Ružica i Vladimir Grujić | Foto: Vladimir Jurišić
Već je dovoljno porazno što velik broj ljudi na Baniji i Kordunu još čeka postpotresnu obnovu svojih domova radi katastrofe koja se zbila potkraj prosinca 2020. No očekivati dulje od pet godina posjet statičara koje je država ovlastila da stručno procijene štetu prouzročenu tom katastrofom, doista je na rubu nevjerojatnog.
Žrtve takve krajnje nebrige su 65-godišnja Ružica i njezin, tri godine stariji suprug Vladimir Grujić iz Brda Utinjskog.
- Nemamo pojma zašto su nas statičari zaobišli, pa onda ni o tome smijemo li uopće živjeti u kući s tako vidljivim pukotinama. Sa statičarima smo nastojali stupiti u kontakt na sve moguće načine, raspitujući se kod pojedinaca i kod institucija te šaljući poruke na adrese koje su nam se činile iole nadležnima. Ali sve je to bilo zalud. No bez njihova posjeta i procjene štete nismo mogli podnijeti nikakav zahtjev za obnovu. Zato je naša kuća jedna od rijetkih ovdje bez ikakve naljepnice. Kakogod, nije nam bilo druge nego krpati i popravljati pa nastaviti živjeti kao da štete na kući nije uopće bilo - uvodi nas Vladimir detaljnije u problem.
Pošto su supružnici s prvim naletima snažnog potresa 2020. u panici istrčali iz kuće u strahu za život, krenuli su u izvidnicu materijalne štete. Imali su što vidjeti: sva staklenina iz kuhinjskih ormarića i vitrina bila je u paramparčadi po podovima, žbuka sa zidova verande se osula, pukotine po zidovima širile su se u manjem ili većem omjeru, a najgore ih je dočekalo na tavanu, gdje je popucao nosivi betonski stup, a napukle su i stepenice do te etaže.
Budući da se nisu mogli domisliti nikakvom alternativnom rješenju, zimskoj su hladnoći morali doskočiti povratkom u oštećeni objekt, uzdajući se da im se tone građevinskog materijala neće sručiti na usnule glave. Tu mrvicu sreće sa živim glavama su imali, ali ih je svaka daljnja pomoć zaobišla - započevši sa statičarima koji se nisu ni pojavili.
Većinu radova u sklopu poratne obnove obavljao sam sam, jer sam kao strojobravar dobio aparat za varenje, bušilicu i brusilicu. Posudio sam nešto novca da kupimo kravu i tako krenusmo dalje
Ružica i Vladimir imaju dvoje djece. Sin Marko s obitelji živi u Ljubljani, a kći Marijana je sa svojima u nešto bližem Karlovcu. S vremena na vrijeme odrasla djeca posjećuju roditelje pa takvi trenuci za djeda i baku budu pravi blagdani.
- Živimo od moje mirovine koja iznosi toliko da mi je to neugodno spomenuti pred novinarima. Ali kad Ružica za koji mjesec sa 65. rođendanom ostvari pravo na socijalno mirovinsko primanje, vjerujem da će se naše financijsko stanje poboljšati. Prije petnaestak godina sam registrirao OPG, pa tu i tamo prodamo pokoje janje i tako donekle pokrpamo kućni budžet. Pored toga, obrađujem nešto zemlje na kojoj sijem kukuruz, zob i ječam, a Ružica je zadužena za veliki vrt koji nam osigurava zimnicu. Što se stoke tiče, stado o kojem brinemo nije baš veliko, trenutačno imamo trinaest ovaca i osamnaest janjčića, ali se za naše ovce pročulo, pa se i kupaca nađe - kaže nam Vladimir.
Grujićevi sebi osiguravaju mesne prerađevine koje ih hrane za dugih kordunskih zima, ali će im ono od protekle jeseni najvjerojatnije biti posljednje: svinjokolju će spriječiti srčane premosnice ugrađene Vladimiru prije par mjeseci, koje isključuju svaki iole zahtjevniji fizički napor. Uz to, mora pomno paziti na krvni pritisak, pa će većina posla pasti na suprugina leđa.
- Najgore je bilo za Oluje: treba bježati, a ne znaš ni kamo ni zašto ni kako! Potrpasmo se s najnužnijim na traktor, pa pravac za Glinu, no naša je kolona napadnuta čim smo je prošli; ostavismo i traktore i sve, bezglavo bježeći i pješačeći prema Buzeti. U toj smo suludoj gunguli negdje izgubili i moju majku koja je krenula s nama, da bi tek nakon cjelonoćnog lutanja šumom do Žirovca doznali kako je odvedena u ivanićgradski sabirni centar. Mi nastavismo nekako do Banjaluke, pa nekakvim kamionom do Beograda. Na kraju završismo u Pilatovićima pokraj Užičke Požege, gdje smo se opet sastali s majkom. U Srbiji smo ostali četiri godine, a onda se vratili ovamo. Kuću smo zatekli cijelu, pomalo devastiranu, samo je sjenik izgorio, pa smo tako počeli obnavljati imanje i život ovdje. Većinu radova u sklopu poratne obnove obavljao sam sam, jer sam kao strojobravar dobio aparat za varenje, bušilicu i brusilicu. Posudio sam nešto novca da kupimo kravu i tako krenusmo dalje, uzdajući se do danas ponajviše ‘u se i svoje kljuse’ - prisjeća se naš domaćin.
Ni bravarijom se više ne bavi, iako još održava oveću radionicu s kovačkim ložištem, tek da bi tu i tamo mogao nešto učiniti za susjede, komšije ili svoju obitelj i porodicu. Naravno, nikada ništa ne naplaćuje, iako je do sada o svom trošku nabavio valjda punu prikolicu repro-materijala i drugih radnih potrepština.
Ružica je nekad radila u slovenskoj Metlici i zagrebačkom TEŽ-u, pa će uskoro za relativno skromnih deset godina ‘upisanog’ staža dobiti i još skromniju mirovinu, onu socijalnu.
- Obožavam cvijeće, gotovo nema toga koje ne uzgajam, pa će naše dvorište doskora živnuti u svim bojama! Većina sadnica je još u podrumu, da ih mraz ne ubije, ali za koji dan cvijeće seli van, pa ću ja bezbrižnije moći navaliti na vrt i povrtnjak. Žalim jedino što je selo opustjelo, pa će biti malo svjedoka toj ljepoti: evo, od nekadašnjih 60 kuća punih ljudi, preostade nas ovdje samo petero - sažima u par riječi gospođa Grujić svakodnevnicu sela danas. Utinjskog.
Potaknuti nevjericom u činjenicu da ni šestu godinu od potresa Grujićeve nije posjetio ovlašteni statičar, stupili smo u kontakt s Upravom za provedbu obnove poslije potresa, koja djeluje u sklopu Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine RH.
Glasnogovornica Uprave Valentina Vincek kazala nam je da je rok za podnošenje zahtjeva za obnovu istekao potkraj 2023., ali da ih oni čiji su oštećeni objekti ostali bez statičarske procjene trebaju kontaktirati. Stoga smo već dan poslije kontakt-adrese koje nam je dala glasnogovornica dostavili povratničkoj porodici Grujić.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"