Priča koja traje skoro 150 godina (III dio) – Život uz mlin

Kako već napomenuh, život uz i u mlinu odvijao se stalno, od 0-24. Ljudi su dolazili i odlazili većina na različitim zapregama a oni koji su živjeli bliže dovozili bi vreće žita u tačkama pa čak i nosili vreću na ramenima ili, žene, na glavi. Zimi bi zaprezali velike sanjke koje su vukli konji ili volovi jer ni tada mlin nije prestajao s radom. U izuzetno jakim zimama morao se lupati led na brani da se ista ne preoptereti i ošteti. Radilo se o vrlo opasnom poslu kojeg su radili samo odrasli, jaki i spretni muškarci. U tim zimskim danima meljave ljudi bi se grijali uz peć u „ketuškoj sobici“. Ta sobica bila je lijevo od ulaza i tu su ketuši znali prileći, ali i zapiti se.

Glavni prostor mlina činio je podest na kojem su se nalazila dva koša u koji su sipali žito za meljavu. Ispod podesta bila je strojarnica s kolesima i mnogobrojnim remenicama i remenjem. U strojarnicu za vrijeme rada ulazio je samo mlinar podmazujući ležajeve kolesa i osovina remenica, a remenje bi povremeno mazao kalafonijem naslanjajući tubu kalafonija na leteće remenje koje je prijeteće pljeskalo.

Glavni prostor mlina imao je dva velika sanduka u koje je curilo toplo mirišljavo brašno direktno ispod mlinskih kamena, koji su drndali i tresli unutar okruglih drvenih valjaka kojima su bili zaštićeni. Desno od vrata bila je velika vaga na koju je obavezno išlo žito prije istresanja u koš, a tu bi mlinar ili ketuš prilikom vaganja uzimali ušur grabeći limenom vijačom te sipajući u neki od velikih drvenih sanduka koji su bili podijeljeni na ketuški i mlinarski sanduk te, opet, po vrsti žita. Sama prostorija uvijek je mirisala na svježe brašno kojeg je bilo svuda, od poda do stropa. Isto tako svatko tko je ušao u prostoriju prilikom izlaska bi „posjedio“ od brašna koje je letjelo svuda.

U potkrovlju mlina živjela je mlinareva obitelj. Ja pamtim mlinara Stjepana Roma i njegovu suprugu Mariju koji su velik dio života proveli radeći u mlinu i živjeći u stanu u potkrovlju mlina. Glinski novinar Mirko Klobučar u sisačkom „Jedinstvu“ 30. kolovoza 1973. objavio je priču o, danas pokojnom, Stjepanu Romu i razgovor s njim u kojem je Stjepan pričao o svojih, tada, 27 godina rada u mlinu. O ljepotama i teškim trenucima života na rijeci. Najstariji ketuš, stric Marko Gašljević i moj djed Juraj sjećali su se i mlinara Bakrača a posebno su spominjali Jožeka Someršćaka i njegove žene koja je pušila lulu i stalno lovila ribe na rijeci.

Moja generacija, kada nismo radili na mlinu, beskonačno se je kupala u čistoj i bistroj rijeci Glini te igrala nogomet na livadi iza nadstrešnice za zaprežna kola. Područje oko mlina bilo je očišćeno od grmlja i vrbaka tako da je pružalo beskonačne mogućnosti za bezbrižnu igru te je tako bilo i glavno kupalište i okupljalište za Viduševačku, Glinsku i Seliščansku djecu. Mi Vidušljani kupali smo se, uglavnom, na lijevoj obali a Glinjani i Selišćani na desnoj. Brana koja je održavala razliku u visini vodostaja rijeke u slapovima je propuštala višak vode te i na taj način pružala zadovoljstvo brčkanja pod skakajućim mlazovima vode. Ispod brane voda je bila dovoljno duboka da se je bez straha moglo skakati kako s brane tako i s malog i velikog krova mlina. Nije se skakalo direktno s brane već s „pilota“ što je bilo dosta opasno a mnogi su se dobrano pogrebali pentrajući se po „pilotama“.

Veće visine za skokove u vodu činio je „coklin“ komore turbine s visinom od oko 3 metra a za metar i pol bio je viši krović strojarnice. Taj krović bilo je mjesto „inicijacije“ nas seoskih dripaca. Onaj tko bi skupio hrabrosti i skočio s tog mjesta ulazio je u kategoriju „face“. Upitna za skok nije bila samo visina već i činjenica da je skakač morao imati izuzetno snažan odraz da bi preskočio i udaljenost širine spomenutog „cokla“ ali i donjeg „cokla“ komore neposredno u razini normalnog vodostaja vode. Iako je bilo i nekoliko i težih ozljeđivanja ipak skakanje nikada nije prestajalo. Dobroćudni mlinar Stjepan znao je upozoravati na opasnosti ali, dripci ko dripci, nitko nije slušao.

U Domovinskom ratu 1991. godine mlin je opljačkan i spaljen. Spalili su ga oni koji su iz istog tog mlina jeli pogaču. Neka im je na dušu kao i sve one crkve i obiteljska gospodarstva koje su spalili i razorili na toj, lijevoj, obali Gline. Stari ketuši su davno pomrli, ostali smo mi nešto mlađi koji pokušavamo svojim nasljednicima bar ispričati priču o dijelu našeg života, jednog bezbrižnog življenja na rijeci i priču o jednom mlinu koji je hranio mnoge obitelji bijelim, crnim, kukuruznim, ječmenim kruhom. A da priču vrijedi pogledati siguran sam da vrijedi.

Kada krenete od Gline, preko glinskog mosta ni kilometar cestom prema Topuskom na lijevoj strani zamjetiti ćete puteljak i tablu s natpisom „KETUŠI“. E, to je puteljak koji vodi do ruševina mlina obraslih u more zelenila. Na mjesto gdje rijeka Glina čini jednu blagu desnu okuku žuboreći preko urušenih kaskada negdašnje brane – „graje“, pod zelenilom masivnih vrba koje klanjaju kao da piju bistru vodu rijeke. Sjednite u dubokoj hladovini, odmorite oči na ljepoti i zamislite bezbrižnu mladost koja se je beskonačno igrala na ovim, danas, zamuljenim i zaraslim polojima i pješčanim žalovima. Zamislite brkate muškarčine koje nose vreće svježeg, toplog brašna iz mlina a brkovi im zasuti istim tim brašnom ili starog ketuša s šeširom koji sjetno promatra rijeku, a možda vam se ukaže i slika mlinarice s lulom u ustima kako iz rijeke izvlači klena kapitalca.

Neka Vas ne iznenadi žamor ptičica koje se kriju u ovom moru zelenila ili kliktaj fazana u dobokoj travi na metar od Vas, pljusak klena koji skače za mušicom ili neki drugi nepoznati zvuk. Znajte, bar tako su pričali stari ketuši, svaki poloj i svaki vir ima svoju vilu, a sve vile su dobre i lijepe dok im se ne zamjerite.