Iz tog vremena ne sjećam se ni bilo kog Jošavljanina na biciklu, s biciklom. Jošavica i nije baš za bicikl: sva je nekako uzbrdo, nizbrdo, uz više ravnoga tek na glavnom putu koji povezuje Mali Jarak i Gornju Mlinogu.

Oni sa Brda (Paunovići, Radiševići, Plavljanići, Grubješići, Ranići, Gojsavići, Pejakovići, Zubanovići, Svilokosi...), koji su možda imali bicikl, a ja tada nisam znao da li ga je ko imao, mogli su se spustiti (neki se i voziti) preko mostića na potoku Jošavici (može i Jošavki), pa gurati do kuće čiče Pere Mrazovca, pa još malo, ako su išli prema Malom jarku, na istočnu stranu, gurati ka brešku na glavnom putu. A onda sjesti pa niza strančicu, pa pored Čakara i majina, do Malog jarka. I tu izaći na cestu Petrinja–Kostajnica. A odatle do Bijelnika niz prilično dugu i s ne tako oštrim krivinama stranu.

Dok je ovima koji su pored glavnog puta (mojim Šimulijama, nekim Nožinićima, Gojićima – negdje su pisani i kao Gvojić i Gvoić – Mrazovcima, Čakarama...), pa i onima, dolje, uz potok Jošavicu (Staparima, Juzbašićima...) ipak bilo mnogo lakše: kad su kasnije počeli da nabavljaju bicikle, mogli su da se od crkve Svetog Đurđa voze na zapadnu stranu, bez guranja, kroz sela Gornju i Donju Mlinogu, kroz Tješnjak, selo Hrastovicu pa sve do Petrinje. A u povratku se guralo od Donje do izlaska iz Gornje Mlinoge.

A uz malo guranja, velim, i na istočnu stranu: ka Malom jarku.

Ali iz Bijelnika, a ja zastah u tom selu, opet guranje do vrha ne tako duge ali prilično strme strane. (Da sam od Malog jarka krenuo na istok, prema Knezovljanima, Šarenom mostu i Kostajnici, tada bih se vozio nekih šesnaest, sedamnaest kilometara skroz do centra; odatle se bez guranja moglo i do Beograda.) A sa tog vrha, iznad Bijelnika, ponovo se spušta stranom ka Blinji. Nekad opštini, kasnije, do devedesetih godina i građanskog rata u Hrvatskoj, mjesnom uredu. Tada selu sa osmogodišnjom školom, poštom, uvijek s prilično dobro snabdjevenom trgovinom, fudbalskim klubom (Crvena zvezda, za koju sam i sam odigrao nešto utakmica u tadašnjoj Područnoj ligi), kulturno-umjetničkim društvom, a budući da se nalazi na državnoj cesti Petrinja–Kostajnica, od kraja pedesetih i početka šezdesetih godina, s više autobuskih linija kroz selo. Inače je Blinja mjesto iz koga je (ili su po precima iz Blinje) više izuzetno značajnih ličnosti u mnogim oblastima ljudskih djelatnosti.

Dakle, gura se do vrha sa koga se pruža jedan od najljepših pogleda na Baniji: pogled na selo Blinju.

Na selo koje leži u dolini istoimenog potoka, pored koga je, u centru sela, i crkva Svetog Ilije (jedan od najvećih crkvenih zborova kod pravoslavnih svetinja na Baniji; koliko sam samo putaka... i to pješice: ideš preko Brda pa izbiješ na cestu kod Malog jarka, pa niza stranu, pa uza stranu, pa niza stranu pa eto te kod crkve), pa pogled na onu, sjevernu stranu, iznad Blinje, na selo Stražbenicu, zatim se desno vidik širi prema selima Ljetovancima, Madžarima i skroz tamo do Madžarske kose. Ispod koje se predio bez kuća, između Madžara i raskrsnice kod sela Klobučaka i Gornjeg Komareva, zove Ruška. Nekad je, po pričama starijih, tom cestom, kojom je s naših strana (Mečenčani, Borojevići, Komogovina, Lovča, Knezovljani, Umetići, Jošavica, Bijelnik, Blinja) bio najkraći put do Siska, bilo opasno prolaziti noću – zbog hajduka... I kad se zastane na tom vrhu, između Bijelnika i Blinje, lijevo mu se širi vidik na blinjski zaselak Čukurane, i, naprijed, na uzvisinu iza koje je selo Moštanica. Dok se skroz lijevo, prema jugozapadu, prostiru njive, nekad i vinogradi, a iznad njih, na jug, prema Jošavici, šikare i šume.

Zatim se putnik namjernik spušta do Blinje iz koje se malko pogura do vrha sa koga se ponovo spušta do Moštanice, pa se iz Moštanice gura i uz Jasić stranu (nekoliko puta sam se i izvezao, s tim da sam jednom pokidao lanac pa sam do Petrinje, a to je oko 10 kilometara, gurao), sve do blizu skretanja u selo Dejanoviće. A onda bez guranja pravo do Petrinje.

Ako sam išta od vlastitih prevoznih sredstava u životu želio, onda je to bicikl.

Konja sam se nauživao. I najahao se i navozao: i u kalavetu, i u kolima s lotrama, i na vozu sijena, slame, snoplja, drva... U federvaglinu i fijakeru jesam se vozio (imao ih je moj učitelj Zoran Kajgana – eno ga u Elemiru, kod Zrenjanina, u 92. godini ima ponija, ovaca, koza, kokošiju, pataka, ćurki, baštu, voće, peče rakiju), ali za njima nisam žudio. Za čezu jesam bio neko vrijeme zagrijan – i to kad sam došao u rodno selo. Ali me i to brzo napustilo – za čezu moraš da imaš dobre lipicanere – ko bi nama tada dao lipicanere! Ako sam išta, velim, želio, bio je to bicikl. A da bi se uopšte stiglo do bicikla, trebalo bi ga znati i voziti.


U Komogovini mi se, čim sam stigao iz Jošavice, pružila prilika da upoznam to čudo uskih guma koje možeš da voziš a da ne padneš. Dugo sam ga posmatrao i odogonetao: kako? Kako možeš da voziš to tako usko, to tanko... I još kako oni koji prolaze cestom to dosta brzo... jure li, jure.

Kod nas ga je imao moj mnogo stariji brat od ne tako daljeg strica, Milorad, funkcioner u Opštini Mečenčani, a zatim i šef Mjesnog ureda. On je biciklom putovao na posao, a to je oko pet kilometara. Miloradovu i moju kuću dijelila je kuća tetki Božice i Draginje. Milorad je imao dvojicu sinova, mojih sinovaca, od mene starijih (i u mojim raznim zapisima više puta pominjanih), Jocu i Borislava, Boru. Joco je bio stariji od Bore, znao je da vozi bicikl, kao i Boro, ali ga to vozikanje nije privlačilo. Kad dođe s posla, Milorad prisloni bicikl uza zid kuće, skine svoju torbu s governala i ode u kuću. Boro izveze bicikl na cestu, a onda dade i meni da se učim držanju ravnoteže stojeći desnim stopalom na lijevom pedalu (oba pedala bila su drvena). I napravim ja nekoliko puta po nekoliko metara, s tim da ne smijem pasti, jer na čemu će Milorad sutra na posao... I ne dao Bog da nas on vidi. Pa Boro, nakon tog kratkog svog vozikanja i mog učenja, mora što brže da vrati bicikl u avliju.


Zatim je počelo praćenje bicikala onih koji su svraćali mojoj kući: ako su se zadržavali duže, bicikl je išao u avliju, a ako su samo navraćali, onda je bicikl ostajao naslonjen uz velike vratnice, do ceste. E taj je bio ono pravo: njegov gazda će najprije rakijicu, pa ako je gladan – biće jaja, malko kobacice, sira... Bilo je tu mnogo zanimljivih ljudi. Svraćali su i milicionari Franjo Vlahek i Ivica Šantek, najčešće – stanica im je bila u Mečenčanima do negdje šezdesete. A onda su otišli u Kostajnicu.

Meni su bili posebno interesantni oni koji su dolazili kod oca na šišanje. Ako nisu vrućine (otac je po vrućinama šišao u avliji), tada nije moglo biti ni govora da mu uzmem bicikl i da se vozikam cestom. Ali ako je prohladno i hladno, šišanje je obavljano u kući. A ona nije imala prozora do ceste. E, tad se uzimao bicikl. I moj mlađi brat Rade takođe je sa mnom tako učio. Najprije smo se polako učili na pedalu, pa desnom nogom ispod rame na drugo pedalo, zatim i preko rame – sve do sica. A do sica prošlo je vremena i vremena.


Dušan Borojević, iz Knezovljana, cestar (imao je sina Đuru koji je poginuo 1991. godine; kod njihove kuće grijao sam se i sušio kad sam ujutro rano dolazio na autobus za Petrinju), dugo je održavao cestu i kroz naše selo. (Neko vrijeme radio je na našoj cesti jedan drugi Đuro, cestar, iz istog sela.) Pa bi povremeno dolazio, Dušan naime, i biciklom. I svraćao i mome ocu na jednu... Pa bi i jeo. A za to vrijeme ja sam se vozikao.

Međutim, nauk vožnje bicikla izučio sam na biciklu cestara, kasnije nadcestara, Boška Kajgane, iz Borojevića. Moga ne tako daljeg ujaka – majka mu je iz mojih Šimulija, iz Jošavice. Njegov sin Žarko išao je u prvi kad sam ja pošao u treći razred u Komogovini. Bili smo u istoj učionici. Bio je odličan đak. Kasnije je završio fakultet i radio u Željezari Sisak... E, ujak Boško prisloni bicikl uz vratnice, ode u kuću, popije rakijicu, moja majka mu pripremi nešto za jelo, pa se on i zadrži. Jer priča po priča...

A jednom, na izlasku iz kuće, bicikl je stajao oslonjen o vratnice, prilazi ujak Boško vratnicama i veli meni: Znaš, Miško, ja nastojim da se nekad i poduže zadržim u kući kako bi ti mogao što bolje da savladaš tu vožnju... Ja zinuo...

A onda je moj Milan Kordić, moj dragi komšija i od mene stariji rođak Milan, Mijata, nabavio bicikl. Tada je već bilo lakše.

I iz dana u dan množili su se bicikli kao glavno prevozno sredstvo. I ne samo u našem selu.

(Nastaviće se o biciklu)