"Svjetlom po rubu", dragocjena knjiga Borisa Vrge

Iako nije kulturno pisati o knjizi čiji autor u njoj piše i o tebi, ipak sam uzeo sebi zericu prava na nekulturu pa ću reći koju (i nešto više od koje, ali ne i o sebi) o knjizi „Svjetlom po rubu“ (SKD Prosvjeta, Zagreb, 2016) Borisa Vrge.

Vrga je rođen u Mrzljakima kraj Karlovca, 1953. godine. Odrastao je u Petrinji, a školovao se u tom gradu i u Zagrebu, gdje je završio Medicinski fakultet, specijalizirao pulmologiju, vrstan je i priznat stručnjak u toj oblasti. Inače je moderan pjesnik, čiju sam poeziju imao radost da pratim od samih početaka njenog objavljivanja. Autor je šest knjiga poezije, jedne antologije, trinaest monografija iz likovnih umjetnosti i dviju knjiga iz oblasti medicine. Živi i radi u Petrinji.

Ono što me je obradovalo u Vrginoj knjizi jesu ona književna, ali i likovna, kao i umjetničke fotografije imena o kojima sam nešto znao, o nekima samo malčice, pa i to zaboravio. Vrga je istraživao, uporno tragao i mnogo toga našao o onima koje smo nepravedno zapostavljali i zaboravljali.

Pa da krenemo, ukratko, barem podsjećanja radi, zahvaljujući podacima iz Vrgine knjige.

Vaso Eror (Dragotina, 1831 – Glina, 1911), narodni pjevač i guslar. U djetinjstvu je ostao slijep. Na jednom mjestu Vrga piše:


Zatim je tu Jovan Vorkapić (Vorkapić Selo kraj Topuskog, 1859 – Petrinja, 1939), sakupljač banijskih narodnih umotvorina. Zaboravljeni, kaže Vrga, svestrani društveni, pedagoški i kulturni radnik. Školovao se u Topuskom, zatim u Gimnaziji u Sremskim Karlovcima, gdje je završio i Bogosloviju. Bio je kapelan u Topuskom i Perni, a onda je pet godina bio paroh u Blinji. „Tu je“, priča autor knjige „Svjetlom...“, „osnovao zemljoradničku zadrugu, crkveni hor, okupljao narod i omladinu na nedjeljne sastanke na kojima im je čitao narodne pjesme i 'vršeći istinsku službu bogu i narodu postao stožer nacionalnog života, prosvjetitelj naroda i budni čuvar srpske svijesti u cijelom kraju'“... Vorkapić je sakupljao pripovijetke, poslovice, pitalice, običaje... I 12.000 riječi kojih nema u Vukovom „Rječniku“ sakupio je i poslao Srpskoj kraljevskoj akademiji. Djelovao je i u Petrinji. Bio je prevodilac, nastavnik, autor brojnih knjiga i saradnik listova i časopisa. Vrga objavljuje imena onih usmenih pripovjedača od kojih je Vorkapić slušao i zapisivao: Toma Vorkapić, ratar iz Vorkapića, Tanasije Oblaković, gimnazijalac iz Bačuge, Lazar Vilus, ratar iz Petkovca, Ljubica Martinović, gimnazijalka iz Petrinje, Nikola Vorkapić, zastavnik iz Vorkapića, Sava Ivošević, gimnazijalac iz Kupinova, Petar Vučković, mladić iz Trnovca, Petar Vujičić, ratar iz Majskih Poljana, Đorđe Petrović, gimnazijalac iz Klasnića, Milan Dejanović, pripravnik iz Poloja i Antonije Srnić, gimnazijalac iz Gornje Oraovice...


Olga Peleš-Krnic (Glina, 1861 – Zagreb, 1940), pjesnikinja, prosvjetni radnik, feministinja, potpuno zaboravljena.

Dušan Peleš (Šibine kod Gline, 1867 – ?), zanimljiva ličnost, doktor pravnih nauka, djelovao na Baniji, u Zagrebu, između dva rata ministar u vladama Stojana Protića i Nikole Pašića, iz proučavaocima banijske istorije zanimljive porodice (u njihovoj kući u Glini prvi put je otpjevana uz pratnju na klaviru, prvom u Glini, kasnija hrvatska himna „Lijepa naša“ koju je komponovao mladi Srbin Josif Runjanin), književnim istoričarima potpuno „zagubljeni“ prozni pisac.

Joco M. Martinović (Jamnica kod Dvora na Uni, 1873 – ?), pripovjedač, od književnih istoričara takođe zaboravljeni, neistraženi pripovjedač, učitelj – službovao u Jamnici (Javnici), Kukuruzarima, Mlinogi, u Zemaljskom uzgajalištu u Glini, bio je upravitelj škole u Dubici, kotarski (sreski) nadzornik u Petrinji, školski referent u Petrinji, zatim upravitelj škole u Varvarinu, a radni vijek završava u Dubici, gdje je penzionisan. Aktivan je društveni radnik. Meni je interesantno i to što Vrga navodi podatak da se Martinović oženio sa Ankom Dragišić, ćerkom komogovljanskog paroha Jove Dragišića, o kome sam slušao a nalazio i nekih podataka. U prozi se javio 1902. godine u petrinjskom nedjeljniku Banovac pričom „Glumica“, a prvu knjigu „Arnautova ispovijed“ štampa mu tada poznati sisački štampar i izdavač Janko Dujak, 1906. godine. „Druga Martinovićeva knjiga“, piše Vrga, „naslovljena 'Ispod Zrinjske i Petrove gore', koja u svom podnaslovu nosi odredbu 'Niz pripovijedaka iz društvenog i narodnog života na Baniji', sastavljena je od šest manjih pripovjedaka, neujednačene umjetničke vrijednosti...“ Vrga analizira mnoge Martinovićeve pripovijetke, da bi na kraju zaključio kako vjeruje (a i autor ove knjige takođe vjeruje) da će „njegov opus zauzeti ono mjesto koje će mu priskrbiti barem evidentiranje i očuvanje od potpunog zaborava, ako već ne i nova kritičarska propitivanja i vrednovanja“.


Đorđe A. Petrović (Klasnić, 1882 – Pensilvanija, SAD, 1955), pripovjedač, takođe zaobilažen, prešućivan (i kod Vrge, a i kod nekih drugih autora, „prozivaju se“ i najčešće spominju istoričari književnosti Srba u Hrvatskoj Stanko Korać i Dušan Ivanić, kako su određene autore – pripovjedače, pjesnike – zaobišli, ne spominju ih ili ih reda radi spomenu, bez dubljeg zalaženja u analize, opširnija navođenja, sa čime se ne mora složiti: svako radi onako kako misli da je najbolje, drži se nekih svojih kriterijuma, dubine istraživačkih ronjenja, otkrivanja, prosuđivanja... Ali ono što su i Korać i Ivanić učinili za književnost Srba u Hrvatskoj zaista je i ogromno i značajno. Nije moje da ih branim, ali...). Petrović je završio Učiteljsku školu u Petrinji, javio se dvjema proznim knjigama „Buna u Banovini“ i „Šaljive pripovijesti“, poslije je prebjegao u Srbiju, službovao kao učitelj u selu Leskovcu u Posavini kod Beograda, zatim je polagao bogoslovske ispite, otišao u Ameriku, početkom Prvog svjetskog rata vratio se u Srbiju, a nedugo po okončanju rata opet otišao u Ameriku... I dalje je pisao, vrijedno radio. Pisao je i pjesme, šaljive igrokaze... Radi se o veoma interesantnom pripovjedaču, čovjeku zanimljivog života, kome će se posebno posvetiti književnik Mirko Demić, koji je priredio i predgovor napisao knjizi o buni u Klasniću, a koju je objavila zagrebačka Prosvjeta. A Vrga svoj tekst o Đorđu A. Petroviću zaključuje ovim riječima:


(O Milanu Nožiniću nema davno kako smo pisali.)

Mladen Krajčinović (Glina, 1920 – Zagreb, 1952), pjesnik, diplomirani farmaceut, u Zagrebu je prije toga diplomirao na hemijskom odsjeku Tehnološkog fakulteta na kome je i doktorirao.

Dragan Kordić (Komogovina, 1946 – Zagreb, 1991, sahranjen u Komogovini), vojno lice, pjesnik, kulturni radnik, bio izuzetno talentovan za muziku, tehniku... a kako se radi o mom bratu od rođenog strica, sa kojim sam proveo velik dio zajedničkog siromašnog djetinjstva, kad smo zajedno maštali o... đavo bi ga znao o čemu, navodim pjesmu „Iluminacija“ iz zbirke „Koraci u pijesku“ (Smederevo, 1991), a iz Vrgine knjige:


Nikola Vujčić (Velika Gradusa, 1956), jedan od najznačajnijih danas živih srpskih pjesnika, prevodilac, antologičar, dugogodišnji urednik... Objavio je 13 knjiga poezije, poezija mu je u zasebnim knjigama prevođena i objavljivana u Makedoniji, Rumuniji, Poljskoj... Autor je i urednik većeg broja knjiga, istaknuti pjesnik za djecu. Dobitnik je najznačajnijih književnih nagrada u Srbiji, a nekih i u inostranstvu. Vrga u dijelu svoje knjige, pod naslovom „Izazov hermeneutike“, upravo analizira izazov hermeneutike u Vujčićevoj pjesmi „U vodi“ iz zbirke „Tajanstveni strelac“ (Beograd, 1980), navodeći cijelu pjesmu, kaže, između ostalog:


Vaso Margetić (Petrinja, 1872 – smatra se, a nije provjereno, da je poginuo daleko od kuće u Prvom svjetskom ratu, 1915), fotograf i grafoštampar. Najprije je posao razvio u Petrinji, a onda ga je nastavio u Zagrebu. Fotografiju je i grafoštampu digao na visok umjetnički nivo. Bio je cijenjen i u Hrvatskoj, ali i izvan njenih prostora.

Tu je i zanimljiv, izuzetno talentovan, a nama, mnogim Banijcima nepoznat i nepriznat slikar: Stanoje Jovanović (Petrinja, 1895 – Zagreb, 1951). Poslije završetka Učiteljske škole u Petrinji, „učiteljevao je u Buševcu, Stativama, Gvozdanskom, Surčinu, Višnjićevu, Bešenovu i Popincima“, piše Vrga. Zatim je uz studiranje predavao crtanje u Šidu, pa crtanje, nacrtnu geometriju i matematiku na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Studij slikarstva završio je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora i čuvenog slikara Vladimira Becića. Za Stanoja Jovanovića odavno sam čuo i nešto znao, ali sam u knjizi Borisa Vrhe našao ono što nisam znao. A mnogo toga, iskreno govoreći, i nisam.

Momčilo Krković (Mali Gradac kraj Gline, 1929 – Beograd, 2010), poznati akademski vajar. Završio, u Beogradu, i Akademiju i postdiplomske studije, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu i slavistiku. Dva puta smo se našli na dvjema izložbama poslije mog dolaska u Beograd, 1991, dogovarali se, ali, nikako... Ovdje Vrga o Krkoviću piše zaista detaljno, analitički promišljajući sve faze Krkovićevog umjetničkog rada. Da bi svoj tekst završio slijedećim zaključcima:


A ono što me je posebno obradovalo u knjizi Borisa Vrge jesu prilozi „Poezija Dušana Jerkovića“ i „Zavičajne slike Dušana Vukosavljevića“.

Dušan Jerković (Petrinja, 1903 – koncentracioni logor Botn u Norveškoj, 1942), pjesnik, pisac reportaža za Politiku, pokretač novina. Otac mu je bio poštanski službenik, premještavan, pa je i on djetinjstvo provodio, školovao se i radio u više mjesta i Kraljevine Srbije i Jugoslavije. Da bi se skrasio u Beogradu. Poeziju je pisao svega nekoliko godina, a onda je „prešao“ na reportaže. O njemu je pisano, ima ga u antologijama. Na njega mi je i književnica Jovanka Hrvaćanin više puta ukazivala, slala mi zabilješke na svojim zanimljivim papirima i papirićima. Slala mi sve to da ne zaboravim. A znao sam za njega. Volio sam poeziju tog svog zemljaka, zaista modernu poeziju – ne treba zaboraviti razne izme koji su se rađali u poeziji Evrope i kružili njome ne zaobilazeći ni ove prostore. Vrga na jednom mjestu u tekstu kaže:


...Kada je riječ o dadaističkim i nadrealističkim refleksima u Jerkovićevoj poeziji, može se konstatirati kako njegov interes za nadrealizam nije bio neočekivan, kako s razloga što su brojni beogradski pisci u to vrijeme rado prakticipirali taj vid avangarde (Dušan Matić, Marko Ristić, Milan Dedinac), tako i zbog činjenice da mu je nadrealistički pjesnik Risto Ratković, koji je o nadrealizmu govorio kao o „crvenoj metafizici“, bio jedan od najboljih prijatelja...

I, eto, dio o Dušanu Jerkoviću, završiću stihovima prve strofe iz pjesme „Sudbina i prokletstvo pesnika“, koju u cijelosti u svojoj knjizi navodi i Boris Vrga:


Za Dušana Vukosavljevića (ponavljam: Petrinjci, selo na cesti Sisak-Sunja, 1921 – poginuo u partizanima između Brđana i Petrinjaca u napadu na njemački voz, 1942, pokopan na groblju u Velikoj Gradusi) jesam čuo, nešto i znao, a vjerovatno sam i zaboravio od toga malo što sam znao, pa me je prilog o njemu u knjizi Borisa Vrge baš obradovao. Kakvog smo mi na Baniji imali pjesnika, a da nismo ni znali za njega. Pa nam ga sad Vrga osvjetljava, nudeći nam da se i zadivimo talentu koji se rastao sa životom u 21. godini. Najveći broj pjesama Vukosavljević je objavio u Zagrebu, a nešto manji u Beogradu. Pri kraju svog prilično opširnog teksta o Vukosavljeviću, Vrga piše:


Iz pjesme „Na groblju u noći“, a iz Vrgine knjige, pružam na uvid i stihove:


Dragan Čubrić (Veliki Gradac, 1928) posljednji je naš Banijac u Vrginoj knjizi. Školu za primenjenu umetnost završio je u Novom Sadu, a Akademiju za primenjene umetnosti, kao i postdiplomske studije na Odseku za primenjene grafike (u klasi profesora Mihajla S. Petrova) u Beogradu. „Od 1960. do 1968. radio je u redakciji inostranih izdanja pri NIP 'Privredni pregled' u Beogradu“, piše Vrga. Zatim navodi gdje je Čubrić samostalno i grupno izlagao, kao i da je autor nacrta monumentalne mozaičke kompozicije na temu ustaškog pokolja Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. godine namijenjene nerealizovanom Spomen-obilježju u Glini. Čubrić je i autor opreme većeg broja značajnih knjiga, novinskih ilustracija, prospekata, kalendara, pozivnica, povelja, diploma, etiketa, omota za gramofonske ploče itd. Dobitnik je više nagrada, kao i nagrade „Braća Micić“ za 2011. godinu. „Bavi se i slikarstvom. Zajedno s Momčilom Krkovićem autor je brošure „Stradanje Srba u pravoslavnoj crkvi u Glini i rušenje spomenika“ (Beograd, 2004).“ Nakon što je detaljno analizirao Čubrićevo plodno stvaralaštvo u oblasti primijenjenih umjetnosti, Vrga na kraju zaključuje:


I sa ovim je prilog o knjizi, veoma korisnoj knjizi Borisa Vrge priveden kraju. „Svjetlom po rubu ne samo da svjedoči o onima koje smo zanemarili, zaboravili, nepravedno smetnuli s uma, skrajnuli... šta god da jeste, da jesmo – iz nje će se moći i učiti kako ni Banija nije bila provincija kako se mislilo, kako je negdje neko mislio. Nije bila dok je bila...

(Iz knjige „Bilo jednom na Baniji“, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2018)