U rodnom kraju - ljeta gospodnjeg 2024.

Stara narodna izreka kaže: „svuda pođi kući dođi“. A gdje su naše kuće ? Gdje je Krajina? Sve dalje i sve tužnije. Rane od našeg progona vremenom ne zarastaju, postaju još dublje.

Autom se krećemo starim makadamskim putem iz mjesta Zrmanja prema planinskim selima Prljevo i Pribudić. Data obećanja da će put biti popravljen nisu ispoštovana. Proljetne kiše i utrke motora četverotočkaša učinili su svoje. Gusto raslinje sa strane nadvilo se kao da prolazite kroz zeleni tunel. Jedino zadovoljstvo je kada vam ispred automobila pretrči zec, lisica, ponekad jelen, ili divlja svinja. Ovo je sada njihovo carstvo. Samo se čeka lovna sezona jer je čitavo područje pod koncesijom lovaca iz Italije.

Našim progonom Krajina je gotovo opustjela. Prazne kuće, neobrađene njive, šikara i šipražje na svakom koraku. I prije rata ovo područje je bilo slabo naseljeno. U potrazi za boljim životom mnogi su otišli u gradove ili u druge zemlje. Preostali stanovnici su protjerani za vrijeme „Oluje“, a neki i ubijeni. Oni koji su ostali, završili su u logorima.

Petar Šijan
Rijetki povratnici uglavnom starije životne dobi žive od skromnih primanja, a oni nešto boljeg zdravstvenog stanja i od uzgoja stoke. Jedan od takvih je i Petar Šijan, iako je zagazio u devetu deceniju života još uvijek korača za svojim stadom ovaca i koza. Ali kako sam kaže „stado je sve brže, a on sve sporiji“. Za neke, koji su uglavnom došli sa strane, budućnost je u podsticaju koji pružaju fondovi EU za držanje krava. Korist je što se ispašom smanjuje mogućnost od požara koji su česta pojava na ovom području. Požar uglavnom izazivaju vozovi koji kočeći proizvode iskrenje, a onda požar učini svoje. To su samo brzi ili teretni vozovi jer putnički više ovuda ne prolaze. Porušena je i željeznička stanica Pribudić koju su do našeg progona koristili stanovnici Zrmanjske doline. Ne čuje se više ni zvono, ni klepka, ni čobanska pjesma u kasnim večernjim satima.

Zavičaj sve dalji i sve tužniji

U nekim zaseocima nema ni električne energije. Vratila se idila prošlih vremena. To sprečava i rijetke povratnike da obnove napuštena ognjišta. Pokušaji predstavnika Srba u Hrvatskoj da se ovaj problem riješi još ne daju rezultate. Bez struje i puta nema ni života. Vremena da se to uradi sve je manje, jer entuzijazam polako splašnjava i svake godine je sve teže. Ako je to politika, da se tako oteža povratak, onda su rezultati takve politike vidljivi na svakom koraku.

Crkva Svete Petke u PribudićuOvakva tužna slika ne smije uticati da se odreknemo zavičaja. Naprotiv, moramo biti još uporniji jer kako i pjesma kaže „nije kuća na prodaju...“. Tu su i grobovi naših predaka i seoska crkva Svete Petke u mjestu Pribudić. Zahvaljujući mještanima obnovljena je pored crkve i bratska kuća. Očekujemo i ove godine da na taj dan dođu mnogi mještani, i da se još jednom pomolimo za srećniju budućnost i bolji život. Ljubav na kraju pobjeđuje.