Sjećanje na Jovicu Bekića (1956-2025.) učitelja i novinara

KLJAJIĆEVO - U ponedeljak 17. februara 2025. godine u Kljajićevu je sahranjen učitelj i novinar Jovica Bekić. Rođen je na Kordunu 29. oktobra 1956. godine u selu Kozarac, opština Vrginmost. Poslije osnovne i srednje škole koje je završio na Kordunu, školovao se u Zagrebu gdje je diplomirao na Pedagoškoj akademiji.

Prvo zaposlenje mu je bilo vezano za rodni Kordun. Prihvatio se da bude učitalj u Osnovnoj školi „Sava Mrkalj“ u Lasinskom Sjeničaku. Iz Kozarca je svakodnevno, preko Vrginmosta, u Sjeničak putovao kroz zapuštena kordunaška sela, makadamskim putem i jedinom autobuskom vezom. Pored pedagoškog rada u Sjeničaku pokreće školsku izviđačku organizaciju. Upravo su ga izviđaći „odveli“ i u „novinarske vode“. Prve vijesti objavljene u karlovačkom izdanju „Večernjeg lista“ bile su o aktivnostima te organizacije. U Sjeničaku je iškolovao jednu generaciju učenika nižih razreda, nakon čega prelazi u Karlovac, najpre „Dragojlu“, a potom u tek završenu osnovnu školu u novom naselju Grabrik. Nova sredina dala je i više mogućnosti za bavljenje novinarskim radom, a najčešće teme o kojima je pisao bile su o školksim i obrazovnim aktivnostima u karlovačkoj regiji.

Onako blag, staložen, strpljiv sa đacima i sa ljudima, koji nikada nikome nije ništa nažao učinio, ratne 1991. godinu ostaje u Karlovcu. Međutim i za njega tokovog, samo zato što je prepoznat kao Srbin, u gradu nije bilo mjesta. Početkom 1992. u kombiju sa pogrebnom opremom, u vreme jednog primirja, uspava da se "prošvercuje" u Sloveniju, pa preko Mađarske dolazi na rodni Kordun.

U redakciji Srpskog radija Glas Petrove Gore krajnje desno

Svedočio je o svim strahotama koje su te jeseni 1991. godine proživljavali karlovački Srbi: Istjerivanju sa posla i iz stanova, miniranju kuća i lokalla, označavanju stanova od strane komšija, noćnim upadima u domove i traženju "snajperista" i "lokatora", odvođenju bez povratka, objavljivnju "spiskova četnika" u loklanim novinama, prisilnoj mobilizaciji, ubistvima na ulici i mnogim drugim zločinima.

Na Kordunu je u ratu od 1992. do 1995. godine bio i novinar na Srpskom radiju Glas Petrove gore (pod pseudonimom Dražen Mitrović), i učitelj u osnovnim i srednjim školama, i psiholog u Ratnoj bolnici, a najvežnije prijatelj svima nama.

Kolona ga 1995. godine odnosi među svoje u Kljajićevo i Sombor.

Učiteljskog posla u novoj sredini za njega nije bilo, a od nečega se trebalo i živjeti. Uz pomoć somborskih novinara i dopisnika uspjeva da se uključi u rad dopisništva Večernjih novosti za Sjevernu Bačku. Bio je dopisnik sve ove godine dok ga bolest u tome nije prekinula. Pisao je i za izbjegličke novine „Odgovor“ i „Pravi odgovor“, „Somborske novine“ i druga loklana glasila.

Ostaće upamćen kao autor brojnih vijesti i reportaža iz Sombora, Subotice i okolnih mjesta.

 

U redakciji Srpskog radija Glas Petrove GoreKako su, opraštajući se od omiljenog kolege, istakli u „ Somborskim novinama“ Jovica Bekić je bio novinar umeren u stavovima, ali dosledan istini. Bio je patriota, objektivan, odmeren u kritici, redakcija ga je cenila, a čitaoci poštovali.

Skoro tri decenije živio je svoju i našu izbjegličku priču. Bez stalnog zaposlenja i adekvatnog stambenog rešenja. Na prijedloge prijatelja da mu pomognu na konkursima za „izbjegličke“ stanove Jovica je odgovarao da ima ugroženijih i porodica kojima su stanovi potrebniji. Kada je trebalo da konačno bude u zasluženoj penziji otvaraju se novi problemi oko staža kojeg u Hrvatskoj nije bilo doboljno a u Srbiji se nije imao sa čim spojiti.

Izgubljen u lavirintu srpskog (ne)priznanja i hrvatske konvalidacije onih nekoliko godina staža iz rata. Nažalost zakazala su republička i pokrajinska novinarska udruženja koja su mogla dokupiti tih nekoliko neophodnih godina. Ostaće i pitanje zašto u novinskoj kući kojoj je bio vijeran tri decenije nisu imali sluha da mu „uplate“ barem te tri nedostajaće godine.

Jovica Bekić je živio život malog čovjeka prema kojem, moramo priznati, obje države nisu imale milosti.

I u novinarskom radu bio je vjeran svome Zavičaju i velikanima sa Korduna. tekst iz jula 2024. godine

Poslije više godine Jovicu Bekića sam ovoga ljeta sreo u Kljajićevu. Raspoložen, nasmejan, prijateljski pričljiv, nenemetljiv, srećan što smo se sreli, ali i dalje posvećen poslu. Nije mi pričao o svojoj bolesti iako je više godina bolovao, vjerojatno "da me ne opterećuje" . Svoje probleme ostavljao je samo za sebe i sa njima se sam nosio, kako je mogao i umio?

Njegovi učenici i njihovi rodidetlji, njegovi čitaoci, prijatelji, komšije i kolege učitelji i novinari pamti će ga kao velikog ČOVJEKA!

Svetozar Dančuo