Isječci sjećanja (29): Biciklom po nekad punim i pitomim brdima Banije, 3

Do svog prvog bicikla, a za vrijeme ljetnih školskih raspusta, bicikl sam posuđivao u selu. Najčešće od u prošlom „Isječku“ pomenutog Milana Kordića, Ljubinog. Mog dragog Mijate. (Milan je i moj zet: njegova supruga Ljuba meni je ne tako dalja sestra, a oboje su dosta stariji od mene, a ujak sam njihovim divnim dječacima, naravno, sada ljudima u već ozbiljnim godinama, Draganu i Joci, mojim đacima, 'đacima' i kod svladavanja prvih fudbalskih koraka, a kasnije i saigračima u malofudbalskoj ekipi našeg sela.)

Milan je bio majstor za štošta: stolar, neko vrijeme palio je i krečanu, pekao je ciglu i pravio kvadru (oko toga smo mu mi, dječačići i već odrasliji dječaci, često pomagali: on nama obeća da ćemo moći da zaradimo neku paru pa da imamo za zbor, a mi, dotjeravši goveda i stigavši od nekog drugog jutarnjeg posla, pravo u njegov voćar. A kako od njegove cigle nije bilo ništa, nije bilo ni kupaca pa nije bilo ni novaca. Mada nama nikad nije bilo žao – mi bi to njemu radili i bez para), popravljao nam je bicikle, krpio nam stare kožne lopte, sređivao nam je moje kesteniće koje sam dovlačio na svojim konjima za stative, one četvrtaste stative, za malofudbalske golove u našoj Čečevici (ledini pored rijeke Sunje s najboljom prirodnom drenažom na svijetu)... Ako me sjećanje ne vara, dosta je vremena provodio u majstorisanju i oko svog bicikla. I kao duša bio je Milan dobar čovjek. I sva njihova porodica. Koliko sam samo puta sa njegovom majkom, takođe Ljubom, išao u berbu kupina i divljih malina po Brdima i šamaričkim šumama! Pa u potragu za divljim jabukama... U 'donjoj' sobi njihove planske kuće gotovo svakog ljeta stajala je prilično velika drvena posuda s kiselim mlijekom s podmetom. Idemo sa fudbala, svraćamo sa ceste, ulazimo u kuću, uzimamo lončić (cimentu) i pijemo. Zahvalimo i izlazimo. Iako su mi mnoge kuće, odnosno porodice u selu bile i mile i drage (nije bilo kuće u kojoj nisam bio, a kod nekih sam radio i s konjima i sam), Milanova porodica bila mi je jedna od najmilijih.

Osim što sam s Milanovim biciklom mogao često do Mečenčana, pa i do Kostajnice, dobijao sam ga i da odem na neki od zborova: do Gornjeg Bjelovca (ostavim ga kod sestre od strica Dese) pa pješice, preko brda, na Ivanjdan u Svinicu, pa preko naših Brda na Ilindan u Blinju, pa na Veliku Gospojinu u Donje Kukuruzare... A jednom smo tadašnji cestar (putar) Nikola Begović, koji se iz Begovića priženio u Kordiće, i ja išli na proslavu jedne od godišnjica ustanka (a možda i oslobođenja) u Donju Mlinogu: on na svom, a ja na Milanovom biciklu. Zbor je bio na livadama pored desne obale rječice Petrinjčice, na izlasku iz sela kad se ide od Jabukovca prema Tješnjaku, odnosno Petrinji. Na završetku tih livada Petrinjčica prilazi skroz cesti. A s desne strane te glavne ceste, preko puta pomenutih livada, vodi put uzbrdo ka do 1995. godine Srpskom Čuntiću. Kome su nove hrvatske vlasti izbrisale ime.


Taj Milanov bicikl, ta radost što ga imamo, što ga imam, što mogu da ga uzmem kad je slobodan, činio mi je nešto što se samo poželjeti moglo u onim danima kad smo – moj od mene stariji sinovac a ovdje pominjani Boro (u „Isječku“ 27), moj brat od strica Dragan i ja išli u Kostajnicu. U onaj veliki mlin u Vergijinoj strani. Svaki s omanjom vrećom u koju naspemo 25 kilograma protratijerane, uređene pšenice. Pred praznike – Ivanjdan, Petrovdan, Ilindan, Preobraženje... – mijenjamo pšenicu za brašno: nuler, cvaer ili krušno – kako je koje trebalo našim majkama. I dok vrijedni mlinari to melju, mijenjaju... šta li već rade (nikad se nije desilo da nismo dobili ono što smo tražili ili da smo bili zakinuti, a znalo se dogoditi da nam ne uzmu ni ušur), mi se odvezemo do jednog mjesta na Uni a iznad Kostajnice (ispod ceste za Dvor). I tu se do mile volje iskupamo. Već smo dobro plivali, a posebno Boro.

I onda mi uzmemo svoje vreće pa guraj uz Vergijinu stranu. Na vrhu zastanemo, okrenemo se ka istoku, prema dolini: prema Uni, prema Kostajnici i brdu Djed na ovoj, i Bosanskoj Kostajnici i planini Kozari, na onoj strani – koliko zelene dubine, koliko plave visine! Stojimo oslonjeni o bicikle, miriše brašno, iz brašna miriše hljeb, mirišu kolači. A nas čeka 15 kilometara makadama. Sve sa pitomošću Banije uokolo. Kroz Panjane, Donje Kukuruzare, Prevršac, Mečenčane i Borojeviće. Sve sa mirisom ljeta i sunca. Tu čistu sliku dana pokvari prašina koju, kad naiđu, stvaraju motorna vozila.

Pred nama i uokolo nas, s pogledom na zapadnu stranu svijeta, kao da to u nekom filmu gledamo: dolina – široka, ravna, livade, njive kukuruza, strnih žita... Do sjevera, preko rijeke Sunje, blago se izdiže, od sjeverozapada ka istoku, Sunjsko brdo, koje se spušta do blizu samog ušća potoka Brijebovine u Sunju, malko iznad čuvenog Šarenog mosta. Brdo zaklanja posljednje kuće Umetića i cijele Knezovljane. Pa se gore, poslije Sunjskog brda, prema sjeverozapadu, nastavlja visoravan Ravnovac. A do juga, s lijeve strane ceste, sjeverni su obronci gore Šamarice. Ispod njih, i u njima, su sela: Gornja Velešnja (skreće se kod Veleške ruke pa se ide kroz Donju Velešnju; livade od ugla Veleške ruke, od ugla kod raskrsnice, pa do iza kukuruzarskih kuća s lijeve strane ceste, kad se ide prema zapadu, i do ispod kuća Donje Velešnje, te livade zovu se Krivaje, a kroz njih teče i mali potok Krivaja), Babina Rijeka (skreće se u centru Donjih Kukuruzara, kod Društvenog doma, odnosno prije mosta na rječici Babinoj rijeci) i Lovča (skreće se u centru Borojevića, kod Društvenog doma pa se ide, kad se izađe iz sela, uz rječicu Lovču). Cesta i avlije pune naroda. Prođe poneki automobil, rjeđe kamion, češće susrećemo narod na biciklima. A stoke je po pašnjacima – ako idemo dolje do otprilike pola jedanaest, do kada je stoka u prijepodnevnoj paši, ili ako se vraćamo poslije četiri sata, kad se stoka polako izgoni u poslijepodnevnu pašu... Života na sve strane.

U Petrinji, za vrijeme trajanja školskih godina, niko od onih kod kojih sam stanovao nije imao bicikl. Osim mog učitelja u Komogovini, i tetka, Zorana Kajgane. Oni su 1958. godine iz Borojevića otišli u Petrinju, podigli kuću, koju im je grom zapalio, pa su podigli drugu. E u toj drugoj stanovao sam, kod njih, kad sam išao u četvrti Učiteljske. Bila je to školska 1962/63. godina. Tetak Zoran je biciklom išao na posao – radio je u novom „Gavriloviću“, a kuća im je bila prije prvog skretanja za Bolnicu, u Radićevoj ulici, kad se iz pravca Kostajnice ulazi u Petrinju. I taj bicikl često sam dobijao. Ali sam se trudio da ne zloupotrebljavam tetkovu dobrotu. Bicikl je bio 'muški', a posebno je bio interesantan zbog toga što je mu je desna poluga pedala imala kod ploče zupčanika prilično 'lufta'. Tražio sam da zamijenim nitnu koja se izvitoperila, đavo će znati od čega. A on ni da čuje: Dobar je on i takav.

I s tim njegovim biciklom prvi put išao sam, naglašavam: biciklom, u Glinu. Nas sedmorica iz razreda dogovorili se da sa svojim razrednikom, profesorom Milošem Petrovićem, odemo do Gline, da tu posjetimo Osnovnu školu „Nikola Demonja“, da obiđemo mjesto gdje je bila pravoslavna crkva u kojoj se dogodilo, 1941. godine, ono čuveno stradanje srpskog naroda Gline, nekih okolnih sela i jednog broja Srba iz okoline Bosanske Dubice. Zatim da u povratku obiđemo Područnu osnovnu školu u Šušnjaru, u kojoj je radio poznati učitelj Nikola Korica, vrstan pedagog, koji je još u ratu pohađao učiteljske kurseve. A onda u Donjoj Bačugi da navratimo kod našeg druga Pere Đukića, sa kojim je dogovoreno da njegovi predveče pristave kakvo prase... Profesor Petrović, koji je rodom iz Donjeg Klasnića, nije ništa znao o našem dogovoru. A nije imao ni bicikl. Pa mu mi nađemo bicikl i ujutro rano upadnemo u njegov stan. Tada su supruga Janja, kćerka i on stanovali u našoj školi. Upadnemo mi, Gdje je? pitamo, Eno ga u sobi, još leži, veli njegova Janja, koja je radila u Gradskoj knjižnici. A mi, ne svi, u sobu, dižemo ga iz kreveta. On se oblači, nešto galami, mi se i ne osvrćemo na njegovu priču, Janja kuva kafu, toči rakijicu... I oni lijepo voze, a ja udaram desnim pedalom, poluga škljoca.

I sve slike s tog prvog daljeg puta po Baniji i danas gledam pred sobom. Banija široka, zelena. A najljepša je kad se po njoj ide ili pješice ili na biciklu. Pa se na brdu zastane. Kao mi kad smo se popeli iznad Gora, a prije nego što smo počeli da se spuštamo prema Marinbrodu zastali da se odmorimo i da gledamo. A tako je bilo i kroz Ravno Rašće, Vlahović... Pa pogled sa visokog Velikog Šušnjara: na jednoj strani nepregled šuma Šamarice, dolje dolina rječice Bručine, na onoj tamo strani Donja Bačuga, Banski Grabovac, Vlahović... Sela puna svijeta, djece, goveda (tada ih je još i bilo), bicikala, sreo se i poneki motorić, pa fićo (tada su i oni polako pristizali u banijski život)...

I jednog dana, za vrijeme ljetnog školskog raspusta, 1963. godine, sjedimo moja baba Jela i ja kod naših taraba. Na obali jarka pored ceste. Sunčano, kasno jutro. Dan se otvorio i naginje se prema podnevu. I prođe jedan dečko na biciklu i pozdravi. Pita mene baba, koja je imala potporu za odmah poslije Prvog rata ubijenog djeda Lazu od strane zelenokadrovaca, u iznosu od 1.600 tadašnjih dinara (ja sam tada, te naredne školske godine plaćao stan i hranu 11.000 dinara, a od mečenčanske Osnovne škole dobijao sam stipendiju u iznosu od 10.000 dinara), pita, dakle, baba mene da li bih i ja volio da imam bicikl... Naravno da bih volio. Ali nemoj, nemaš novaca, velim ja njoj. Ode ona u kuću. Znao sam da ide do svog uvijek zaključanog drvenog kufera da uzme svoje skrivene novce. Pa nas dvoje pravo kod kuma Zdravka Dabića, u dućan. Pita baba da li može u dva puta. Može, veli kum Zdravko. I nas dvojica salatismo taj novi bicikl. Bio je pretis. Mada je tada bio najpopularniji rog. Ali je Zdravko imao samo pretis. I nisam se pokajao. Kud nas dvojica, moj novi bicikl i ja, nismo sve prolazili i prelazili, kakve staze i bogaze nismo svladavali... Dolazio iz Petrinje kući, ujutro se do nastave vraćao (išao sam u peti Učiteljske). Gurali se uz Podunavačku stranu, pa početkom Gornje Pastuše, pa vožnja do iza kuća Dragosavljevića (Dragosljevića, kako smo ih zvali), a tu, prije nego što počnemo da se spuštamo, bicikl i ja, niz Patrešić kosu, zastanemo. Tu siđem sa svog „ortana“, kako sam ga zvao, a ne znam zbog čega sam ga tako zvao. Zastanemo, velim, a ja da pogledam: šuma, šume, Šamarica, lijevo, do juga i zapada, a desno, do sjevera, brda, iza njih Jošavica, Gornja Mlinoga. A kad sjednem na svog „ortana“ nakon što se nadišem vazduha, jednog od najčistijih na Baniji: Znao sam ponekad dugo tu da stojim i da se nadišem i zemlje, i neba i vazduha. Pa i da sjednem i gledam, da dišem i ispružam ruke u nebo. Da, ruža vjetrova je tu (nadmorska visina: 282 metra). Prepoznajem je, naučio sam da je osjećam po igri vjetra oko ruku, glave pa zatim i oko čitavog tijela. I boja neba iznad ruže vjetrova drugačija je od boja drugih nebeskih nedogleda.

Često sam mijenjao pravce odlaska iz Petrinje i dolaska u nju: jednom sam išao preko Jabukovca, drugi put preko Blinje, pa onda od Malog jarka Kamenikom (to je prilično neuređen put, nenasut, za vrijeme kiša blatan, ali je mnogo, mnogo kraće nego da se ide preko Knezovljana, Umetića, Šarenog mosta, Mečenčana i Borojevića) do Komogovine. I obrnuto. Išao sam i u Petrinju i iz Petrinje do Donje Mlinoge, a onda, a onda, kad idem iz Petrinje, guram kroz Gornju Mlinogu. Tada u Jošavici, u Šimulijama, posjetim ujaka i ujnu, pa kad krenem – prije Malog jarka, kod Medarevog brda, skrenem desno na Kamenik. Tim pravcem znao sam se i vraćati: opet kod ujaka i ujne, pa sada niz Gornju Mlinogu i sve, bez guranja, do Petrinje.


Mada sam često išao, ako ne pada kiša, odnosno ako nisu kišni dani, preko dijela naših Brda: najprije guranjem kroz šumu Cerik, pa vožnjom stazama i kolskim putevima pored naših Stanova (gdje su nekad bili ambari, šupe i druga drvena stanja koja su služila kao ostave, spremišta za vinogradarske kace, za plugove, brnače, sijače, za motike, lopate i drugi alat itd., a samo pamtim od komšija, tetka Božičinih, drvenu zgradicu, koja je takođe ne znam kada nestala), zatim komada zemalja: Komada, Cijepca, Zaorica... pa izbijem u Brijebovinu, kod knezovljanskih bara i njiva, iznad Knezovljana, preko puta Lovčanskog brda, na cestu Kostajnica–Petrinja. I onda ka Malom jarku i pravac Petrinja. A o tome sam u prvom „Isječku“ o biciklu...


Da, radovao sam se tom svijetlom predmetu želje, toj svijetloj spravi, tom dragom biciklu. S kojim su udaljenosti postale bliže, narod hodao brže, putevi i priroda neprestano dolazili meni u susret... Bila je to posebna mudrost točka koja me je uznosila među ozbiljne ljude, u ozbiljan i drag narod ma gdje da sam prispijevao.
Poslije prethodna dva nastavka o biciklu, javilo mi se nekoliko prijatelja i poznanika, a tu je i kratki komentar mog starog prijatelja iz kostajničkih dana, Željka Puškara, koji živi u Hrvatskoj Kostajnici. Ovi prvi pričaju o tome kako su i oni prošli istovjetne početke učenja vožnje bicikla kao što sam i ja opisao svoje početke. I još mnogo toga vezanog za bicikl ispričali su, izuzetno zanimljivog. Željko piše, između ostalog, kako je on imao i „trkaći“ bicikl. I kako su njegovom ocu odmah, početkom Drugog rata oduzeli bicikl... Eto, bicikl, ta ne baš tako velika sprava, a toliko se toga može ispričati. I kad pišem ove, ovakve tekstove, iako ih pišem u prvom licu, znam da to pišem i o onima kojima je život bio i još uvijek jeste kao i moj. O nama koji smo se radovali i koji se radujemo i malim stvarima. Treba se samo naučiti radovati...

(Nastaviće se o biciklu)