Šta očekivati od filma o Jasenovcu u produkciji i režiji stranaca?

Sjajno, ne moramo ništa da platimo i neko drugi će da obavi posao umjesto nas. Daćemo im sve što imamo – arhiv, materijal, logistiku (da li besplatno ili uz naknadu?). Samo, da li će nam se dopasti rezultat tog posla? Kome ćemo da se požalimo, ako slika i poruka koju taj film pošalje u svijet ne bude onakva kakva treba da bude – istinita?

Zašto mislimo da će stranci bolje ispričati ovu strašnu priču srpske nacionalne istorije, koja nije samo srpska, ali se nas Srba najviše tiče? Samo zato što imaju pare koje mi, navodno, nemamo (a imali smo da izdvojimo nekoliko miliona u ime navodnog genocida u Srebrenici)? Zar jedan Tihomir Stanić, potomak žrtava, dramski umjetnik, Srbin, nije bio sposoban za to? Kako je to moguće? Kako je moguće da Srbija i Srpska devet godina ne mogu da skupe sredstva za ovakav projekat od istinskog nacionalnog značaja, ali svega tri mjeseca nakon zvanične objave Tihomira Stanića da od projekta odustaje jer ne može da skupi sredstva, nalazi se strani producent koji ima svu podršku Vlade Srbije, Vlade Srpske i gospodina Zurofa.

Pregovori su već u toku! Zadivljujuće i zastrašujuće!

„To je ideja premijera Srbije Aleksandra Vučića i predsednika Republike Srpske Milorada Dodika koji su se dogovorili da bi film o stradanju Srba, Jevreja i Roma trebalo da se snima u međunarodnoj produkciji.“, kaže članak. Kako su se oni to dogovorili, otkud sad to, kad nisu godinama mogli da se dogovore sa Tihomirom Stanićem? I zašto bi to TREBALO da bude međunarodna produkcija? Ja baš mislim da NE BI TREBALO. Jer tu su stradali prevashodno Srbi. U ogromnom procentu.

Da li naši zvaničnici smatraju da je ovakav projekat, kao i drugi, manji, ali ne i manje vrijedni, a koje iznose udruženja potomaka, nešto što je iz državnog budžeta potrebno finansirati tek onda kada shvate da nema smisla i da je nepristojno da odbiju još jedan. ko zna koji po redu, takav projekat?

Ko će da kontroliše scenario, sinopsis, sadržaj dijaloga, istorijsku tačnost podataka i uopšte dobru namjeru da se stvari pokažu onakvim kakve su bile i užas stradanja i njegovih dalekosežnih posljedica po Srbe? Ovo bi trebalo da se zapitamo poučeni ranijim iskustvima, ranama i ožiljcima već zadobijenim odnosom tog inostranstva prema svemu srpskom.

Da li je producentu objašnjeno šta je bio Jasenovac? Da li jedan od najpoznatijih producenata današnjice zna da u Jasenovcu ne postoji priča slična onoj iz „Šindlerove liste“ koja bi mogla poslužiti kao podloga za dovoljno komercijalnu priču koja puni blagajne filmskih teatara? Jasenovac je bio logor smrti, tu nema mnogo drugih priča.

Ili će se pak taj detalj nadomjestiti likom i djelom Dijane Budisavljević, te će tako i ratni Zagreb postati svijetla tačka spasenja djece logoraša?

I, konačno, da li je iko išta pitao ili možda namjerava da pita malobrojne preživjele logoraše, kao što je ih je pitao Tihomir Stanić, idući od logoraša do logoraša, od kuće do kuće, od sudbine do sudbine?

Dobro je što se snima film o Jasenovcu. Samo mislim da treba da ga snime Srbi, to je sve.