Sa smotre Jesen u Gračacu | Foto: Vladimir Jurišić
Ideš li na vašar, pitanje je koje si Ličani s početkom rujna postavljaju pri gotovo svakom susretu; tradicionalna turistička smotra Jesen u Gračacu - koju ovdje nazivaju vašarom ili sajmom, uobičajenijim nazivom za „tržišna“ okupljanja naroda - ove je godine na prostoru pred ulazom u Cerovačke pećine okupila više od hiljadu ljudi iz cijele Like, koji su imali priliku uživati u autohtonim i jedinstvenim proizvodima malih obrtnika što ih je izvan ove regije prilično teško naći.
Cijelo je događanje praćeno i bogatim kulturno-umjetničkim i zabavnim programom u izvođenju brojnih KUD-ova i udruga, a svim je posjetiteljima ponuđen besplatan ručak i ulaz u uređeni dio poznatog speleološkog kompleksa.
Direktor Turističke zajednice Zadarske županije Vanja Čvrljak ne propušta manifestacije kojima se nastoje promovirati vrijedni sadržaji manjih županijskih naselja:
- Ovakvim smotrama u malim sredinama gradi se autentični proizvod koji pridonosi njihovu razvoju u turističke destinacije. Lako je to učiniti u velikim turističkim centrima poput Zadra, Paga, Nina ili Biograda, u ovakvim je mjestima to puno teže, pa prema ovoj manifestaciji gajimo posebnu emociju; pored toga, pomažemo logistički, sudjelujemo u troškovima te animiramo i izlagače i izvođače tako što, uz ostalo, podmirujemo nemale izdatke za scenografiju, razglas, rasvjetu… I to pridonosi tome da Jesen u Gračacu iz godine u godinu postaje sve prepoznatljivija, veća i posjećenija. Zahvaljujući smotri, i Cerovačke pećine, kao najdulji i ne do kraja istraženi podzemni kompleks Hrvatske, bilježe rekorde posjećenosti, što za Općinu Gračac jako puno znači. Ali ne želimo da to bude jedina prepoznatljivost ovoga kraja, pa zato i organiziramo jesensku smotru, pokazujući da je ovaj kraj i u turističkom i u svakom drugom smislu puno više od impresivnog kraškog podzemlja - kazao nam je direktor TZZŽ-a.
Ovaj vašar, to je prava stvar, čisto bratstvo i jedinstvo: nema Hrvata, Srba, Bosanaca, samo Ličani, kaže Anđa Stijepić, tkalja koja je u Gračac doselila iz Kraljeve Sutjeske
Teško je bilo u gomili okupljenog naroda ne uočiti trojicu kršnih muškaraca u tradicionalnim ličkim odorama, odnosno ovčjim „gunjcima“ ili kožunima. Ponosni i stasiti, rado su se odazivali molbama posjetitelja, ponajviše djece, da susret ovjekovječe zajedničkom fotografijom:
- Odjenemo ove kožune za svaku smotru, feštu, vašar ili dernek u Lici, to je bila svakodnevna odjeća naših djedova i pradjedova kojima i time odajemo počast. Danas je toplo, pa je ovčje runo okrenuto prema van, a kad zapuše bura ili snijeg donese hladnoću, okrećemo krzno prema tijelu. Mi smo iz Srba, ovamo smo došli kao članovi mjesnog KUD-a koji pjevaju u zboru.
Kako se zovemo, pitate?
- Neđeljko, Stevo i Milan, imena će vam biti dovoljna, po njima nas znade cijela Lika - objašnjava Neđeljko.
- Jesen u Gračacu iz godine u godinu okuplja sve više posjetilaca, a raste i autohtona gastro-ponuda naše općine. Osim toga, manifestacijom promoviramo kulturno nasljeđe ovog podvelebitskog kraja tako što podsjećamo na stare, dobrim dijelom izumrle zanate i izlažemo ručne radova među kojima ima i pravih remek-djela. Ipak, najponosniji smo na našu prirodnu atrakciju, Cerovačke pećine, pa je ove godine za sve osiguran besplatan ulaz u njih, ali i zajednički ručak. Vjerujem da će biti puno zainteresiranih investitora za ulaganje u gradnju manjeg hotela, čime bi se naš grad pozicionirao u turističkoj ponudi i na karti Hrvatske - kaže općinski načelnik Goran Đekić.
Načelnik Općine Gračac Goran Đekić (Foto: Novosti)
Dragica Rogić iz Otočca vodi Udrugu Gačanka koja okuplja dvadesetak žena što već 21 godinu njeguju tradiciju ličkog zanatstva, ne dopuštajući da padne u zaborav.
- Vraćamo u život zaboravljena umijeća i vještine, pa su već dva naša proizvoda dospjela u registar zaštićene nematerijalne kulturne baštine: to su čuvene ličke čarape i još čuvenija masnica, jelo naših baka i prabaka. Izlažemo na svim većim sajmovima i smotrama po Hrvatskoj, a posljednjih godina održavamo i radionice širom zemlje da znanje prenesemo mlađim naraštajima. Nedavno smo gostovale i u Subotici u Srbiji - pohvalila se Dragica.
U Gračac je prije tridesetak godina s porodicom iz bosanskohercegovačke Kraljeve Sutjeske preselila Anđa Stjepić, pa u novi kraj prenijela i tkalačko umijeće svojih pređa.
- Rukotvorine su ovdje, pogotovu kad je riječ o tkanju tepiha i torbi, slične bosanskima, pa malo tko primjećuje razliku između npr. ličkih ponjava i onih koje mi u Bosni zovemo krparama. Slično je i s torbama kao dijelovima narodne nošnje; ove moje kupuju i malo veće gospođe, koje cijene umijeće ženske ruke. Rat je mene i sve moje otjerao iz zavičaja, bježalo se naglo i uglavnom bez ičega, pa tako i bez tkalačkih alata, ali sreća da sam zanat imala u glavi, usvojila sam ga još kao mala djevojčica gledajući mamu i baku dok tkaju. Lika je jako slična mom kraju, baš kao i ljudi, pa sam se brzo ovdje snašla. A ovaj vašar, to je prava stvar, čisto bratstvo i jedinstvo: nema Hrvata, Srba, Bosanaca, samo Ličani. Budete li ovdje kad završi službeni program, čut ćete kako se trese Velebit dok zajedno pjevamo - zaključila je našu vašarsku šetnju vedra i radišna Anđa.
