“Kordunaš među tulipanima”: Telefoni & kordunaški noćni kviz

Kad nešto zbrojim, pa vidim koju sam lovu sljupao do sada na telefonske razgovore svih ovih godina, muka me uhvati. Sad to više i nije tako skupo. Ima nekih jeftinijih načina da se zove. Malo se i rodbina kompjuterizirala, pa ima i taj Skype i još drugih, ne znam ni kako se sve zovu. Razbacalo nas svakuda po svijetu, što vele k’o slamu. Oni što su u Australiji već hrču, drugi se dižu, Kanađani ručaju… Onda počinje čuđenje kad te zovnu telefonom:

- Eli, kolko je sad kod vas sati?

- Tri !!!

- Dal poslijepodne il ujutro?

- Blentava te jebem….. tri ujutro !!!

Al što ćeš. Jedino nam ti telefoni preostali, nije u to vrijeme bilo toga čuda od interneta. Najviše mi je bilo zbog mojih staraca. Zovnem ih redovno.

- Kako ste ?

- Dobro. Kako ste vi ?

- Dobro.

Što vele uvijek isto pitanje i uvijek ista laž. Kad se mati malo ulunji i ne zove par dana , znam ja da nešto nije u redu. Onda ja prvi zovem. Osjetim promjenu u materinom glasu:

- Što ima novoga ?

- Ma ništa. Došla tu neki dan po ćaću hitna pa ga odvezla na Švarču. Al nije tako strašno.

Vječito se za zebnjom hvataš telefonske slušalice. Ćaća je bolestan, znaš da nećeš ništa dobrog čuti. Pogotovo je teško kad telefon zvoni kasno noću ili po ponoći. Tako ima ovih naših što ne znaju na kome su merdijanu, pa te malo zovnu, da te čuju zeru. Trčim brže telefonu da ne andrlja, probudi mi ženu. Ona ima lagan san, pa poslije ne može spavati. Nako bunovan tražim telefon, koji u pravilu nikad ne stoji tamo gdje mu je mjesto. Usput se još dobrano maznem u potkoljenicu na ćošak stolića. Sav zasipan jedva nađem telefon, psujući sve po spisku onome tko ga je tamo ostavio. Odmah mi malo lakne kad sam čuo muški glas, nije mati. Ona cvrči jako kad priča, zna mi nekad uvo zapjevati. Izmjenimo pozdrave, bi rekao da mi je glas poznat, al jebi ga, takvih sličnih ima koliko hoćeš. Kad neće proći dugo, zemljačina me upita:

- Dal znaš 'ko te zove ?

Mislim se u sebi … E bene. Ɖe me nađe sad u ranu zoru. Al što ćeš, moraš se uzdržati. Veze nemaš tko je tajanstveni noćni pozivnik :

- Ma kako nebi znao.

Slažem uvjerljivo, dok zemljačina drobi. Svrbi me nešto, valjda od nervoze. Češkam se po pupku, zavlačim ruku ispod pidžame. Kopam nos, delam kuglice. Zemljak priča, priča… Priđem prozoru, gledam u nebo. Prebrojim zvijzde. Mala kola, Velika kola, Veliki međed... Eno i Danice tamo na sjeveru. Vide se avionska svjetla. Leti nekud daleko,za Skandinaviju. Dugo ih pratim, zemljak jos priča. U toku razgovora oglasi se crkveni sat nekoliko puta. Uz najbolju volju ne možem ga locirati, čak ni približno. Kontam odtkuda se mi to znamo. Dal iz škole iz Zagreba, sa nogometa? Sa nekih mladalackih pijanki, zabava? Iz Gline? Možda sa kupanja na Korani? Ili je neki od momaka sa tenkova? Jenjava i on polako, vidim. Pozdravljamo se na kraju. Kaže da će mi se opet javiti. Mislim se u sebi kako ono kaže Ćućo Šarić:

- Fala majka, kad si mi se javio.

Pa još dodam:

- Fala majka, nek si se ti mene sjetio u ovo doba noći. Al nemoj više, Bog ti dava'.

Gledam na telefon, pokazuje da smo divanili dvije minute manje od sata!? Jebeš mi sve ako ja znam s kim sam razgovarao.

Što veli moj dobri priajtelj Ćiro, naši telefonski razgovori obično započinju sa dvije podvarijante: “ ‘Esil čuo… “ i “ Dal morda znaš … “. Ako počnu sa “ ‘Esil čuo”, znaj dobro da je neko vrkno. Da ga nema više među živima, i da ga nećeš zateći kad odeš drugi put dolje u zavičaj. Ako počimaju priču sa “Dal možda znaš..", siguran budi da te nešto trebaju. Vani si, pogledajde mi za kakav autićak, trebat ću ovoga svoga mjenjati. U zadnje vrijeme mi je počeo gadno dimiti i troši ulje. Da nije skup jako. Gledaj da je od prvog vlasnika, garažiran, da ga je samo žena vozila. Po mogućnosti invalid. Da je auto služio za odlazak na plac i razvažanje djece, nižih razreda u školu. Ako ikako može da mu onaj I iza TD bude crljen…Kad mu kažeš kilometražu koju su ovdašnji lopovi skinuli dva do tri puta , strefi ga blagi šlog.

- Pa el moga tolko preći, a tako mlado godište ?

- Ma mogao je. Voze se ljudi.

Ima još i specijalnih narudžbi. Kad zovne moj buraz Braco “Pošteno”, znaš odmah da će to biti izuzetna potraga. Pazi, treba mu nekakav “šerapić” , koga jedva vidiš golim okom, a drži mrežicu aparata za brijanje “Philips”, model 1972 godine. Toga u “Philipsu” teško da imaju i u vlastitom muzeju.

Poslije će značajnije u upotrebu ući mobilni telefoni. Sam ga slabo koristim, nisam jednostavno naučio živjeti sa njim, pa ga često i zaboravim. Dobar je čovjeku za nuždu kad je u nevolji. Al ovi mladi, to samo gleda u te telefone. Idu ulicom kao mjesečari, ture one slušalice u uši. Prst palac otekao kao da ga đed kovač mazno po palcu sa čekićem od tri kile. Uskoro će doći do nove faze u evoluciji, počet će se rađati generacije djece sa sve širim palcima. Pa ti nekvi I-fon, I-pod... brodski pod. Pa imaju sad nekakve tabletiće?!? Svaki dan izlazi nešto novo, šta sad to sve nema u njima: telefon, samovezačica, MP3, kombajn, internet, wiber, rastresač za đubar i balirka…

Kupim ja pokojnom ćaći nekakav mobilni sa većim tipkama. Reko, stariji je, da se lakše snađe. Kad ja dođe drugo ljeto, tata ima novi telefon, neki jebački model. Malen, preklopni “Samsung”. Pokolonila mu neka njegova prijašnja obožavateljka iz Njemačke. Ja ga sad koristim kad sam tamo. Niti mogu poruke poslati, niti što ukucati. Kad sa ovim svojim tumplavim prstima stisnem, odmah dva puca ućeram.

Tako jedna moja zemljakinja, živi dolje na jugu, kupi svome ćaći mobilni telefon. Odnese ga njemu u selo kraj Korane.

- Tata, evo sam ti kupila telefon, da se možemo češće čuti.

- Ali dijete, nama treba sedam bandera od glavnoga voda !

- Ma tata, ovo je mobilni telefon. To je prije bilo, ne treba danas ni bandera, ni žica. Ti lijepo, kad on zazvoni, samo stisneš ovo puce đe je nacrtan zeleni telefon i mi divanimo. Kad završiš stisneš puce đe je nacrtan crveni telefon i gotovo.

- Samo ja ti njesam uvijek ko’će. Odem u selo, pa me nećeš treb’ti dobiti. – veli stari.

- Ma ne moraš ni biti tata. Ti uzmeš telefon i nosiš ga lijepo sobom.

- Dobro. Al znaš što. Svedno ti mene zovi oko pola osam. Onda gledam dnevnik i sigurno sam kod kuće.

---