Napadi na Sokole u Kraljevini SHS

Sokolska organizacija bila je izložena napadima neprijatelja u Kraljevini SHS, a posebno na teritoriji Hrvatske. Sokolska župa Zagreb priredila je svoj slet u Zagrebu 10 i 11. juna 1922. U Karlovcu pripadnici odcepljenog hrvatskog sokola pretili su jugoslovenskim sokolima, pokoljem ako pođu u Zagreb. U Zagrebu su 10. juna 1922. došli su sokoli sa Primorja i Like, zatim Bjelovara i Virovitice. Istog dana stigli su sokoli iz Križevaca, delegat splitske župe, delegat beogradske župe, delegati banjalučke župe. Okusili su kulturu „hrvatskih sokola” jer su bili provocirani od dece, koja je nosila na sebi šareni znak mađarskih boja. Sokoli su nastavili da stižu u Zagreb. Iz Karlovaca, Slovenije, iz raznih mesta Slavonije i Bosne, ... . Goste su dočekivali na železničkim stanicama članovi starešinstva župe zagrebačke. Došli su starešina Saveza dr. Ravnihar, vođa dr. Murnik, članovi starešinstva Gangl i Ambrožić. Tokom noći sletski plakati bili su pocepani. Sokoli su na mesto pocepanih plakata stavili nove. Na Jelačićevom trgu bio je koncert vojne muzike uz skioptikonsko prikazivanje praškog i osječkog sleta. Protivnici su pokušali da revolverskom pucnjavom ometu skup. U bašti Kola održana je svečana sokolska akademija. Akademiju je otvorio starešina župe dr. Oto Gavrančić. Sokolske fanfare su svirale narodne davoije i sokolske koračnice. Bjelovarsko društvo izvelo je „Pad Tirana” a križevačko „Pentalon”. Poslednju tačku „Za slobodu” izveli su sokoli vojnici iz Karlovaca. Na akademiju su došli seljački sokoli iz Banovine, iz okoline Gline. Dan pravog sleta bio je 11. jun 1922. Stigli su sokoli iz Pakraca a sa njima seoska sokolska društva iz Šeovice, Prekopakre, Kusonje. ... ⁽¹⁾ Protiv održavanja sleta agitovao je Hrvatski soko. U Karlovcu su hrvatski sokoli pretili pokoljem jugoslovenskim sokolima ako pođu u Zagreb. Leci su nosili naziv „Straža hrvatskih Sokola”. Kad je trebala da počne zabava u vrtu Kola, ugašeno je svetlo i pucano je iz revolvera i bacano kamenje u vrt Kola. Na pucanje, sokoli su odgovorili pevanjem, sviranjem fanfara i klicanjem Jugoslaviji. ⁽²⁾


U članku „Rad osječkog Sokola”, u listu „Sokolski vjesnik župe zagrebačke” istaknuto je da su prilike u kojima je živeo osječki soko teške usled neshvaćanja širokih masa. Uprkos tome društvo je radilo intezivno, dosledno sokolskim idealima i ne upuštajući se u partijske sukobe. Pripremalo se da izda knjigu u koju su trebala da budu unesena sva predavanja o značenju Zrinjskog i Frankopana, o Vidovdanu, Štrosmajeru, svetom Savi i Slomšeku. ⁽³⁾ Sokolsko društvo u Karlovcu sazvalo je vanrednu glavnu skupštinu plakatima. Za 24 časa svi oglasi po uglovima i oglasnim stubovima bili su poderani. U časopisu „Sokolski vjesnik župe zagrebačke” komentarisali su : „Divan dokumenat, kako se „neki ter neki” uzgajaju u kulturi.” ⁽⁴⁾ Pred slet u Zagrebu 1924. pojedini zagrebački listovi među kojima „Hrvat” i „Hrvatska Zastava” napadali su sokole. Tvrdili su da će doći 200 do zuba naoružanih Orjunaša iz Slovenije da napadnu građane Zagreba. ⁽⁵⁾ U Zagrebu je od 13. do 18. avgusta 1924. održan II Jugoslavenski sokolski sabor i Pokrajinski slet. U „Sokolskom zborniku” Ante Brozović istakao je : „Bili su to svečani dani rada i sokolske požrtvovanosti i znače ogroman korak napred u organizaciji Jugoslovenskog Sokolstva.” ⁽⁶⁾ Antisokolska štampa u Zagrebu pokušavala je u toku priprema za slet pojedine sokolske radnike i njihove porodice materijalno upropaste. Napadali su i ostalo slavensko sokolstvo, nazvavši Čehoslovake benzin-sokoli, dok su za Poljake pisali da su ugnjetavači svake slobode. Zagrebačku župu napadi su još jače osokolili da je pregnula uz rad. Prvi gosti trebali su da stignu 14 avgusta 1924. Dočekali su ih predstavnici civilnih i vojnih vlasti, predstavnici patriotskih korporacija, nacionalnih udruženja i masa sveta. Svi su se sakupili da pozdrave goste. Prvi su stigli sokoli iz Gorenjske župe na čelu sa sokolima iz Kranja. Posle njih stiglo je delegacija Čehoslovačkog sokola od 200 braće i sestara na čelu sa Karelom Dvoržakom. Pozdravio ih je predsednik centralnog sletskog odbora dr. Gavrančić. Stizali su posebni vozovi puni sokola i sokolica iz župa Bjelovarske, Osečke, Novomeške, Bačke, Banatske, Splitske, Šibenske, Riječke, Beogradske, Mariborske, Skopljanske... . Isticale su se svojom brojnošću Splitska i Riječka župa, a narodnim nošnjama Skopska župa. Sa simpatijom bila su pozdravljena braća iz Istre, koja su sa sobom donela one sokolske barjake što su ih spasili pred divljaštvom italijanskih fašista. Stiglo je prvo preko deset hiljada sokola i sokolica, drugog dana oko 4 hiljade, dok je došlo oko dve hiljade seljačkih sokola zagrebačke župe. Stigla je i olimpijska vrsta iz Ljubljane na čelu sa pobednikom na pariškoj Olimpijadi i prvaka sveta u gimnastici bratom Leonom Štukeljom. Priređena je Javna vežba. Sletište je bilo okićeno državnim barjacima, hrvatskim, srpskim, slovenačkim, češkim, poljskim i ruskim zastavama. Za vreme javne vežbe poletelo je u vazduh nekoliko raketa, koje su ekslodirale u vazduhu i iz njih se raširio mali padobran sa državnim barjačićem, hrvatskim, srpskim i slovenskim trobojkama. Brojni avioni kružili su za vreme javne vežbe nad sletištem. Sve vežbe pratila je vojna muzika. Za vreme odmora svirale su mnogobrojne sokolske muzike i fanfare. Kraljev zastupnik, general Srećković, ušao je na sletilipte u pratnji starešinstva zagrebačke župe. U kraljevskoj loži pozvao je starešinu J.S.S Gangla, zastupnika Č.O.S. Dvoraka, starešinu Poljskog Sokolskog Saveza Zamojskoga i starešinu Ruskog Sokolskog Saveza dr. Verguna. Na vežbi su nastupila muška i ženska deca, izvodeći Bogunovićeve proste vežbe. Nastupilo je 100 čeških sokolica u vežbama sa batinama. Pa proste vežbe sokola. Posle je bio nastup vojničke muzičke škole iz Vršca, pa 4 “devetke” Lotskija. Pod vođstvom kapetana Kovača izveli su mornari iz Đenovića brze vežbe “Naprej”. Nastupila je vojska (1.800 vojnika) i izvela proste vežbe. Česi su nastupili u vežbama na visokim ručama. Nastupilo je 600 članica. Nastupio je soko iz Sarajeva, podoficirska škola, ljubljanska grupa na karikama, grupa mornara na preči i četa vojnika 19. pešadijskog puka iz Kragujevca vežbala je sa puškama.Na kraju je nastupila Sokolska župa Rijeka i izvela skupne vežbe svih kategorija u isti mah počev od dece do najstarijih članova. U veče bila je svečana sokolska akademija u kazaliptu sa vežbama sokola iz Jugoslavije i Čehoslovačke. Izvođenje mornara alegorijske slike prema Zajcu “U boj u boj” bilo je takvo da je moralo biti ponovljeno. Nastupili su sokolice iz Đakova, Karlovca i Šapca, devetorica mornara, uzorno odeljenje sedmorice čeških vežbača na ruči. Zbog nepredvidivih zapreka olimpijsko odeljenje nije moglo nastupiti. Uveče na igralištu Konkordije na Tratinskoj cesti bila je opštenarodna zabava. Mnoštvo je ispunilo prostor na kome su bile barake i šatori. Bili su tu vrtuljci, streljane, šaljive kuglane i druga zabavišta uz koja su građani zajedno sa gostima ostalo do kasno u noć i posmatralo nastupe sokolskih odeljenja, koji su na uzvišešenom mestu izvodili vežbe i igre. Građani su plesali kolo kad je vojna muzika svirala nacionalni ples. Bilo je tu i drugih sokolskih muzika, fanfara, tamburaša, pa su se oni izmenjivali svirajući nacionalne pesme. Drugog dana izjutra bila su takmičenja. Interes javnosti za takmičenja bio je vrlo velik. Sokoli i sokolice koji nisu vežbali obilazili su celog dana svu okolinu Zagreba. Bili su u Tuškancu, Maksimiru, Smroku, Podsusedu, Šestinama, Gračanima, na Mirogojskom groblju. Šumadinci i braća iz Južne Srbije sa uživanjem su posmatrali lepote Zagrebčkih šetališta i najvažnije kulturne institucije u Zagrebu. Posle podne bila je sokolska zabava na igralištu Konkordije. Sviralo je mnogo muzika, pa su igrana razna kola, pevale se razne himne. Jedno društvo je pevalo slovenske pesme, drugo sevdalinke, treće vesele šokačke pesme. Privukli su pažnju seljački sokoli, koji su došli tog jutra iz raznih predela zagrebačke okoline. Sa sletišta je kroz grad krenula sokolska povorka. U povorci je bilo do 8 hiljada sokola i sokolica i to samo onih u odorama. Povorku je pratilo 14 muzika sa fanfarama. Povorku je predvodila sokolska konjica od 185 konjanika sa fanfarom u kojoj su bili konjička odeljenja iz Sarajeva, Maribora, Zagreba i Ljubljane. Iza konjice stupala je vojna muzika iz Vršca, a zatim starešinstvo J.S.S. sa starostom Poljskog Sokolstva bratom Adamom Zamojskim, starostom J.S.S. bratom Ganglom, Ruskog Sokolstva bratom Vergunom i Čehoslovačkog Sokolstva bratom Stjepanekom. Sledile su Češke sokolice i sokoli ukupno 188 na broju, zatim 18 Poljaka, 27 Rusa i 63 župskih i društvenih sokolskih zastava, među kojima zastave iz Istre, crne i razderane onako, kako su bile izvađene iz zemlje u koju su ih bili sakrili sokoli pred Italijanima. U nastavku povorke bile su stotine i stotine članica i ženskog naraštaja. Bile su iz župa Banja Luke, Beograda, Novog Sada, Velikog Bečkereka, Bjelovara, Celja, Kranja, Ljubljane, Ljubljane I, Maribora, Novog mesta, Osijeka, Sarajeva, Splita, Sušak-Rijeke, Skoplja i Zagreba. Iza fanfare Sokolskog društva I u Zagrebu stupao je muški naraštaj, a zatim sokoli u svečanoj odori iz svih župa J.S.S.Posle njih stupali su sokoli u vežbačim odelima na čelu sa olimpijskim pobednikom Leonom Štukeljem. Za njima stupale su braća i sestre u narodnim nošnjama. Uz još mnoge fanfare i muzike u posebnim razmacima stupalo je preko 2.000 sokola seljaka pod 18 državnih zastava. To su bile uglavnom seoske sokolske čete iz Banije i Korduna. Povorku je završavala seoska konjica, automobili i posebni sanitetski odredi. Uprkos huškanja pojedinih listova da Zagreb za vreme sleta mora prosto biti mrtav, a svi prozori zastrti zastorima, a na ulicama da se me sme pojaviti ni jedan “pravi Hrvat”. Uprkos tome što je Hrvatsko Sokolsko društvo priredilo konjske trke i proslavu lašćinskoga Sokola, građani Zagreba pozdravili su sokolsku povorku. Stojeći na ulicama, i gledajući na prozore svih ulica kuda je povorka prolazila bacalo se cveća na jugoslovenske sokole i sokolice i burno pozdravljajući svaki grad koji je bio zastupan svojom župom ili društvom. U časopisu „Sokolski vjesnik župe zagrebačke” smatrali su da je građanstvo grada Zagreba tako postupilo u znak protesta protiv napada razbijača na sokole. Kada je povorka stigla na Vilsonov trg ispred kazališta sledila je skupština kojoj je na balkonu kazališta prisustvovao i predstavnik vlade ministar građevina Dragutin Pečić okružen starešinama svih slavenskih sokolskih saveza. Zbor je pozdravio starešina Gangl. Sokolska povorka je krenula na sletište. Prolaz povorke gradom izvršen je u uzornoj disciplini, pračen oduševljenjem i klicanjem građana bez i jedne upadice. Zbog nevremena izostala je druga javna vežba, ali se u dvorani Sokola II održana improvizovana akademija, koja je pokazala sa nastupom olimpijskog odeljenja, da je J.S.S. faktor sa kojim se niko nije mogao meriti. Pri odlasku sokoli su išli pevajući i svirajući kroz Zagreb i kličući Slovenstvu, Sokolstvu, jedinstvu. U časopisu „Sokolski vjesnik župe zagrebačke” u odeljku pod naslovom „Ideja u Plamenu.” istaknuto je da su tribine sletišta trebale da ostanu da služe svojoj svrsi. Nastavljalo se : „ Ali da ! Mržnja je također trebala da imade svoju apoteozu. U gluho doba noći iznenada liznuše iz tribina veliki svjetli plameni jezici. Nebo se zažarilo, a sletištem se rodio požar. .... Ovo veličanstveno žarilo neba najjasnije je obasjalo naše tužne prilike. Ono je obasjalo lica onih koji su se radovali toj noćnoj drami, ono je obasjalo lica nas, koji smo nad tim prizorom proplakali, ... Soko – uzdignutih krila povrh glazbenog paviljona stajao je netaknut. Lebdio je mirno i nepomično kao da prkosi tom moru plamena, .... On se držao najdulje, kao da nije od daske. A onda je za tren nestao ispred očiju gledalaca, .... Divan simbol ideje ! Velike ideje sokolske ! Da On – simbol slobode – kao nekim čudom htio je pokazati, htio je kliknuti : Radite i poduzimajte što hoćete – ideje se ne ruše plamenom ! Dižite lomače, postavljajte na njih naše ideje, prevarit ćete se u nadama, one su gvožđe, koje u vatri postaje čelik.”⁽⁷⁾


Sokoli su priredili slet u Zagrebu od 15 do 17. avgusta 1924. U Zagreb je došlo 12.000 sokola iz Srbije, Vojvodine, Bosne, Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije, Slovenije, Hrvatske, Međumurja i Istre. Došli su Češki i Ruski sokoli i delegacija Poljskog sokolstva. ⁽⁸⁾ Građani Zagreba ispunili su ulice i sa oduševljenjem dočekali sokole. Sokolske redove obasipali su cvećem. Nasuprot njima pojedine skupine u Gajevoj ulici su vikale : „Dole jugoslovenski Sokol !”. Ni sokoli ni policija nisu reagovali. Nekoliko članova saveznog starešinstva i zastupnik ruskog sokolstva, starosta D. Vergun iz Praga, automobilom su sa sabora otišli u restoran „Kolo”. U neposrednoj blizini „Kola” su pozdravljeni sa ovim izrazima : „Hulje, svinje, izdajice hrvatskoga naroda”. Napadi u štampi su se nastavili i posle sleta. Sokoli su proglašeni za razbojnike i tatove. ⁽⁹⁾ Povodom tih napada Ante Brozović je istakao : „... ta težnja bila je zazorna onim uličnjačkim pigmejima, koji su se podigli iz svojih kaljuža i baruština, u nakani da se poganim blatom nabace na uzvišeno i pravo Sokolstvo. Razularna ulica nahuckana od besavjesnih vođa udarila je sebi sličnim i dostojnim metodama, da omete sokolsku slavu, da omete sokolsku smotru. Pod lažnim vidom obrane hrvatstva podigli se mračni tipovi, da udare na Sokole. ... Pod odurnom maskom lažnog patriotizma ustali su bivše sluge tuđinskih ropskih režima, da obrukaju Zagreb, da osramote tradicijonalnu hrvatsku gostoljubivost. Na ulicama grada Zagreba pojavili su se mračni tipovi sumnjive prošlosti, crne duše i pogana jezika, koji su hotentotskim metodama „spašavali” hrvatstvo, a da ti isti tipovi u ono doba crnog ropstva, kada je austro-mađarsko kopito udaralo u ranjavo telo ... ne samo ne ustadoše na obranu te jadne i patničke Hrvatske, već dapače pomagahu njezinim dželatima.” ⁽¹⁰⁾ Dušan M. Bogunović je napisao da zagrebačko sokolstvo : „živi i razvija se, te pokazuje snagu i volju za sokolski život u jednoj od najtežih nacionalnih sredina. .... U radu tome, zagrebačko Sokolstvo nije nikad obmanjivalo braću i sestre, već tvrdilo, da postoje dva Zagreba : Uz nas i protiv nas. Taj deo uz nas i ako brojem malen, idejom jak, u stanju je da održi i pobedi broj protiv nas. ... Neka se braća i sestre, ne ljute na onaj deo Zagreba, koji je protiv nas neka se ne ljute na događaje, koji su se zbili. Oni nisu odraz snage onih koji su protiv nas, već bijes i histerija što se je odrazila .... U borbi protiv protivnika, neka nas ne vodi mržnja protiv njih, jer to radeći nebi značilo sokolovati, “. ⁽¹¹⁾ Dr. Mirko Buić istakao je u svom članku da je pod uticajem razvoja političkih prilika u zemlji, došlo u Zagrebu i delu Hrvatske do secesije dela Hrvata iz redova jugoslovenskih sokola i osnivanja hrvatskog sokolstva. Ispadi koji su se desili u Zagrebu dr. Mirka Buića su podsetili na one iz 1913. godine prilikom dolaska slovenskog sokolstva u posetu zagrebačkom srpskom sokolu. I tada je ista vrsta ljudi napala i Hrvatski sokol, jer je zajedno sa srpskim pričekao i ispratio slovenske goste. Sećao se da je i tada toj vrsti ljudi najviše smetalo ovo zbliženje i zajedničko istupanje. Takve su nazivali frankovcima. I tada je glavna stvar bila ona „protiv jugovine”. Video je da upravo taj duh i dalje vlada zagrebačkom ulicom. Napisao je : „Zlokoban je taj duh koji čak ne vidi dalje od Sljemena i Save, pripovjeda o svojoj visokoj kulturi, a jaši za vratom, što je najžalosnije, onim mnogim čestitim i odličnim Zagrebčanima, koji cijelu ovu sramotu inače osuđuju.” Po njemu sokolstvo je ipak srdačno dočekano od mase svojih neustrašivih prijatelja. Nastavio je : „Sva ulična čarkanja, izazovi i sramote, koje su huckašima pale na njihov obraz, ... Držanje jugoslavenskih Sokolova u Zagrebu pokazalo je svima da su nosioci mira, ljubavi i poštovanja prema svakome, pa i onome, koji nesvjestan i nahuckan, počinja sramotu ponajprije samome sebi svojim bjesnilom mržnje.” ⁽¹²⁾ Dr. Aug. Reisman iz Maribora primetio je da je jedan deo Zagreba pozdravljao povorku sokola sa njihovim gostima Česima, Poljacima i Rusima, dok je drugi deo vikao protiv jedinstva, protiv Srba, pa i protiv kralja. Smatrao je da je taj deo ostatak austrijanštine, čega je bilo i u Sloveniji. Po njemu bila je razlika u tome da je u Zagrebu daleko više bivših oduševljenih austrijskih oficira i mnoštvo drugih iz te kaste, „koji se nikada neće moći uživiti u nove prilike slobodne jugoslavenske države!”. ⁽¹³⁾ Franjo Malin iz Novog Sada primetio je da je sem ološa na ulicama i hrvatski sokoli delovali su protiv sleta. Priredili su konjičke trke, da nanese štetu javnoj vežbi jugoslovenskih sokola, kao što je iz istih razloga na taj dan držan i osječki euharistički kongres. Istakao je da Zagreb nije bio okićen jer je vladao teror, ali kada su se pojavili prvi redovi povorke, bilo je i zastava i ćilimima okićenih prozora, punih sveta i cveća, koje je bacano na jugoslovenske sokole. Ulice nisu bile prazne, nego pune sveta koji je klicao slozi i jugoslovenstvu. Za njega to je bio trijumfalan pohod. Smatrao je da je to možda bio največi razlog, zašto je fukara podivljala. Slavenski gosti bili su vređani, a jugoslovenski sokoli nazivani su izdajicama. Na pozdrav „Na Zdar!” jednog češkog sokola odgovorili su time, da ga bace u jame, koje je zagrebački magistrat iskopao „u čast” sleta. Fukara je skidala trake sa grudi jugoslovenskih sokolica. ⁽¹⁴⁾ Ne samo sokolska štampa nego i ostala štampa reagovala je povodom napada. U bivšoj vojnoj baraci na Kontaribi u Sisku bile su prostorije sokola. Jedne noći izbio je požar. Da vojnik koji je stražario nije ugasio požar na vreme, ne bi bilo barake i bile bi uništene sokolske sprave i knjižnica. List „Sisački Glas” pisao je povodom toga : „Taj palež mi smo prešutjeli odbijajući ga na fakinažu, nu kako su u Zagrebu izgorjele tribine Jug. Sokola na sletištu, čime je prouzročena šteta od 600.000 dinara, dovela nas je do drugog mišljenja zbog paleža barake, i osvjedočava nas, da to nije obična fakinarija, jer se to dogodilo poslije pol noći, kada ovakovi fakinćići već davno spavaju. Za sada možemo tvrditi, da se sistematski radi od izvjesne strane, da se Jugoslovenskom Sokolstvu, prave štete. Već pred sletom u Zagrebu bilo je pokušano upaliti tribine, no to je sretno bilo spriječeno, po tom je u Sisku pokušan palež barake, a poslije toga spaljene su ipak tribine. Stoga upozoravamo sva sokolska društva, da budu na oprezu za svoje Domove, jer, kako se vidi, kulturni divljaci stvoriše tajni zaključak ništiti Sokolske Domove. To su luđaci – ali i kukavice, koji pod zaštitom noći tuđe dobro nište. Zar ta čeljad nezna prosuditi, da je to sve narodno dobro ? Ne, ne znadu prosuditi jer su zapili svoju pamet.” ⁽¹⁵⁾


U listu „Srpsko Kosovo” povodom događaja u Zagrebu istakli su : „Zagreb je trebao sve izletnike da dočeka raširenih ruku, i pravim gostoljubljem, onako, kao što i mi na Jugu dočekujemo sve korporacije kako iz Zagreba, tako i iz ostalih krajeva naše Otadžbine, pa i iz krajeva naših suseda ... Međutim, Zagreb, koji bi hteo da predstavlja kulturni centar naše Otadžbine, prilikom sleta naših sokola, dao je dokaza da nije kulturan, a pri tome ni gostoljubiv, kad je svoju omladinu tako rđavo vaspitao, da svoje goste dočekuje sa izazivačkim držanjem i vređanjem, usled čega su došli sukobi, a zatim, tuča i rasturanje onako lepo pripremljene svečanosti. ... što su vikali protivu Kralja i vređali našu decu naše sokole.... “. ⁽¹⁶⁾ Radić je sokole nazvao ćukovima i jastrebovima. Prilikom hrvatskog sleta 1925. dr. M. Dečak je napao sokole u „Mladohrvatskom Pokretu”. ⁽¹⁷⁾ Radić je u svom listu „Slobodni Dom” napisao članak „Glavni grad Hrvatske politički dozrio”. U njemu je tvrdio : „ ... Pribičevićevi batinaši smisliše, da sredinom kolovoza sazovu u Zagreb veliki slet svih jugoslavenskih ćukova, kojima su imali doći i pomoć slovenski, češki i poljski jastrebi.” „ ... Sad ih je pozvao jugoslavenski ćuk, koji je u Zagrebu i u Hrvatskoj nametnik i beogradski doušnik, a koliko samo može i beogradski tlačitelj, onda su jastrebovi prihvatili taj ćukovski poziv”. „ ... Ta jadna beogradska lakajska družba, ... . ⁽¹⁸⁾


U češkom sokolskoj reviji Sokol” Agaton Heler pisao je o sletu u Zagrebu. Istakao je da nije bilo u redu što je češko sokolstvo u malom broju učestvovalo u sletu. Česi i Jugosloveni su jedne krvi i rođena braća. Potpuno je ignorirao napade hrvatskih sesparatista. U glasilu Č.O.S. „Vestnik Sokolsku” E. Taborsku opisao je izazivanja hrvatskih separatista. Sestra G. Stublova žigosala je sa oštrim rečima postupanje zagrebačke ulice.(19) Mato Jelavić pisao je u Američkom „Hvatskom Glasniku” ovo : „Zgažao sam se čitajući divljačke ispade pohrvaćenih tuđinaca i c. i k. Hrvata u Zagrebu, koji lijući suze za pok.. Austrijom, a okićeni na našu sramotu hrvatskom trobojnicom, pljuvahu na Jugoslavenske Sokole i našu braću Čehe, Ruse i Poljake. ... Završavam poklikom ! „Živilo jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, živela sveslavenska uzajamnost”. ⁽²⁰⁾


U jednom napadu član sokola Dereta iz Sokolskog društva u Drnišu izgubio je oko. U Zahvalnici Sokolskog društva u Drnišu Sokolskoj župi Kralja Petra Svačića istaknuto je : „Iako ni časom nijesmo dvojili, da će ta bratska župa doći u susret svim potrebama našega brata Derete, ipak smo ostali iznenađeni sa svim što mu iskazaše koli Vi, toli pojedina braća Sokoli i sestre Sokolice. Mi nemamo riječi, kojom bi Vam se na doličan način zahvalili, jer su Vaše usluge nenadoknadive. Ne imajući drugo osim čiste i iskrene sokolske ljubavi, smatramo svojom dužnošću, da Vam bar ovim putem izrazimo našu duboku harnost. ”⁽²¹⁾ Protivnici sokolskog društva u Petrovaradinu ušuljali su se noću u sokolsku dvoranu i sasekli društvene sprave. To se pre toga desilo u Zagrebu i Sisku. U članku „Barbarstvo u Petrovaradinu” u časopisu „Sokolski vjesnik župe zagrebačke” komentarisali su : „ .. Lijep primer odgoja plemenskih sokola. Nemogući suzbiti radom, oni nastoje da to učine paležem i siječenjem. Prava zapadna kultura vrijedna, da se javno – pohvali ...”. ⁽²²⁾


Na dan kada je održavan zbor krajiškog okružja župe Zagreb u Petrinji 26 aprila 1925. hrvatski sokoli krenuli su po ulicama i gostionicama i napadali svakoga, koji je nosio značku jugoslovenskog sokolstva. Napadi su sprečeni tek intervencijom policije, koja je glavne razbijače pohvatala. ⁽²³⁾

Tokom međuratnog perioda sokoli župe Zagreb, Srbi i Hrvati, bili su izloženi napadima hrvatskih separatista. Sokoli su između dva rata priređivali sletove u Hrvatskoj uprkos napadima hrvatskih separatista. Sokoli su nastojali da ne reaguju na napade. Istrajavali su u svom radu uprkos napada. Uočili su da ih napada ista frankovačka rulja kao pre rata. Oni su se stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. našli na udaru mačekove Zaštite. Posle Aprilskog rata 1941. u NDH bili su izloženi ustaškom nasilju a mnogi od njih na čelu sa starešinom Gavrančićem završili su svoj život u ustaškim logorima. Napadi hrvatskih separatista su nastavljeni, sve dok u NDH nije došlo do zabrane Saveza Sokola i ustaške hajke na sokole.

---

Napomene :

1. Ante Brozović, „Slet jugoslavenskih Sokolova u Zagrebu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, juli 1922, br. 7, str. 137, 138;
2. „Slet jugoslavenskih Sokolova u Zagrebu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, juli 1922, br. 7, str. 138, 148;
3. „Rad osječkog Sokola”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, februar-mart 1924, br. 2-3, str. 21;
4. „Kultura” u Karlovcu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, februar-mart 1924, br. 2-3, str. 22, 23;
5. I. Bajželj, „Vtiski z zagrebškega zleta in sabora”, „Sokolski Glasnik”, Ljubljana, 15 septembra 1924, br. 16-18, str. 256;
6. Uredio Ante Brozović, „Sokolski Zbornik”, Godina I, Beograd, 1934-1935, str. 233;
7. Tuna, „Sokolsko slavlje u Zagrebu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Septembar i Oktobar 1924, br. 9. i 10, str. 268-274;
8. „Spomenica Sokolskog društva u Staroj Pazovi 1906-1931.”, Štamparija „Jedinstvo”, Stara Pazova, str. 7, 20, 21, 23, 26, 33, 37, 38;
9. I. Bajželj, „Vtiski z zagrebškega zleta in sabora”, „Sokolski Glasnik”, Ljubljana, 15 septembra 1924, br. 16-18, str. 256, 257;
10. Ante Brozović (Zagreb), „Napred stupaj Sokole !”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Septembar i Oktobar 1924, br. 9. i 10, str. 243;
11. Dušan M. Bogunović, „Po sletu u saboru u Zagrebu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Septembar i Oktobar 1924, br. 9. i 10, str. 244, 245
12. Dr. Mirko Buić (Split), „Povodom sokolskog sleta u Zagrebu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Septembar i Oktobar 1924, br. 9. i 10, str. 248-250;
13. Dr. Aug. Reisman (Maribor), „U Zagrebu!”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Septembar i Oktobar 1924, br. 9. i 10, str. 252;
14. Franjo Malin (Novi Sad), „Sokolski dani u Zagrebu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Septembar i Oktobar 1924, br. 9. i 10, str. 268;
15. „Kulturni divljaci”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Septembar i Oktobar 1924, br. 9. i 10, str. 276;
16. „Naši Sokolci u Zagrebu”, „Srpsko Kosovo”, Skoplje, 15 septembra 1924, br. 18, str. 15;
17. „Naše stanovište”, „Sokolski Glasnik”, Ljubljana, 31. avgusta 1925, br. 17-18, str. 138, 139;
18. „Kako se piše o jugoslavenskom Sokolstvu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Septembar i Oktobar 1924, br. 9. i 10, str. 286;
19. „Češki sokolski listovi o zagrebačkom sletu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Septembar i Oktobar 1924, br. 9. i 10, str. 276;
20. „Američki Hrvat u Zagrebu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Novembar 1924, br. 11, str. 303;
21. „Jedna zahvala”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Novembar 1924, br. 11, str. 302;
22. „Barbarstvo u Petrovaradinu”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, Novembar 1924, br. 11, str. 305;
23. „Konstatiramo”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, juni 1925, br.