Nije mogla postojati NHD , ako ne kontroliše teitoriju Korduna , ako su na Kordunu Kordunaši i ako NHD nema vlast na tom prostoru .
Činjenicu da su u jesen 1991. godine Kordunaši u jugoslovenskoj TO držali položaje 27 kilometara od Zagreba , mostove na r. Kupa ,a prostor do Zagreba bio nebranjen , tadašnje jugoslovensko i vojno rukovodstvo nije procjenilo kao bitan elemenat na strategijskom nivou
Osnovni nedostak ratnog plana „Gvozd“ je što nije imao rješenje za dva osnovna strategijska problema : malu dubinu teritorije i nepostojanje snaga za drugi ešelon odbrane i rezerve za aktivna dejstva .Ti problemi su precizno definisani još krajem 1992. godine. Mogli su da budu riješeni samo na nivou srpskog ratovodstva , koje nije ni postojalo
ZaključakDogađaje na Kordunu u avgustu 1995. godine objašnjavaju ljudi , koji nisu bili njihovi učesnici , a neki nikad nisu bili na Kordunu , što se vidi iz grubih materijalnih grešaka . Sve to se čini u odsustvu iskaza učesnika i očevidaca , jer je nametnuto da su najkrivlji oni, koji su se najviše borili , a odsutni zbog kukavičluka , ili ličnih interesa su pravi i sve znaju . Vrhunac ironije je da su šverceri , crnoberzijanci i dezerteri iz srpskih jedinica danas dobro situirani i pozicionirani . Treba li o njima progovoriti poimenično ? Naravno da treba , pre svega zbog toga , što je njihovo tipično objašnjenje da je nama za sve kriv Milošević i Srbija , a ne hrvatska država , što je laž. Apsurd je doveden do kraja , shvatanjem koje se sve više širi , da oni koji su ostali sirotinja treba da su postiđeni što nisu htjeli da se bave mutnim radanjama i gledaju svoje interese , a familiju „na vrijeme“ „zdekuju u Srbiju“.
U nedostaku iskaza i svjedočenja učesnika na našoj strani , većina autora se oslanja na hrvatske izvore pa čak i na pisanija njihovih autora čiji je zvanični žanr politički skandalizam . Slijedi se hrvatski model selekcije činjenica , glorifikovanja marginalija hagigrafski pristup njihovim političkim i vojnim ličnostima . Suštinska pitanja se ni ne postavljaju .Od institucija NHD se ne može očekivati ništa drugo . I to je na neki suludi način normalno u njihovom nastojanju da obezbjede postignuti uspjeh u stvaranju nove države , etnički očišćene od Srba i državnom potrebom da se istorija konstruiše unazad što može dalje , čak do Irana ili Gota odakle „potiče hrvatski narod“ .
Nekritički se preuzimaju eufemistički termini ( bljesak , oluja , namjerno plasirani da skriju njihovu zločinačku suštinu . Sama klasifikacija rata se ne izvodi po osnovi cilja naše strane ( Srba Krajišnika ) nego kao namjenska antiteza , političkoj konstrukciji NHD o agresiji Srbije . Rat za opstanak , suština borbe Srba Krajišnika 1941-1945. i 1991-1995. teško je razumljiv nekim ljudima , koji bi trebalo da znaju da su Kordunaši u Drugom svjetskom ratu izgubili oko 30000 ljudi a u ovom poslednjem istjerani iz svojih kuća , a sve im opljačkano . Kordunašima je 1945 godine ukradena pobjeda , kad su proglašeni hrvatskim partizanima , pa ih veliki broj iselilo sa Korduna, a one koji su otišli u državnu službu naučili da dobro paze na svoje, da neko ne pominje NDH i ustaše i da ćute i ne vide kako Kordun ostaje u sirotinjstvu odakle bježi ko god može .
Godine 1945. Kordunaši su postali hrvatski partizani i ćutali su , zato je Tuđman 1991 . mogao da nas izbaci iz Ustava , a 1995. promovisani smo u okupatore i agresore . Srpska , kordunašaka pobjeda 1945. relativizovana je najpre činjenicom da su razbijene samo oružane formacije NDH ali ustaštvo njegova srbožderska suština nije nikada , samo je mijenjala oblike i nosioce .
Kordun je po mnogo čemu bio specifičan u ratu 1991-1995. godina . Neke od tih specifičnosti su od ranije , a druge su nastale u ratu . Činjenica da jedino Kordun , na zapadnom dijelu srpskog etničkog prostora (SEP) nije na jugu povezan sa drugim dijelovima SEP, stvorila je specifičnu potrebu da se , u postojećim okolnostima , velika muslimanska grupacija u Cazinskoj krajin, pretvara od neprijateljske u prijateljsku , onoliko koliko je taj interes moguće ostvariti.
Sa vojnogeografsko stanovišta , prostor Korduna ima značaj strategijskog objekta na balkanskom nivou , odakle i potiče interes stranog faktora za odnose Srba, Hrvata i muslimana na tom prostoru i njegovu kontrolu .
Nije mogla postojati NHD , ako ne kontroliše teitoriju Korduna , ako su na Kordunu Kordunaši i ako NHD nema vlast na tom prostoru . „Nikad više“ „pjene se „ Tuđman i Valentić ( vidi stenogram ) 15. avgusta 1995 godine , dok iskrcavaju na Kordun bosanske Hrvate . Etnički inžinjering u Evropi,krajem 20. vijeka , a zatim i vjerski- rimokatoličke crkve niču tamo gdje nije živio nijedan Hrvat niti imao zemlje da stane stopom .
Kordunaši nijesu imali dilema o karakteru NHD 1990. godine , niti o opasnostima koje prijete od paravojnih formacija HDZ –ove stranačke vojske i MUP-a , koje stvara ta NHD. Nisu tačna objašnjenja da su Kordunaši iz straha , kao i drugi Krajišnici , počeli da se samoorganizuju . U pitanju je bila riješenost da se brane od povamipirenog ustaštva . Da je bio strah pobjegli bi .Ljudi su mislili da mogu da se brane osloncem na ustavnu , državnu oružanu silu , JNA , kojoj je zadatak i da brani Ustavom utvrđeni poredak . Nije bilo tako .Ubrzo su Kordunaši mogli da vide da JNA sa Drave kod Maribora , ide na Savu , sa Save na Kupu , sa Kupe na Unu ( Mrakovica ) , na Bosnu (Sarjevo ) pa preko Dine u aprilu 1992 .godine .
Većinu dejstava protiv hrvatskih paravojnih jedinica , koje je NHD stvorila naoružavanjem lokalnog stanovništva na rubnim područjima i dovela iz Zagreba i iz dubine teritorije , u ljeto i jesen 1991. izvele su na Kordunu mobilisane jedinice Jugoslovenske teritorijalne odbrane , u koje su se na poziv za mobilizaciju odazvali samo Srbi i poneki Hrvat. Ratne jedinice dovođene iz Srbije ( Šabac , Loznica , Valjevo ) su došle i otišle . Nisu bili dovoljno dugo da njihovi pripadnici rasprave ko je za Vuka , ko je za Slobu , koji je cilj , zašto su ovdje . Otišli su kući gdje su bili bolji uslovi za ovakve rasprave , ali nisu to završili do danas . Za razliku od Hrvata , Srbi još međusobno „ ratuju“ kao ostrašćeni četnici i partizani , patriote i izdajnici , rusofili i rusofobi , prva Srbija i druga Srbija ….. Samo je Zaječarska brigada bila vojnički uređena , disciplinovana i organizovana jedinica , a Loznička brigada , dok je bila , uradila je onoliko koliko je mogao da uradi potpukovnik Jović Milan , sjajan oficir , sa ljudima oko sebe . Poginuo je kod Teočaka , lično vodeći jedinice u napad.
mješovita artiljerijska brigada , pravovremeno izvučena iz Karlovca , pružila je značajnu artiljerijsku podršku za cijelo vreme . Bila je popunjena srpskim rezervnim sastavom sa Korduna i iz Karlovca .Dio komandnog kadra i komandant , do povlačenja JNA, nisu bili sa Korduna . Kada se JNA povlačila naredili su da se povuku sa Korduna i sva artiljerijska oruđa , što su Kordunaši u jedinicama odbili i sprječili .
Zvanična istoriografija nikad ne spominje , kao ni memoaristi u NHD , zimsku ofanzivu na Kordun , izvedenu u novembru i decembru oko katoličkog božića 1991. godine . Razlog ćutanja su neverovatni , strašni gubici , izazvani prije svega lošim planiranjem i šarlatanskim komandovanjem . Tada pretrpljeni gubici su ih odvratili od pokušaja napada na Kordun osim izolovanog neuspjelog pokušaja kod Brođana preko Kupe , što nisu pokušali ni u avgustu 1995. Naše komandovanje je to pravovremeno predvidjelo , pa smo za intervencije na ugroženim pravcima skidali jedinice sa fronta sa Kupe , jer druge nismo imali
Gubici su na pravcu Karlovac –Turanj – Vojnić, prema izjavama pripadnika Posmatračke misije Evropske zajednice , bili više stotina ljudi , bez pomjeranja linije fronta .
Na pravcu Jastrebarsko – Šišljević – Utinjska dolina , prema izjavama pripadnika te jedinice , brigada je namještena na blatnjavi nasip u Drganićki ribnjak , po danu i bila uništena .
Jedinice u napadu pravcem Pisarevina – Jamnička Kiselica – Lasinja , ne znajući da je most porušen , na rimokatolički Badnji dan u haosu i gužvi , uz velike gubitke bježe prema Pisarevini .
U Lijevim Štefankama 14. novemnbra „( Martinje dan krštenja vina“) uglavnom alkoholisana grupacija ulijeće pod artiljerijsku , raketnu i minobacačku vatru , a uveče mediji u NHD javaljaju da su „hrabri hrvatski branitelji“ uz 63 ( šesdeset tri ) poginula zaustavili četnički napad ( koga nije bilo ) uz najveće gubitke „ na svim bojišnicama „ tog dana .
Na pravcu Pokupsko – Bučica – Taborište ( Golinja ) 2. Gardijska brigada prelazi Kupu , srpska artiljerija i rakete uništava koncentraciju na lijevoj obali ( oko 40 poginulih ) , kreće protivnapad i 73 pripadnika 2.gard.br. u panici se davi, utapa u hladnoj nadošloj vodi Kupe .
Sve ove propale ofanzivne akcije , pored uticaja na odvraćanje od budućih napada preko Kupe , svjedoče i da je rukovodstvo NHD , već tada uočilo problem Korduna zbog opasnosti po državne institucije u Zagrebu . Jednostavno rečeno , kakva crna država , ako „ malo raspoloženiji“ srpski artiljerac može za Novu godinu , poslati „ poklon“ projektil 130 mm od Lasinje pravo u rezindenciju bivšeg predsjednika . Srpski artiljeci to nisu radili samo zbog civilnog okruženja cilja .Činjenicu da su u jesen 1991. godine Kordunaši u jugoslovenskoj TO držali položaje 27 kilometar od Zagreba , mostove na r. Kupa ,a prostor do Zagreba bio nebranjen , tadašnje jugoslovensko i vojno rukovodstvo nije procjenilo kao bitan elemenat na strategijskom nivou. Devet od raspoloživih dvanaset oklopnih i mehanizovanih brigada upotrebljavalo se oko Vukovara , 300 kilometara od Zagreba , a na 30 kilometara od Zagreba -nijedna . Da je urađeno obrnuto , ratoborno , separatističko rukovodstvo NHD, bar oni koji ne bi žurili prema Sloveniji i Austriji , bilo bi prinuđeno na pregovore , čiji bi osnov bio jednako uvažavanje interesa i političke volje Hrvata i Srba .Rat bi bio završen još 1991. u bivšoj jugoslovenskoj Republici Hrvatskoj , a u BiH ga ne bi ni bilo . Sami pregovori mogli su biti održani i u Beču , jer bi se do Beča oni vjerovatno zaustavili .
Ko ne vjeruje , nek pročita svjedočenje J.Boljkovca , kako su „oci domovine“ već bili u „niskom startu“ za napuštanje Zagreba , kad su se samo padobranci iz Niša pojavili na aerodromu Pleso .
Ne znam ko je to propustio da uradi , ali posljedice su katastrofalne .Ne znam ni ko ni s kavim argumentima može da tvrdi , da je tadašnje vojno i državno rukovodstvo bilo na visini istorijskog zadatka . Kreni, stani , 73 primirja , dok neprijatelj ne ojača , spoljni protivnik se organizuje , nama samima sve ne dozlogrdi , a oskudni materijalni resursi , bez ikavog savezništva , ne nestanu . „Pametna“ politika , nećemo mi ovo , da ne bi oni nama ono , pa nećemo ovo da ne bi oni nama ono , dokazuje nepostojanje ratovodstva kao najvišeg spoja strategije i politike , a za rezultat ima da mi nismo uradili ništa a oni nama svejedno jesu i ono , i ono i ono .
Za procjenu realnosti teze o efikasnosti metoda svršenog čina , indikativna je izjava jednog od čelnika američkog Senata , nakon što je dobio informaciju da su Srbi ušli u Bihać ( bili su ovladali predgrađem Vedro Polje ) i razumio da su Srbi zauzeli Bihać .Osnovni stavovi su mu bili da „mi treba da napustimo svoje stereotipe o dobrim i lošim momcima i prilagodimo se realnosti u kojoj su Srbi pobjednici , jer SAD nemaju vitalnih interesa u Bosni , zbog kojih bi trebalo da pogine jedan , jedini Amerikanac“.
Dakle ako smo mi imali najveću moć na prostoru gdje su izbili sukobi , a imali smo , pa je ne iskoristismo da naši interesi budu uvažavani bar jednako kao interesi drugih , ne treba nikom da se žalimo . U takvoj situaciji Kordunaši ne mogu sami sebi prigovarati da nisu učinili sve što su mogli .Činili su i učinili , do samog kraja ,kad je riječ o ogromnoj većini .Bili su jedna od dvije najbolje jedinice na proboju Koridora u junu 1992. godine , zaustavili su napad neprijatelja na svom dijelu fronta u Sjvernoj Dalmaciji u janurau 1993 . godine , uspješno se branili od 5. korpusa tzv Armije BiH,odbranili se na Kupi 1991. godine .
Potpuno su besmislene tvrdnje da nije bilo nikave koristi od angažovanja Kordunaša u podršci snagama NO AP ZB u izvođenju odbrambenih dejstava prema 5.k. Jedan jedini dan ne bi mogao da se brani 21.kk, da snage 5. k nisu bile odbačene , nego da su 4. avgusta istovremeno sa oružanim formacijama NHD , krenule u napad sa rijeke Gline prema Slunju , Vojniću , u Petrovu Goru , Topuskom i preko Obljaja prema Brezovom Polju i Žirovcu . Ne bi bilo nikavih pregovora u Topuskom za izvlačenje naroda , niti izlaska civila preko Dvora .
Za stabilnost odbrane 21.kk veoma je značajno i borbeno iskustvo stečeno u bliskim dnevnim i noćnim dejstvima u Cazinskoj krajini . Kordunaši su se tamo borili za sebe , a ne za nekog drugog , a potpuno je legitimna politika F.Abdića da braneći interese svog naroda ima , koliko je to moguće , dobre odnose sa Srbima i Hrvatima , ne krijući to ni od jednih ni od drugih .Odluka o našem angažovanju je donijeta na osnovu potpune procjene političkih , ekonomskih , istorijskih i činjenica vojnog karaktera , što je šire obrađeno u jednom drugom tekstu i dato sa faktografijom „misteriozne“ operacije „Pauk“.
Poraz 5.k i pobjeda NOAPZB ne pobjeda Srba , bio je jedini način još preostao u 1995. godini , da srpska strna dobije rat uz obezbjeđenje trajnog mira Srba i muslimana u Cazinskoj Krajini , što su zapadni analitičari i nosioci odlučivanja pravovremeno zaključili , a neki srpski nisu do danas .
Osnovni nedostak ratnog plana „Gvozd“ je što nije imao rješenje za dva osnovna strategijska problema : malu dubinu teritorije i nepostojanje snaga za drugi ešelon odbrane i rezerve za aktivna dejstva .Ti problemi su precizno definisani još krajem 1992. godine. Mogli su da budu riješeni samo na nivou srpskog ratovodstva , koje nije ni postojalo . Politička volja nije postojala , osim kao deklarativna podrška . Ispostavilo se da je predviđanje dolaska združenih taktičkih jedinica iz VJ i VRS takođe samo deklarativno , a ne stvarno . Politika je mogla da traži i rješenje da do realizacije ovog plana upotrebe ni ne dođe , ali ga nije našla , ni u situaciji kad se jasno vidjelo da smo mi svakim danom slabiji , a neprijatelj jači .
U vojnom smislu , snage u prvom i jedinom ešelonu su bile dramatično nedovoljne za širinu i dubinu zone koju su branile , tako da je odbrana jedinica na taktičkom nivou , posmatrano sa stanovišta ratne vještine , više ličila na sistem predstražnog obezbjeđenja , nego na odbranu , a širina zone odbrane brigada , upola manjeg brojnog stanja od standarnog, bila 3 do 4 puta veća od taktičkih načela. Veliki i slabo kontrolisani međuprostori su postojali na desnom i lijevom krilu Ličkog korpusa , što je stvorilo velike probleme u odbrani Kordunaškog korpusa .
Formiranje Korpusa specijalnih jedinica , kao riješenje operativnog problema nedostatka snaga na spoju Ličkog i Kordunaškog korpusa bilo je potpuno opravdano , ali izvedeno samo demonstartivno, a ne stvarno .
Niti je to bio korpus , niti su jedinice bile specijalne ,nije gardijska brigada mogla biti takva , ako je formirana od nemotivisanih , dovedenih vojnih obveznika , zbog čega je komandovanje imalo velikih problema. Oklopni bataljon je to što jeste , bez obzira što se proglasio za brigadu .Komanda Korpusa je od samog početka agresije radila dosta nervozno , čak uz neke interne incidentne slučajeve . Nije jasno kako, kada i gdje je ispoljila svoj uticaj .
Kordunaški korpus je sa otpočinjanjem agresije potpuno organizovano prihvatio borbu , uspješno eliminisao ograničene , minorne uspjehe neprijatelja kod s. Brođana na Kupi , s. Kestenak i nejasnu situaciju na Polojskoj Kosi .
U subotu ,5. avgusta , sa Mekušja gdje je uvedena 104 . br. , dovedena iz ZP Bjelovar , kao ojačanje ZP Karlovac , sa tenkovskom četom ( 8 tenkova ) u svom sastavu , uočeno je izvlačenje i srpsko komandovanje je cijenilo da se radi o pregrupisavanju , čekajući gdje će sutra biti uvedena u borbu . Posle rata su saznali da je brigada pobjegla do slovenačke granice .
Ulazak stanovništva i boraca Plaščanske brigade u zonu 21.kk, izazvao je saobraćajnu blokadu ,onemogućio manevar jedinica i iniciralo početak pokretanja civilnog stanovništva sa Korduna , koje se već nalazilo pod danonoćnom artiljerijskom, raketnom i avijacijskom vatrom , isto koliko i jedinice na frontu .To potvrđuje realizaciju planske ideje o ratnom cilju proterivanja naroda , jasno izraženom ( vidi stenoram) od Tuđmana i njegovih generala ,31. jula 1995. godine na Brionima . Do osipanja jedinica na frontu , koje na Kordunu nije bilo jače izraženo , kao u nekim drugim krajevima , nastajalo je zbog brige boraca za svoje porodice , koje su bile u zoni ubijanja . Neuspjesi u zoni odbrane lijevog i desnog susjeda su prijetile okruženjem stanovništva i boraca , uz činjenicu da za odbranu iza leđa , prema 5.k nema raspoloživih jačih jedinica , zbog čega je u nedjelju 6. avgusta , donijeta odluka o proboju i izvlačenju prema Dvoru . Istovremeno UNPROFOR nije nudio nikakve garancije za bezbjednost civilnog stanovništva ,Organizacija UN bila je sramno ponižena ,apsolutno bespomoćna da štiti osnovne vrijednosti iz svoje Povelje .U suštini , vlasti NHD su nevojnim sredstvima , dejstvom po naseljima , postizale vojni cilj – povlačenje vojske .
Planirani način dejstva oružanih formacija NHD i njegova realizaija pokazuje da im je ratni cilj bio uspostavljanje kontrole nad srpskim teritorijama bez stanovništva , a za srpsku stranu je to bio rat za opstanak . Tu istinu je znala i poslednja baba u izbjegličkoj koloni . Da joj tada neki vrli teoretičar pričao kako je to agresija Srbije na Hrvatsku , vjerovatno bi rekla : “O bože mili svašta ima u božijoj bašči“ a, da joj je neko tu na putu objašanjavao da je to „ građanski rat“, rekla bi : „O bože dijete al, si ti budala , tako pametan , a tako budala , imaš oči , a n;eš na nji, da gledaš“ !. Dobro ,takva baba nije teorijski potkovana , a ovi teoretičari jesu . Neki u sve četiri .
Odluka o proboju donijeta je uz učešće komandanta i načelnika štaba 21.kk i ljudi iz javne i državne bezbjednosti .Komandantu 21.kk je sopštena u formi naređenja . On je krenuo na realizaciju odluke s potčinjenim komandantima i civilnim strukturama, a ja prema dogovoru prema Dvoru da sa gen. Mladićem i Mrkšićem formiramo zajedničko komandno mjesto , obezbjedimo mostovno mjesto prelaza i snage iz VRS za dejstvo spolja , od Dvora prema Žirovcu .Istovremeno su određene snage za odbranu komunikacije , a neke su na prostor Banije određivane i prethodnog dana kako je navedeno .
Oficirima koje sam zatekao u Topuskom oko 2.00 u ponedeljak 7. avgusta , nakon saznanja da je Glina pala i njihove konstatacije da nemamo kuda , ponovio sam naređenje : Pravac Dvor , ko ima pušku napred , ostali za njima , ko pogine ostaće , ko ne pogine proći će ….. Svi svjedoci su srećom živi . Lično , nikada nisam imao namjeru da se predam , nisam imao kome , nisam želio da me vodaju ko međeda i prave simbolom svoje pobjede , jer meni lično život poslije toga ne bi služio apsolutno ničemu . Da pravim zadovoljstvo protivniku čije sam predstavnike na pregovorima , uvijek uspjevao da međunarodnim posrednicima predstavim kao smiješne i (ili) zadrte i nekooperativne . Nije mi padalo na pamet , po cijenu života .
Dejstva za odbranu stihijski nastale izbjegličke lolone , potrajala su do 10. avgusta .Kolona je bila izložena napadima manjih izviđačkih dijelova oružanih formacija NHD i razbojničkim napadima mudžahedinskih grupa , koje nisu imale nikav vojni cilj , a jedini ciljevi su im bili ubijanje i pljačka . Peti korpus je po zajedničkom hrvatsko muslimanskom planu bio usmjeren preko Une na jug da zaštiti pozadinu i bok snaga koje su sa Dinare napadale Knin, zbog procjene ( nažalost netačne ) da će snage VRS za taj zadatak angažovati oko 6000 ljudi .
Široka , teško prohodna zona Šamarice , bez ijednog dobrog puta , je imala ulogu prepreke , čineći put relativno bezbjednim od Klasnića do Dvora od napada sa istoka . I pored zagrcnute samohvale nekih vojnih autora NHD, nisu mogli da prećute činjenicu da im se već u nedelju pojavio haos na Baniji . Nailaskom na zonu Šamarice , brigade iz prvog ešelona trebale su biti po planu izvučene , a da napad nastave brigade i pukovi drugog ešelona , zbog čega je nastao krkljanac . Niko nikud.
Činjenice :
1) da su snage NHD napredovale sporo i pipavo , da nisu kroz Šamaricu planirale pravce napada , niti je tih napada ( osim izviđačkih dijelova ) bilo , a da je
2) 5. k bio glavnim snagama južno od Une govore da je bilo moguće izvršiti odluku za proboj prema Dvoru . Relativno visoki gubici , preko 130 ljudi u koloni nastali su zbog malog broja ljudi sa oružjem u koloni . Da su u koloni bile tada još uvjek organizovane kordunaške jedinice , a kolona štićena posjedanjem dominatnih objekata , napada na kolonu možda ne bi ni bilo .Treba vjerovati da bi angažovanje VRS na prvacu Dvor –Žirovac i odbrani pravca Kostajnica –Dvor bilo veće .
Gubicima u koloni doprinijela je i nečija suluda odluka da pretresa kolonu na mostu na Uni , dok desetine hiljada ljudi stoje u zoni opasnosti i čekaju kad će biti napadnuti .
Nemam neposredan uvid u dogđanja u Topuskom od svanuća 7.avgusta pa dalje , niti u osnovne elemente situacije ,koji su uticali da se odustane od naređenja za proboj prema Dvoru . Ljudi koji su tu bili treba da odgovore na pitanje : koji su se to bitni elementi situacije drastično promijenili , ko je procijenio situaciju , kakvi su bili zaključci iz procjene situacije , da li su se konsultovali u donošenju odluke s pojedincima ili institucijama van Korduna ili Krajine , ako jesu ,s kim i kakve su bile sugestije , zašto je izabrana alternativa koja je realizovana , a ne neka druga .
Nemam razloga da vjerujem u izdaju , nemam razloga da ne vjerujem da je spašavanje naroda bio osnovni motiv , siguran sam da niko ne bi želio biti u ulozi ljudi , koji u tim uslovima , na tom mjestu donose odluke .
Drugo je pitanje da li su te odluke bile jedino moguće i optimalne , a odgovor može uslijediti kad budu dostupna svjedočenja neposrednih učesnika . Kordunaši su i danas svjesni da vlasti NHD nisu promjenile svoju volju da na Kordunu ne bude Kordunaša , niti će to svojevoljno ikada učiniti . Tako nas uči istorija . Naprotiv, raznim mahinacijama će činiti sve da okamene postojeće stanje i obezbjede postignuti uspjeh , uključujući u te napore i dio naše populacije , što je već očigledno .
Kod nas će njihovi državni organi podsticati , stvarati i razvijati osjećaj besmislenosti nemirenja sa situacijom , otpora i svijesti o svojim pravima . Državni organi NHD će zloupotrebom prava progoniti značajnije Kordunaše ma koliko optužbe bile besmislene .
Otimačina i pljačka ipak ostaju kriminalne kategorije , bez obzira , koliku , čiju i koliko dugo podršku imaju .
Poražen je samo onaj ko je izgubio volju da se bori . Zašto mi da odustajemo od onoga, što kažu katastarske knjige , zašto da ne napišemo monografije svojih sela i naselja , sačuvamo svoje riječi , kulturu i tradiciju.
Ja lično rat sam počeo s puškom u ruci na prvoj liniji , a tako sam ga i završio . Među ljudima sa prve linije uvijek sam se najbolje osjećao . Tako je i danas.Među onima koji su bili daleko od fronta uvijek sam se neprijatno osjećao. Tako je i danas , otvoreno priznajem.
Na kraju , nisam izmislio onu babu , koju sam spomenuo pišući o terminu „rat za opstanak“. Tada je imala 79 godina , umrla je u Srbiji sa 94 godine , a u „onom“ ratu je sedmoro iz kuće izgubila. Dok su je vojnici , ubacivali 8. avgusta u kamion na dvorskoj cesti rekla je : „Ove ustaše baš ,oće da nas zatru , slijepi; odali , jebem im šjeme i pleme“.
Zapamti to , ćeri moja , Jovana!
Kraj
Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao kako bi od njih napravio knjigu – svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"