Vrijedne ruke Janje Gore – Simo i Danica Vezmar
Nađete li se kojim slučajem u okolici Plaškoga, svakako posjetite Janju Goru, naselje u sklopu te općine – a potom potražite zaselak Vezmare, gdje vas čeka porodično imanje koje će vas na prvu oduševiti.
Čim prođete kroz nadsvođeni dvorišni ulaz ispred kuće 73-godišnjeg Sime Vezmara, imat ćete dojam da ste zakoračili u kakvu galeriju na otvorenom, čak i muzej čijih se eksponata ne bi postidjele ni kulturne ustanove u puno većim i razvijenijim sredinama.
Ostat ćete bez daha pred brojnim drvenim skulpturama izdjeljanima ljudskom rukom, ali i nizom predmeta iz bogate etno-baštine i tradicionalne ruralne svakodnevnice ovog dijela Hrvatske. Iako je naš domaćin VKV zidar, njegovim je vještim rukama puno bliža obrada drveta, što i sam potvrđuje.
– I moj djed i moj otac imali su dara za takvo oblikovanje, pa sam i ja uz njih, promatrajući ih i pomažući im, stjecao iskustva. Ali, ma koliko vam ruke bile vješte, ne možete ništa u tom području stvaranja postići bez ljubavi, vizije i sposobnosti da u običnom komadu drveta vidite skulpturu i da znate što točno morate učiniti da biste tu ljepotu preobrazili i predočili drugima. Osobno, nikad drvo za obradu nisam ciljano tražio po šumi: jednostavno bih šetao šumskim stazama i puteljcima, pa slučajno naišao na komad koji bi me snažno privukao, kao da me poziva da ga propustim kroz svoje ruke pa oplemenim alatima i umijećem. Iskustvo mi pokazuje da je za takvu suradnju čovjeka i prirode najbolje drvo neobičnog i nepravilnog oblika. Dakako, važna je vrsta drveta, a ja nekako najčešće radim s javorom, pogotovu dijelove namještaja i različite posude. Orah isto volim obrađivati, stolovi i drugi predmeti od orahovine ne samo da su iznimno lijepi nego i vječni. Naravno, ne izroni iz ruku tek tako gotov proizvod: prvo sa svih strana promatram i mjerkam pronađeni komad, pa sliku koja se počela stvarati u glavi pustim da sazri, sve dok ne dođe onaj ‘klik’ koji mi kaže da je baš to prava ideja. Tek tada prionem poslu i počinjem s obradom – tumači nam Simo svoj stvaralački proces.
Zahvaljujući majci pčelarici, naš se domaćin zarana započeo baviti i pčelarstvom, odnosno proizvodnjom meda; zavolio je rad s pčelama i njihovim zajednicama još kao četrnaestogodišnjak. Cijela je porodica bila vješta i uspješna u pčelarskoj proizvodnji, pa su prije devedesetih na imanju držali gotovo 150 košnica. To je naprasno prekinuto s Olujom, kad su Simo i supruga mu Danica spas pred grmljavinom oružja potražili u Vojvodini.
– Petnaest smo dana traktorom putovali do vojvođanske Kule, Osim najnužnijih stvari, ništa drugoga nismo sa sobom uspjeli ponijeti. Tada sam napokon uspio iskoristiti vještine stečene u zidarskoj školi, pa sam po Novom Sadu, Beogradu i drugim gradovima svojim rukama zarađivao kakav-takav novac za naš izbjeglički život. Nasreću, domaćini su bili prilično gostoljubivi, pa smo dobili kuću za stanovanje, a prve godine i ugljen za grijanje. Danica se u Kuli zaposlila u poreznom uredu, a posebno nam je pomagala tamošnja porodica Vasović: pokazali su se kao ljudine i pomagali nam kad je ustrebalo ne tražeći ništa zauzvrat. Volio bih zato da ih i u Novostima spomenete – prisjeća se Simo.
Premda su u Vojvodini relativno ugodno boravili punih osam godina, nostalgija za domom u napuštenoj Janji Gori bila je sve češća i sve snažnija. Konačnu odluku da se vrate kući, na svoje, donijela je Danica, iako su oboje znali kakva će ih pustoš i kakvo zgarište ondje dočekati: bili su obaviješteni o posljedicama ratnih i poratnih haračenja pljačkaša koji iza sebe uglavnom nisu ostavljali išta iole vrijednoga. Izvadivši potrebne dokumente, obreli su se 2003. opet na svom porodičnom imanju.
– Kao što je puno ljudi u Vojvodini bilo dobro prema nama kad smo se ondje pojavili kao izbjeglice, tako su nas i mnogi u lokalnoj vlasti dočekali kao povratnike: lijepo smo primljeni, a Općina nam je odmah osigurala smještaj. Možda bi se nekome u našoj situaciji to činilo luckastim, no već trećeg dana po povratku kupio sam par pčelinjih košnica, pa se doskora na našem devastiranom imanju ponovno vrcao med. A i kuća se obnavljala, pa smo za dvije godine opet u nju uselili – Simo Vezmar.
Imanje je polako napredovalo, ali najbrže se razvijala proizvodnja meda i pčelinjih proizvoda, pa su Vezmari za nepune tri godine od povratka imali više od 80 košnica iz kojih su dobivali i do 3,5 tona meda godišnje; taj su nektar prodavali na svom kućnom pragu.
Iako je sve to zahtijevalo puno posla, Simo nije zaboravio drvodjeljstvo, pa je njihov “muzej” iz dana u dan bivao sve bogatiji eksponatima i rukotvorinama, koje su – pored pčelinjaka – privlačile sve više posjetitelja, među njima i profesora sociologije Vladimira Laya koji bi svojim studentima pokazivao Simine skulpture i održavane košnice.
Premda su Vezmarovi nedavno odjavili pčelarski obrt, ostavili su nekoliko košnica za sebe. Sada par još bezbrižnije uživa u šetnjama kroz šumu, s nadom da će im se na putu ispriječiti kakav panj kojem bi Simine vješte ruke podarile umjetničku vrijednost.
Do njih nas je dovela agilna i uvijek nasmijana Suzana Ćalina, donačelnica Plaškoga iz redova srpske nacionalne manjine.
– Simo i Danica su vrlo su poznati u našem kraju i po medu i po rukotvorinama. Vrijedni su i često ih posjećujem, kao i ostale naše sunarodnjake koji žive u osam naselja na području Općine. Iako funkciju donačelnice obnašam tek pola godine, cilj mi je zaustaviti iseljavanje, a to se može postići tek jačanjem kulturnog i društvenog života naše zajednice. Da bismo mogli sprovesti cijeli niz aktivnosti, lani smo osnovali i podružnicu SKD-a Prosvjeta – zaključuje Ćalina naš posjet Vezmarima i kreativnom drvodjelji.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"