MIroslav Kovjanić: Kako prilike dopuste

Čime se ponajviše bavi vaše Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja Banije?

Pored korone i svih ograničenja vezanih uz epidemiju, ovo je jedna od najuspješnijih godina Udruženja od osnivanja: četiri smo projekta odradili, a peti još traje. Uz ostalo, tu je sudjelovanje u TV-emisijama, nastupi naših sekcija po festivalima i manifestacijama u Srbiji, a organizirali smo i već treći Banijski višeboj. Imamo oko pet stotina članova, od čega je više od pola aktivno. Mnogi to iz nekog razloga ne mogu, no plaćaju članarinu iako žive u Kanadi, SAD-u ili Australiji te pomažu prijedlozima i savjetima. Suradnja s lokalnim vlastima više je nego dobra, pogotovu s općinama Novi Beograd, Zemun Pazova i Voždovac. Godinama smo u odličnim odnosima s Komesarijatom za izbeglice, pa jedni drugima pomažemo i izlazimo u susret. Za manifestacije u Ugrinovcima uvijek nam besplatno ustupaju Dom kulture i sportske terene. Surađujemo sa sličnim zavičajnim udruženjima u Subotici, Novom Sadu, Prigrevici, Majuru kod Šapca, kao i s Krajiškim kulturnim centrom, Udruženjem Kordunaša i ostalima. Redovito se posjećujemo, a preklani smo zajedno nastupili s Novosađanima i Subotičanima na novosadskom Sajmu. Kao posebno dobre suradnje ističem onu sa sisačko-moslavačkom dožupanicom Mirjanom Oluić, s banijskim pododborima Prosvjete i s KUD-om iz Jabukovca kod Petrinje. Godinama sa svima njima održavamo dobre odnose.

Koliko je mladih ljudi u vašem članstvu i u kolikoj mjeri uopće održavate kontakte sa svojim zavičajem?

Nisam najzadovoljniji dobnom strukturom članstva jer još prevladavaju stariji od pedeset, ali se iz godine u godinu ipak pomlađujemo. Ove se godine to dogodilo Upravnom odboru, no na tome nećemo stati: bitno nam je da mladi dolaze na naša okupljanja, da vide naše rukotvorine, kako su se naši stari družili i kako su stvarali u doba prije kompjutera, televizije i mobitela. Važno je tu tradiciju i takvo nasljeđe prenijeti na nove generacije. Što se odlazaka na Baniju tiče, ljudi to čine koliko im mogućnosti dopuštaju: osobno odlazim u svoj rodni Dvor tri do četiri puta godišnje. Ako nismo fizički prisutni, stalnu vezu sa svojim krajem održavamo putem telefona i interneta.

S kakvim osjećajima dočekujete prvu godišnjicu katastrofalnog banijskog potresa?

Da, taj zemljotres je nešto najstrašnije što se moglo desiti narodu koji se još nije oporavio od rata devedesetih. Dosta toga je učinjeno, ali to još nije dovoljno jer i dalje ima kuća nepogodnih za život i puno ljudi u kontejnerima, čak i onima bez osnovnih preduvjeta. Mi smo učinili koliko smo mogli: potkraj aprila smo isporučili bijelu tehniku za 90 banijskih porodica, a u kolovozu invalidska kolica i gumene čizme za one kojima to treba, sve u suradnji s Komesarijatom za izbjeglice. Osim članstva, pomagali su i mnogi drugi dobri ljudi, čim smo na našem sajtu www.banija.rs objavili poziv i broj računa za pomoć. Inače, spomenuta internetska adresa svakodnevno bilježi između 30 i 40 hiljada posjeta, što znači da nas prate u cijelom svijetu, ne samo ovdje. Zato tim putem i jesmo pozvali ljude da se uključe u pružanje pomoći stradalima na Baniji.

Ohrabruje li vas činjenica da se prvi put nakon tri desetljeća služe liturgije u petrinjskom hramu Sv. Spiridona?

To je velika stvar za pravoslavni narod na Baniji, ali i za cijelu Hrvatsku. Sve je to postalo moguće zahvaljujući parohu Saši Umićeviću, čovjeku kojeg su ljudi zavoljeli; on je tu iznio najveći teret na svojim plećima, iako smo i mi na Banijskim večerima prikupljali novac za pomoć i pozivali ljude da pomognu. Naravno, otac Saša je i prije potresa bio nosilac niza humanitarnih akcija.

Što očekujete od nastupajuće godine?

Za 2022. planiramo sve što nismo mogli odraditi ove: turnir u malom nogometu, Banijsku večer i još neka okupljanja, kako nam već korona i ograničenja vezana uz nju dopuste.