„Pedeset mrtvih razreda spava“: Đorđe Đurić

Banija ga je i prije građanskoga rata u Hrvatskoj potpuno zaboravila. A bio je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih njenih pjesnika, proznih pisaca, pisaca epitafa na spomen-obilježjima po Baniji. I pisaca za djecu. Pisaca i poezije i proze. Gostovao je po školama, u selima, gradovima... Sa svima dobro, sa svima dobar.

Težak je život imao Đorđe Đurić (Kinjačka, 1929 – Zagreb, 1991, sahranjen je u Sisku). Školovao se u rodnom selu, Križevcima, Zagrebu i Rijeci. Oca su mu početkom Drugog svjetskog rata odvele ustaše u Jasenovac i tamo likvidirale. U maju 1942. odvode majku, starijeg brata i njega u logor Stara Gradiška, a odatle u logore na sjeveru Njemačke. Još na polasku majka je odvedena na jednu, a njih dvojica na drugu stranu. I svi su preživjeli i vratili se na svoje ognjište.

Đorđe je radio kraće vrijeme u prosvjeti, zatim u novinarstvu, bio je i direktor i urednik listova i u Sisku i u Zagrebu, društvenopolitički radnik, sindikalni je funkciner za oblast školstva u Beogradu.


Najprije se kao srednjoškolac javio poezijom, a onda, za vrijeme studentskih dana, i novelama, za koje je i nagrađivan. Poezijom i prozom za djecu sarađuje u brojnim listovima i časopisima za djecu. Izlaze mu i knjige za najmlađe.

Međutim, u poeziji, koju stvara u isto vrijeme, drugačiji su sadržaji. To su pretežno stihovi o ratu, o stradanju njegovog i svakog drugog stradalničkog naroda, o vlastitom logoraškom stradanju, ali i stihovi iz kojih izbijaju nada, vjera u bolju ljudsku dušu, vjera u slobodu. Takve su mu zbirke pjesama „Sjećanje“ (Sisak, 1961), „Zvijezde ne čitaju poruke“ (Sisak, 1964) i „Jato crnih ptica“ (Sisak, 1965). Nije bilo na Baniji priredbe, bilo kakve svečanosti, akademije, programa posvećenih sjećanjima na događaje iz istorije, a posebno iz Narodnooslobodilačke borbe, a da se na njima nisu čitale, govorile pjesme Đorđa Đurića. Pa tu su i poeme „Besmrtna kao vječnost“ (o Nadi Dimić, Sisak, 1962), „Pedeset mrtvih razreda spava“ (Sisak, 1981) i „Epitaf kraj zelene rijeke“ (Kostajnica, 1981). Tu su i romani „Najdraža zora“ (Sisak, 1977) i „Pakao kraj rijeke“ (Sisak, 1986), a tu su i knjige „Evropom između žica“ (Jasenovac, 1973) i „Zgažena svirala“ (Zagreb, 1984).

Đorđe Đurić je jedan od pokretača sisačkog lista za djecu Kurir u Sisku i njegov prvi glavni i odgovorni urednik. Koliko je samo taj list, s njim kao urednikom, a kasnije i s nama drugima, objavio raznih priloga o Baniji, sa Banije: i dječjih literarnih, likovnih i novinarskih priloga, i priloga odraslih – novinara, raznih stručnjaka, pedagoga: i reportaža, i putopisa, i razgovora, i književnih priloga pisaca iz čitave bivše Jugoslavije, prevedenih priloga, priča iz škola...


Od svega što je napisao, možda su najpotresnije i literarno najuspjelije stranice, posmatrajući ukupno njegovo književno stvaralaštvo, u romanu „Pakao kraj rijeke“. Tu je autor do najsitnijih detalja opisao svoje logoraške dane u Staroj Gradiški. Pročitao sam mnoge tekstove, mnoge knjige, prelistao brojne dokumente o stradanjima u ustaškim logorima Nezavisne Države Hrvatske, razgovarao sa logorašima i s najbližima onih koji su stradali, ali na priču pisanu kao što je Đurićev roman, nisam naišao. Autor je tu spojio svjetove stradanja, gladi, nepojmljivih muka sa svjetovima dječjih nadanja, razmišljanja o zlu koja su neshvatljiva dječjem umu. A sve su, gotovo sve oko tog dječaka u paklu kraj rijeke (u ovom slučaju Une) druga, bezbrojna isto takva uplašena, glađu i torturama unakažena djeca. A takve logore u svijetu samo su Hrvati imali!

Od našeg prvog susreta, kad sam predložio Dušku Bogdaniću, direktoru Učiteljske škole (i tada već prvih razreda Gimnazije „Braća Hanžek“), da pozovemo pjesnika Đorđa Đurića u školu, on se složio. I Đorđe je došao. Inače je Đorđe jedno od najradosnijih i najvedrijih lica u mom životu. Podržavao me, na prednjoj klapni moje prve zbirčice pjesama njegove su dvije rečenice, bio je kod mojih u selu, bio sam kod njegovih i njega u njihovom stanu, igrali smo zajedno fudbal, pekli kukuruze u njegovoj rodnoj Kinjački, obišli brojne škole, književnike, bili zajedno više puta u Jasenovcu, vodili nagrađene literate u Trst, Veneciju, Budimpeštu, sastajali se u Zagrebu, Beogradu...

Ima Đorđa u antologijama, u lektirama, u pojedinim pregledima, zbornicima, ali ga preskačemo mi, krajiški, srpski... A zaslužio je i sjećanje i poštovanje. Jer kako se on radovao svakom novom, talentovanom literarnom glasu sa Banije (i ne samo sa Banije)... da ne kažem kojima.

A iz poeme „Pedeset mrtvih razreda spava“, posvećene djeci ubijenoj i umrloj u najstrašnijim mukama u sisačkom logoru za djecu, navode se početni stihovi:


(Iz knjige „Bilo jednom na Baniji“, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2018)