Nemojte me zaboraviti - Milka Mađarac | Foto: Vladimir Jurišić
Paroh glinski Goran Kalamanda predložio nam je da zajedno u Velikom Gradcu posjetimo Milku Mađarac i čestitamo joj rođendan - i to ravno stoti, obljetnicu koju ne doživi baš svatko.
Zaputismo ste stoga mrežom svakojakih putova, od onih obnovljenih ili vidno oštećenih do makadamskih cestica i šumskih puteljaka, prema zabačenom sokaku što završava pred kućom slavljenice: par trenutaka prije nas stigli su iz Vujatovića susjedi i prijatelji, Srđan Vujatović i njegova sestra Mirjana, taman za veselu, premda neplaniranu kolektivnu proslavu.
Vidno razgaljena neočekivanim gostima predvođenima poštovanim i omiljenim sveštenikom, domaćica učas pristavlja kavu i iznosi rakiju na stol.
- U ovoj sam se staroj i sad već naherenoj drvenoj kućici rodila. Iz nje nikamo na dulje nisam odlazila, pa sad u njoj obilježavam i svoju stotu. Nije to mala stvar, ali me za zdravlje ipak ne pitajte. Da ste me to pitali prije pedesetak i više godina, sigurno bih se bar na nešto požalila, ali sada nema šanse, u dobi sam kad prestaje svako kukanje: s večeri se prebiru sjećanja, a svako se buđenje dočekuje s radošću. Još kad znaš da ćeš tog dana imati kruha, ništa ti više za radost ne treba - sažima Milka mudro.
Unatoč slavljeničinu optimizmu, jasno nam je da joj je život servirao mnoge nedaće koje nije sama izazivala niti birala: s majkom i ocem se tako još kao mlada djevojka skrivala po dubokim šumama čim bi ustaše krenuli u svoje bezumne pohode, da bi po povratku u selo gotovo redovito zaticali palež i zgarišta, a nerijetko i ubijene susjede.
Ozbiljnu neimaštinu u kakvu je mnoge zavilo beznađe i crnilo devedesetih Milka je nakon nekog vremena donekle premostila kroz socijalnu pomoć, a danas je redovito posjećuju gerontodomaćice iz Crvenoga križa
Milka se mlada udala, ali je suprug Dušan poginuo u prometnoj nesreći, pa u tom braku nije bilo djece da nadžive roditelje. A nakon par mirnih i relativno dobrih desetljeća dohujala je i Oluja, no hrabra i odvažna stogodišnjakinja nije dvojila što joj je činiti: odlučila je ostati svoja na svome, pa što bude.
- Nagovarali su me da i ja krenem s kolonom na traktorima, ali nisam htjela bježati. Sve sam nekako računala da nema razloga da me ubiju, em sam stara, em nikome ništa skrivila nisam. A ako se kome baš hoće ubijati, ubit će me ovako ili onako. Pa sam tako ostala sama ovdje čim su zadnja kola zamakla iza zavoja na putu. Već su sljedećeg jutra stigli vojnici, oni u uniformama HV-a: svašta su me ispitivali, uz ostalo i to “jesam li hranila četnike”. Ma kakve četnike, kažem im ja, jedva samu sebe prehranjujem. Kuću su mi pretražili od poda do tavana, pa našli trista maraka ostalih od prodaje krave, ali ni to nisu uzeli, nego se lijepo sa mnom pozdravili i otišli svojim putem - prisjeća se naša domaćica.
Ozbiljnu neimaštinu u kakvu je mnoge zavilo beznađe i crnilo devedesetih Milka je nakon nekog vremena donekle premostila kroz socijalnu pomoć, a danas je redovito posjećuju gerontodomaćice iz Crvenoga križa. Za nju je uvijek tu i paroh Goran, koji je posjećuje i pored prigodnih slava i obljetnica.
- Svaki put kad ovamo dođem ostanem zadivljen Milkinom hrabrošću, njezinom voljom za životom i mudrom ljudskom rasuđivanju. Nikada se na nikoga i na ništa ne žali, iako ima problema s običnom pitkom vodom: bunar je od njezine kuće udaljen par stotina metara, pa i ja sam ponekad potegnem do njega, ne čekajući cure iz Crvenog križa koje i to obavljaju u sklopu svojih dolazaka. Mislim da je samoća za nju najveći problem, najvažnije joj je da još uvijek može sama pristaviti kavu, pa se uz nju narazgovarati do mile volje kako s očekivanim, tako i s nenadanim gostom. No ovdje su mnoge kuće zauvijek zaključane, zaredale sahrane, a krštenja i vjenčanja gotovo ne pamtim. Teško je razumjeti zašto iz ove predivne prirode i s ovako plodne zemlje nestaju ljudi, čak i u ovom 21. stoljeću, obilatom tolikim dostignućima i svakojakim mogućnostima - zaključuje glinski paroh.
Nasreću, Mirjana i Srđan nisu miljama daleko od slavljenice, žive oboje u susjednom zaselku, pa i oni svako malo svraćaju do nje.
- Svaki joj put donesemo jaja, svojih koka ona više nema, a nastojimo pridodati štogod sira, mlijeka i sličnih potrepština. Baš nam je drago što ste joj i vi, pored našeg popa, došli čestitati stotu! Sve nas je manje ovdje, tužna je činjenica da će cijeli Veliki Gradac uskoro izumrijeti kao da ga nikada nije ni bilo. Ljudi će otići, a kuće će progutati šuma i drača, ostat će možda tek trag na starim zemljopisnim kartama. Izumiranju koje se već dešava itekako pridonose i najezde divljači koja tamani sve s ionako rijetko obrađenih njiva i oranica. Nekad smo se žalili na sve moguće adrese, a sad samo nastojimo preoteti od zvijeri ono malo plodova zemlje i siromašku ljetinu koja preostane. Kad biste samo jednu noć proveli u našem dvorištu, nagledali biste se lisica, veprova, čagalja, srna i jelena da bi vam prisjeli ti prizori, a ovdje kod Milke su takvi divlji ‘sabori’ još i gori - objašnjava nam Mirjana.
Rođendanska se fešta primiče kraju. Teško to pada našoj vrijednoj i vedroj slavljenici, pa nas ispraća.
- Nemojte me zaboraviti. Ne dođe li prije, navratite opet makar dogodine u ovo doba, da se opet malo proveselimo i da dobro, kako i treba, ljudujemo.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"