Od potresa bez vode

Voda samo u plastičnim bocama – Milka Ćosić | Foto: Vladimir Jurišić

Poslije potresa na Baniji prijavljena su oštećenja na više od 40 tisuća stambenih objekata, ali kuća 83-godišnje Milke Ćosić u Brdu Utinjskom ‘provukla’ se kroz tu prirodnu katastrofu bez ijedne pukotine, barem one nad zemljom.

Međutim, snažno podrhtavanje pomaknulo je vodenu žilu četrdesetak metara ispod tla, pa je Milkin bunar trenutačno izgubio napajanje, ostavši potpuno bez vode.

– Više bih voljela da mi je srušen dimnjak, da su se rasuli crijepovi ili napukli zidovi. To bi država do sada valjda popravila i obnovila, a ovako nitko ne mari što već više od pet godina nemam vode. Zakucala sam na mnoga vrata i tražila pomoć na sve strane, ali svi samo sliježu ramenima, šaljući me ukrug od nemila do nedraga. Kako je od moje kuće do glavnog vodovoda manje od dvije hiljade metara, brzo sam shvatila da im se zbog jedne boležljive babe ne isplati kopati i polagati vodovodne cijevi – iznosi nam Milka.

Doduše, djelatnici vojnićke ispostave Crvenog križa barem jednom tjedno do njezinih vrata dostavljaju tridesetak velikih plastičnih boca s tekućinom bez koje nema života, pa taj problem nakratko bude riješen. No sa svakom dostavom stižu novi problemi za sve nemoćniju staricu narušena zdravlja: jedva podigne punu bocu, a ima dana kada ni to ne može uspješno izvesti.

– Na razne se načine dovijam da tu vodu unesem u kuću, a često uopće nemam snage da je pretočim. Sličan problem imam i s drvima, iako je spremište za njih svega dvadesetak metara od kućnog praga. No prijeći toliku razdaljinu teško je osobi sa štapom, kamoli da ih još i nosi. Složim li pak drva tik uz kuću, bit će izložena kiši i snijegu, pa ništa od grijanja te zime. Noge više ne slušaju, zato sam i bašču prestala obrađivati. Govore mi komšije da u općini ili kod vatrogasaca postoje neki rezervoari za vodu na postolju, koji se pune i prazne kroz slavinu možda i cijeli mjesec. Sve si nekako mislim da bi takvi za mene bili spas – razmišlja konstruktivno naša vremešna sugovornica.

Samoća joj isto teško pada, pogotovu što živo pamti vremena prije mračnih devedesetih, kad je u zaselku bilo gotovo dvjesta duša u tridesetak kuća. Danas, pored nje, u Ćosićima žive svega dvije starice

Njezin suprug Vladimir umro je prije dvadeset godina, a sin Dušan i kći Dušanka ostali su u srpskoj Inđiji, kamo su s roditeljima izbjegli za Oluje. Majku obiđu povremeno, ponekad zajedno sa svojom djecom, što su za Milku najradosniji trenuci.

I ona je proteklu zimu provela u Srbiji: bila je ondje puna dva mjeseca. Njezini su potomci svjesni da mami nije lako samoj živjeti u Brdu Utinjskom, pa je stalno nagovaraju da doseli k njima za stalno, ali ona na to ne pomišlja, još joj je važno biti samostalna i ‘svoja na svome’.

– Bilo mi je jedva dvadeset kad sam se udala i iz nedalekih Ivoševića došla ovamo, svome Vladimiru i njegovim roditeljima. Pod ovim sam krovom dulje od šest desetljeća i najljepše me uspomene vežu za ova brda i šume. Kako taj svoj život ikome ostaviti, ne znam; najgore mi bude kad razmišljam kako će kad zauvijek odem, ovu našu kuću vrijeme i šuma progutati, a lopovi opljačkati, kao da nas nikada ovdje nije bilo – objašnjava nam Milka svoje osjećaje.

Svega tristotinjak eura mjesečne mirovine mora raspoređivati pomno do u cent, poput puno drugih penzionera samostalne Hrvatske: kad poplaća režije i druge račune koje ne može izbjeći, ostaje manje od pola za sve ostale potrebe.

Samoća joj isto teško pada, pogotovu što živo pamti vremena prije mračnih devedesetih, kad je u zaselku bilo gotovo dvjesta duša u tridesetak kuća. Danas, pored nje, u Ćosićima žive svega dvije starice, no međusobno i nisu u nekim bliskim odnosima. Povremeno do nje navrati Smilja Šušnjar, koja stanuje par kilometara dalje.

– Nemam puno vremena preko tjedna jer sam zaposlena na javnim radovima u Vojniću, ali je zato vikendom obilazim kadgod mi bude prilika. Vidim brige s vodom i drvima koje je muče i znam da joj nije lako, no vidim i da se raduje svakom mom dolasku. Za svakog posjeta dugo razgovaramo i dugo kafenišemo, pa me stvarno s razlogom čudi što joj se ne pomaže više i što se bar ta njena voda nekako ne rješava. Kopanje kanala i postavljanje vodovodnih cijevi zasigurno je puno jeftinije od gradnje nove kuće, a i taj nesretni bunar je presušio i stradao u potresu – razmišlja Smilja naglas.

Milka je rođena 1943. godine, usred Drugog svjetskog rata. Sama se rata ne sjeća, ali po pričanju roditelja dobro zna kakvu su kalvariju tada prolazili.

– Imala sam dvije starije sestre, Maru i Anicu, koje su s uspostavom Endehazije imale četiri, odnosno šest godina. Ustaše su njih dvije i majku zarobili, pa prebacili u logor u Gradišku, odakle su mamu prebacili na prisilni rad u Njemačku. Oca nisu uhvatili, skrio se negdje, vjerojatno među partizanima. Mama se živa iz Njemačke vratila nakon nešto manje od dvije godine, no o sudbini Mare i Anice koje su od nje bile razdvojene u logoru, nismo nikada ništa doznali. Nasreću, posljednji rat na ovim prostorima za našu je familiju prošao bez ljudskih žrtava. A nakon bježanije u Oluji opet smo se vratili na svoje, samo su djeca ostala u Srbiji. I to vam je to – zaključuje priču Milka Ćosić.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti