Kao neko ko je u okviru školske ekskurzije u osnovnoj školi za vrijeme „one“ Jugoslavije posjetio Jasenovac i kao dijete upoznao se sa strahotama koje su prošli i moji preci, nisam bio iznenađen što je ovdje u Čikagu u 7. i 8. razredu elementarne (osnovne) škole, u okviru školskog programa, jedan cijeli dan obavezan za posjetu Muzeju holokausta koji se nalazi u čikaškom predgrađu Skoki.
Iznenađen sam nečim drugim – onim našim.
Krajem marta sam kratko boravio u Beogradu i u mom podsjetniku je stajala posjeta Starom sajmištu, koje inače obiđemo svake godine, ranije sa ocem, a sada sa stricem, porodicom ili komšijama Katićima, i podsjetimo se na stradanja naših predaka. Ove godine sam imao i specijalan povod – izložbu „Prihvatni logor Zemun 1942–1944“, koja je postavljena u centralnoj sajmišnoj kuli, prvom objektu koji je tek nedavno uređen kao dio budućeg Memorijalnog centra „Staro sajmište“. Očekivao sam da ću možda pronaći neki trag, dokument ili fotografiju o zatočeništvu 230 Srba iz moga sela Sjeničak sa Korduna u proljeće 1942. godine. Među njima je bio i moj đed Marko. To im je bila „usputna“ stanica na putu u smrt u nacističke logore na sjeveru Norveške.
Mile Dančuo na mjestu zatočeništva svoga oca Marka. Rođen je 1942. godine poslije njegovog hapšenja
Da budem iskren, pomalo sam se pribojavao da li ću tog četvrtka, određenog za posjetu, uspjeti da upadnem u neku od grupa posjetilaca. Očekivao sam ispred Memorijalnog centra Staro sajmište grupe starijih osnovaca ili srednjoškolaca, kao nekad u Jugoslaviji u Jasenovcu, ili danas ovdje u Čikagu ispred Muzeja holokausta.
Novouređenu kulu sam, čini mi se, ovoga puta ugledao iz veće daljine, kao svjetionik. Bio sam ohrabren i prihvaćenim prijedlogom, između ostalih i mojim, da ulica koja obuhvata kompleks Starog sajmišta dobije naziv Ulica Nikole Vidovića – partizanskog komandanta koji je sa bataljonom kordunaških boraca 26. avgusta 1942. godine oslobodio 727 srpske djece iz ustaškog dječjeg logora Jastrebarsko. Dio ove ulice je raskopan, što sam shvatio kao dokaz da se konačno radi na toliko očekivanom Memorijalnom centru holokausta i genocida nad Srbima u NDH. Nešto na šta čekamo više od osam decenija.
Odgovor komisije 2025. Nikola Vidović
A ispred kule – iznenađenje! Ni posjetilaca, ni kolone đaka!? A vrata zatvorena? Doduše, stajalo je obavještenje sa brojem telefona na koji se moglo informisati, pa i zakazati razgledanje izložbe.
Neko stalno vrijeme, barem dva do tri sata kada bi izložba bila otvorena u toku dana – ne postoji. Razumijem da je bilo hladno vrijeme i pretpostavljam da se prostor i ne grije, pa razumijem i to zašto bi kustosi satima cvokotali na hladnoći čekajući nekog zalutalog posjetioca. Ali nas ne razumijem – nas potomke ubijenih, umorenih i stradalih. Gdje smo mi? Zašto olako zaboravljamo te naše koji su u tako strašnim mukama okončali svoje živote? Jer da smo mi tamo – i vrata bi bila otvorena. I zbog nas i zbog naših predaka – ali i naših potomaka!
Svetozar Dančuo
Vaso i Svetozar Dančuo na mestu Logora Staro sajmište u Beogradu
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"