"Kordunaš među tulipanima": Jebeš zemlju bez …

Odem tako češće u šumu. U rusak nabacim komadić kruva i slanine,luka, čuturicu sa rakijom. E da, bez nožića, il kako mi Kordunaši kažemo "kuj'ce", nema kretanja. Podbačam se izrezbarenim ljeskovim štapom. Ovdje šume nisu nalik našima, al svejedno je lijep osjećaj kad nogama gaziš po lišću. Najviše ih je hratsovih, bukovih. Nema tu vrleti kao na Petrovoj gori. Volio sam uvijek onaj njen dio na Malom Velebitu gdje proviruju kamene stijene kraj stoljetnih bukovih stabala. Nađem usput kesteni, gljiva, lješnjaka…

Prvih godina ovdje otkrijem dobre ljeskare sa krupnim lješnjacima. Znamo Dana i ja otići nekad i biciklima. Na njima imamo one torbe sa strane. Kad što naberemo stavim u njih. Holanđani se u prolazu uvijek beče na nas. Što li mi to skupljamo, beremo? Najveći dio njih vjeruje samo onome što se kupi u trgovini.

Beremo tako lješnjake, svako na svojoj strani grma. Dana nešto gunđa, viče. Čujem da udara po nečemu.

- Što je?

- Ma ništa. Oću lješnjake razbiti. Tučem ovim komadom drveta, al ništa.


Nećete možda vjerovati. Okreneš se oko sebe nigdje jednog jedinog komada kamena!? Nepregledna je i čudna ova ravna zemlja. Zapanjiš se kad se zaustavis kraj spomen obilježja na sred Afsluitdijk (brane-nasipa koji djeli dva mora). Tamo stoji zabilježeno da je ova više od 30 kilometara duga brana preko koje ide auto put A7, rađena je od 1927. – 1932. godine. Gotovo svi radovi izvođeni su “na ruke”, sa malo mehanizacije. Svaki komad kamena dovežen je iz Austrije ili Škotske ??!

Tražim kakav komad ispucale bankine, cigle ili nešto sličnog da razbijem lješnjake. Ne mogu ništa pronaći. Na kraju skidam katanac što visi sa zadnje strane sica na biciklu. Udaram njime po lješnjacima. Komadi ljuske lete na sve strane. Izvaljeni na suncu koga ovdje ne možeš baš često vidjeti, jedemo lješnjake.

JEBEŠ ZEMLJU BEZ KAMENJA!!!

---