Priča koja traje skoro 150 godina ( I - dio ) - Palaić mlin

Kažu da se čovjek uvijek voli vratiti na mjesto koje mu je obilježilo život ili dio života posebno nekim lijepim uspomenama. Prelijep proljetni dan izvukao me je u prirodu. Nakon dugo vremena sjeo sam na bicikl i krenuo, najprije, glavinjati Viduševačkim cesticama. Put me je poveo do mjesta koje mi je obilježilo djetinjstvo i dio mladosti.

Na rijeci Glini nekih osam stotina metara uzvodno od mosta na cesti Sisak - Glina - Topusko - Karlovac nalaze se ostaci mlina poznatog pod nazivom Palaić mlin.

Na ovom je mjestu 1880. godine pušten u rad mlin kojeg su sagradili Marko Palaić, mlinar iz G. Viduševca po kojem je i dobio ime, te Luka Gašljević, moj pradjed, iz D. Viduševca. Tadašnji mlin bio je drven i nešto niže od današnjih zidina te je bio više na samoj rijeci s puno kraćom branom („grajom“). U godinama poslije, za koje nemam točan podatak, velike poplave na tom području razorile su mlin i branu. Neposredno pred Prvi svjetski rat 1914. godine Palaić i Gašljević krenuli su u gradnju novog mlina. Ovaj puta mlin je građen od čvrstog materijala - zidan je, a puno dulja brana je postavljena nešto više uzvodno na blagoj desnoj krivini rijeke tako da je tok rijeke usmjeren prema, prvotno, velikom vodeničkom kolu koje je pokretalo preko prijenosa remenjem dva mlinska postrojenja. Mlin je dovršen 1915. godine.

Kako su se graditelji gradeći mlin dobrano istrošili bili su primorani prodavati „red“ u mlinu drugima. Vlasnici „reda“ u mlinu bili su „prvi ketuši“ (Ketuš - od mađarskog „kettos“ - „blizanac ili pjadaš u kavom dohotku“ - Rječnik hrvatskog jezika, JAZU, Zagreb 1892.). Ovdje skrećem pozornost i na često u upotrebi poslovicu: „I u mlinu se red zna“. Kako je tko od ketuša imao red taj je dan bio prisutan u mlinu i mlinario za svoje potrebe i potrebe drugih od kojih je uzimao „ušur“. Ušur se je prvotno uzimao na litre a kasnije na vagu. Prikupljeni ušur u danu bi se, pak, dijelio na dio koji je pripadao ketušu čiji je red bio taj dan te dio koji je bio zajednički i iz kojeg bi se plaćao mlinar te troškovi održavanja i režija mlina. Kako su se obitelji dijelile tako se je dijelio i red u mlinu. Moja obitelj - obitelj Jure Gašljevića mog djeda poslije dijeljenja imala je „cijeli dan“ od 18 dana. Dakle, svaki 18-ti dan mi bi mlinarili. Podjelom obitelji nastali su mnogi „sitniji“ dijelovi „dana“ pa je tako neka obitelj imala samo polovinu ili četvrtinu dana ili, čak, i neki drugi dio proizašao iz dijeljenja. Primjerice, tko je imao polovinu dana mlinario je svaki 36 dan. Nosilac dana bio je ketuš, a nosioci dijela dana „poredovnici“. Sukladno tome učešće ketuša bilo je i u svim drugim obavezama.

U vremenu između dva rata mlin je dobro radio. Radilo se bez prestanka dan i noć a ljudi su čekali na “meljavu” i po dva dana. Žito za mljevenje dovoženo je u zaprežnim kolima koje su vukli što konji, što volovi. Sam odlazak u “mel’n“ bila je, tada, mala svečanost. Na mljevenje su dolazili s prepunim kolima vreća žita ljudi i iz susjednih općina, Topuskog, Vrginmosta pa i iz Velike Kladuše. Na kolima je znalo biti više ljudi čije je žito bilo u kolima. Konji i njihova orma bi se posebno uglancali i uredili za odlazak na “meljavu” a u kolima je, obavezno, bilo i hrane za nekoliko dana koliko bi “meljava” mogla trajati te razne posude pune rakije i vina. Kola bi se navezla pod veliku nadstrešnicu nasuprot mlina gdje bi se „raspremila“. Ako je bilo hladno vani konji bi se pokrivali no uvijek bi dobili svoje zobenice a volovi sijeno. Dok se je čekao red za mljevenje ljudi bi se upoznavali, častili, raspredali različite priče i razmjenjivali informacije. Dolazak „u mel’n“ za njih je bio zbiljski praznik. Iz tih čekanja bilo je mnogo dogodovština i zgoda jer su se neki, dugo čekajući, znali i ponapiti pa bi se desilo svakakvih zgoda, od skidanja kotača s kola do zamjene konja i volova a, pričalo se, neka su kola završila čak i na krovu nadstrešnice. Sve ove šale i nepodopštine završavale su, nakon prvotnih ljutnji, miroljubivo.

Drugi svjetski rat opako se „očešao“ o mlin. 1943. godine mlin su zapalili partizani. Ketuši, isključivo žitelji sela Viduševac, razmilili su se po ratištima na koja su ih vodile razne vojske koje su se izmjenjivale na ovom području. Na žalost, mnogi se nisu vratili svojim kućama i svom „mel’nu“. Trebale su dvije godine poslije rata da se mlin popravi i stavi u funkciju što su vrijedni ketuši i učinili zadužujući ionako osiromašene kućne budžete. U ovoj popravci mlin je poprimio i nešto drugačiju vizuru. Umjesto vodenog kola sagrađena je cjelokupna baza u koju je postavljena Kaplanova turbina snage nešto preko 25 kilovata. Ovaj novi pogonski element je tako dao nove, veće mogućnosti mlinu s dotadašnja dva koša. Na žalost ketuši su i ovaj puta izvukli kraći kraj. Država je nacionalizirala mlin 1949. godine ostavljajući ketuše bez vlasništva. U mlin je instaliran generator od 25 kilovata koji je, od tada, davao struju za grad Glinu. Pored struje mlin je i dalje mljeo žito ali pod kontrolom države koja je namjestila mlinare.

Ketuši se nisu pomirili s otimačinom te su, tužeći se s državom, 1957. konačno, ponovno nazad dobili svoj mlin.

Gradnja i održavanje mlina, brane i okolice bila je vrlo zahtjevna za vremena o kojima govorimo. Kolesa koja su pokretala dva para mlinskog kamenja sagradili su i održavali glinski obrtnici i majstori Mato Despot i Franjo Horvat. Prijenosi su bile remenice o kojima se je posebno trebalo voditi računa a „klepanje“ mlinskog kamenja također je bio pravi izazov jer se radilo o teškom kamenju koje se je vadilo pomoću male, ručne dizalice postavljene na gredu iznad koševa. U mlinu se je istovremeno moglo mljeti i pšenica i kukuruz te raž, ječam i proso, a za te žitarice bila su i posebna postrojenja i alati.

Osamdesetih godina na područje Gline dovedena je „jača struja“ s kojom je, praktički, završila elektrifikacija područja. Ljudi su sve više počeli kupovati i mljeti na različite električne mlinove, čekićare ali i one s kamenom. Iako nikada brašno nije moglo doseći kvalitetu brašna iz vodenice, posebno Palaić mlina, posao u mlinu sveo se upravo na mljevenje samo „finog“ brašna. Bio je to suton Palaić mlina.