Zavičaj sve dalji i sve tužniji

Stara izreka kaže „nada posljednja umire“. Sve naše nade da će se situacija u Hrvatskoj popraviti pale su u vodu. Svaki odlazak u zavičaj postaje sve teži i neizvjesniji. Neki novi zakoni mogu da vas „ekspresno“ odvedu u zatvor, ako ste nešto napisali ili postavili neku zavičajnu pjesmu na društvenim mrežama. Ona može da povredi osjećaje većinskog naroda. A šta je sa našim osjećajima. Sa našim zavičajem koji ovih dana tone u zimski san. Od našeg progona sve je utonulo u san, a do buđenja nikako da dođe. Ni tri decenije nisu bile dovoljne da se stanje popravi.


Svaki put pred izbore stizala su nova obećanja koja su ostala neostvarena. Još uvijek u pojedinim mjestima nema struje, puta, niti mogućnosti za normalan život. Najbolji primjer za takvo stanje je kraj oko izvora rijeke Zrmanje, koji se nalazi na granici između dviju regija Like i Dalmacije i povezuje dvije županije Zadarsku i Šibensko - kninsku. Put koji je izgradila još Austrija od Zrmanje preko mjesta Prljeo i Pribudić do Bendera (most Čupković) u dužini od oko 10 km, više niko ne održava. Ne održavaju se kanali pored puta pa su obimne padavine ovog ljeta učinile ga neupotrebljivim za saobraćaj.

Šta da čine rijetki povratnici ili oni koji su imali tu sreću da prežive Oluju. Da li da i oni napuste svoja vjekovna ognjišta i krenu prema Evropskoj uniji ili za svojom izbjeglom rodbinom u Srbiju. Budući da se zemlja više ne obrađuje ostalo im je samo da se bave stočarstvom, koji donekle država pomaže. Ali budući da se uglavnom radi o starijoj populaciji stanje postaje sve teže. U zaseoku Šijani živi Petar Šijan koji je ušao u devetu deceniju života i sada živi od uzgoja ovaca i koza. Sličnu sudbinu imaju i dvije sestre Koviljka (Seja) i Milka Škundrić u mjestu Pribudiću, koje preživljavaju zahvanjujući mlječnim proizvodima od dvije krave. U nešto boljoj situaciji je Jovica Matijević iz mjesta Ruište koji pripada mlađoj generaciji, pa je fizički u stanju da drži više krava i ovaca. Ima li nade za ove ljude koji su nemoćni, a prepušteni svojoj sudbini. Kako doći do doktora koji im je svakim danom sve potrebniji ili namirnica neophodnih za život?


A što se prirode tiče ona se polako vraća u stanje u kakvom je bila prije nego što su naši preci naselili ove krajeve. Sve je iznova zaraslo u šikaru i šipražje. Jedini plodovi jeseni su drenjine, trnine i šipci koji sami rastu i ne treba mu nikakva pažnja. Ali ni ove plodove više niko ne otkupljuje tako da otpada mogućnost neke dodatne zarade. Rijetki povratnici beru ih za sokove ili čajeve i to je jedina korist od nekadašnjih plodnih oranica. Napuštene kuće su davno oronule jer nema više onih koji su u njima živjeli. Neke kuće koje su obnovljene ponovo ožive kada ih posjete vlasnici, ali radi puta ti obilasci su sve rijeđi.


Ovo područje sada je pretvoreno u lovište nad kojim koncesiju imalu Italijani. Sada kada krene lovna sezona stići se lovci sa raznih strana u lov na srne, divlje svinje, zečeve i druge životinje koje uživaju blagodeti pustog zavičaja. Jedino su i dalje zaštićeni medvjedi i vukovi, pa neka bar oni uživaju slobodu koju nisu zaslužili. Vukovi su nedavno nekom čobaninu Žabetiću iz Bosne koji je izbjegao u Slavoniju, a svojim stadom stigao na Tromeđu, podavili više od pedeset ovaca. Niko štetu neće nadoknaditi, a rješenje je da se vrati tamo gdje nema vukova.

O posljedicama progona Srba sa ovih prostora i iz čitave Hrvatske najbolje svjedoče pusti krajevi u kojima je život stao. U Oluji nisu oštećene i porušene samo kuće nego i škole i željezničke stanice. Prugom koja ovuda prolazi i dalje idu samo brzi i teretni vozovi, nema putničkih, jer nemaju više koga da prevoze.


I tako, dok zavičaj polako tone u zimski san, u Hrvatskoj počinju pripreme za slijedeće izbore. Nadati se da će neki novi ljudi koji na izborima pobijede ovog puta, ispuniti svoja obećanja i uvažiti potrebe onih koji još uvijek ovdje žive - da imaju život dostojan čovjeka.

Milojko Budimir
Generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske