Priča koja traje skoro 150 godina (II-dio) - Radovi na i oko Palaić mlina

Kako rekoh, pored obaveza mlinarenja, ketuši su imali i obaveze održavanja mlina, brane i okolice. Kako sam i sam proveo mnogo vremena u svom djetinjstvu i mladosti na rijeci radeći oko mlina ali i igrajući se i družeći se s drugom djecom koji su ljetni školski raspust provodili uglavnom kupajući se i zabavljajući na rijeci koja se je ovdje posebno „nudila“ u svojoj raskošnoj ljepoti i podatnosti.

Brana ili „graja“ kako smo je zvali bila je duga oko 200 metara i usmjeravala je maticu rijeke u komoru na čijem dnu je bila instalirana Kaplanova turbina kao glavni pogonski stroj mlina. Brana je činila razliku razine vode od 2,5 metara pri normalnom vodostaju a započinjala je na desnoj obali neposredno ispred krivine te vodila do stijena komore turbine. Ulaz u komoru turbine bio je zaštićen čvrstim, kovanim rešetkama a imao je i masivna drvena vrata na vratilu koja su služila u situaciji kada bi se moralo raditi na turbini i zapriječiti dotok vode u komoru.

Sama brana bila je sagrađena od drvene građe u nekoliko razina da bi s gornje strane bila zasuta kamenom i šljunkom. Najčešći materijal za građu koja je korištena u izgradnji i održavanju brane bilo je drvo cera, hrasta i kestena. Kesten je korišten za stupove – „pilote“ koji su se zabijali u riječno dno a povezivali bi se poprečno postavljenim gredama cera ili hrasta nazvanim „šleje“. Kada bi se zabio dovoljan broj „pilota“ i postavile „šleje“ na njih su se s gornje strane spuštale „lese“ i „valjci“. „Lese“ i „valjci“ bili su velik snopovi borovice uvezani na poseban način ojačani grabovim prutovima. Kada bi se sve to namjestilo, velikim teretnim čamcem – „lajdom“ navozili bi kamen i na kraju zasipali šljunkom. Kako rekoh bilo je 18 dana što znači da je svaki dan na radu bilo 18-ero osoba a kada su bili neki zahtjevniji radovi ketuši bi platili i dodatne „težake“.

Sam posao održavanje brane počinjao je poslije prvih proljetnih poplava kada se je s brane skidalo sve ono što je rijeka tijekom zime i proljetnih poplava nanijela. Bilo je tu svašta a najviše ogromnih panjeva i stabala vrba. Jasno je da se je većina posla obavljala na vodi što je posebno zahtjevno. Za zabijanje „pilota“ – kestenovih stupova dužine i do 6 – 7 metara koristila se „tara“. Tara je bilo postrojenje koje su napravili ketuši upravo za tu namjenu. Tara je, kako i ime govori, bila konstrukcija od tesanih greda nalik na obrnuto slovo „T“ niz čiju se osnovicu spuštao željezni uteg od 80 kg koji bi užetom klizajući uz osnovicu dizalo osam ketuša i na zapovijed ispuštalo užad iz ruke a uteg bi udarao svojom masom i silom teže u „pilotu“. Obično bi najstariji nazočni ketuš zapovijedao radovima a kod zabijanja „pilota“ čulo se samo: „Oooooooo (vuče se uteg na vrh tare) – ruk (ispušta se uže i uteg pada na pilotu)“.

I ako je posao bio izuzetno težak i cjelodnevan nama nikada nije bilo teško. I najteži posao pretvorili bi u igru. Većina ketuša a posebno žene koje su dolazile na rad nisu bili plivači a rijeka je i iznad brane a posebno ispod bila na mjestima vrlo duboka. Muškarci a posebno žene u tijeku rada kada bi se radilo u vodi nisu koristili kupaće kostime već bi samo skinuli obuću i tako radili. Bilo je zanimljivo a njima vjerojatno i teško raditi, ženama u „rubačama“ koje su natopljene vodom bile „opako“ teške. Nas nekoliko mladih vozili bi „lajdu“. Veslali smo lopatama koje su nam ujedno služile i za istovar šljunka i kamena. Kada bi preko rijeke na branu vozili i po desetak osoba u „lajdi“ znali bi je zaljuljati a tada je bilo vriske a poslije bi nas najstariji ketuš znao i „postrojavati“ psujući a mi bi se sikirali: „Mo’š si mislit.“.

Svu potrebitu građu i materijal za potrebe popravaka i održavanja nabavljali bi ketuši. Obično bi, poslije proljetnog čišćenja brana kada se vodostaj normalizira i voda postane toplija, krenuli izvoziti šljunak sa plićaka i poloja niže milna. Pijesak se izvozio u kolima s konjskim zapregama na koja bi se stavili posebni koševi za pijesak. Građa za „pilote“ i „šleje“ izvozila se iz šume i pripremala neposredno na obali. Materijal za „lese“ i „valjke“, a to je borovica, sjekli bi na vrištinama i šumskim proplancima koji su mjestimično bili preplavljeni grmovima borovice. Kada bi se navezlo dovoljno materijala krenulo se u pripremu i slaganja i vezanja borovice u „lese“ i „valjke“ a naslagane grane borovice uvezivale su se dugačkim grabovim prutevima i vrbovim likom.

Posao oko mlina bio bi prekidan nedjeljom i blagdanima, a ketuši bi si uzeli i nekoliko dana slobodnog od mlina da bi prikupili nadošlu ljetinu jer su ketuši bili uglavnom poljoprivrednici iz Viduševca. Sve vrijeme radova mlin je radio normalno. Meljava bi se prekidala samo na nekoliko sati kada bi se čistila turbina ili kada je bilo potrebno popravljati kolesa ili mnogobrojno remenje i remenice kao i za klepanje i zamjenu mlinskog kamenja.