Predstavnici Udruženja Banijaca u posjeti banijskoj legendi Mići Jeliću Grnoviću

VLADIMIRCI - Predstavnici Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije iz Beograda posjetili su juče u Vladimircima poznatog banijskog književnika,režisera, pisca, slikara i patriotu Miću Jelića Grnovića. Tom prilikom Miroslav Kovjanić, Miloš Bajić, Đuro Bogdanović i Dalibor Jelić iz udruženja su Grnoviću uručili prigodne poklone, plaketu i posebnu člansku kartu našeg udruženja u znak zahvalnosti za sve što Mićo Jelić Grnović radi za očuvanje banijske i krajiške kulture.

Grnović je goste proveo kroz svoj mali stan koji je pretvorio u zadužbinu banijske i krajiške istorije čije predmete je, u dogovoru sa manastirom Kaona, zavještao i prenio u vlasništvo Zavičajnog udruženja Banijaca nakon njegovog upokojenja kao legat budućim pokoljenjima.

Ovim nesebičnim gestom Mićo Jelić Grnović je ukazao veliku čast našem udruženju koje se, od samog nastanka, zalaže za očuvanje kulture i tradicije rodne Banije.

Mićo Jelić Grnović, prof. pjesnik, režiser, pisac, slikar rođen je u Jasenovčanima, kod Kostajnice, 3. 3. 1942. od roditelja Petra i Ružice, rođ. Sužnjević. Osnovnu školu polazio je u Papićima, Sunji i Rumi (1956). Učiteljsku školu završio je u Zagrebu (1961.), a zatim i Filozofski fakultet odsjek hrvatsko - srpski jezik i književnost (1969). Nakon Učitelske škole bio je novinar na Radio Zagrebu u Zabavnoj i kulturno-umjetničkoj redakciji (1961-1963).


Osnivač je i prvi rukovodilac Studentskog teatra poezije (1963-1967), a potom Teatra poezije (1970-1973). Odlazi u Sisak i radi kao profesor jezika i književnosti i umjetnosti u Srednjoškolskom centru za kadrove u privredi (1973-1976).

Nakon toga prelazi u Centar za kulturu Vladimir Nazor gdje je bio na raznim dužnostima (režiser, scenarista, glumac...), sve do političkih promjena u Hrvatskoj kada je dobio otkaz (jun 1991). Odlazi na teritorij SAOK. Kao aktivan član SDS, biran je u prvu skupštinu Krajine, bio je delegat Ustavotvorne skupštine RSK (19. 12. 1991) i prvi ministar kulture u prvoj Vladi RSK (19. 12. 1991-19. 12. 1992). Do pada RSK bio je profesor na novoosnovanom Filozofskom fakultetu u Petrinji. Izbjegao je u Beli Manastir gdje živi i radi do 1997. a potom odlazi u Vladimirce.

Višestruko je talentovan umjetnik. Pisanjem se bavi od srednjoškolskih dana. Pisao je pretežno kratke lirske pjesme ljubavnog sadržaja. Kasnije, opus mu je posvećen zavičaju, borbi naroda za opstanak na vjekovnim ognjištima, tragediji rata, gubitku zavičaja, uspomenama i trajnoj borbi za nezaborav i povratak izgubljenog. Pjesme su mu prožete dubokim osjećajem nacionalne i pravoslavne pripadnosti, a pritom ispunjene obiljem jakih emocija. Napisao je i objavio zbirke pjesama:
Samotnik i harfa (1969), Ostrvo ljubavi ili balade o pauku (1973), Začarani krug (1985), Krajina moja sudbina (1993), i u pro širenom izdanju više puta, Eno ga bijeli narcis (1996), Mađuhnim krajišnicima (1996), zatim razne prozne tekstove: kriti ka Per aspera ad astra (1971), Moja neposlana pisma (1976), Ratni dnevnik 1991/92. u cijelosti, a 1993. i 1994. u fragmentima, Otvoreno pismo otvorenim srpskim neprijateljima (1995) i roman pod naslovom Roman o Srbima, u dva dijela (2004).

Bio je urednik književnog časopisa Poezija Biblioteka poezije u vrijeme rada u Zagrebu, i član redakcije Kurira u Sisku. Aktivno je radio i pisao u listu Nova riječ za vrijeme rata u Krajini. Pored pisanja bavio se i režijom i postavio je veliki broj kazališnih komada u Sisku. Bio je član Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske sa statusom režisera. Član je Udruženja književnika Srbije.

Za vrijeme rata režirao je prvu predstavu u Kninu, a u Petrinji pri fakultetu osnovao prvo krajiško pozorište (1994). Bavio se i slikanjem i imao više izložbi. U rodnom selu i kući osnovao je zadužbinu Kuća Grnović Jasenovčani, koja je nažalost sa većinom svojih vrijednih eksponata uništena u „Oluji“ (1995). Danas ista zadužbina postoji u skučenom prostoru njegova stana u Vladimircima.

Zastupljen je u više antologija pjesnika Srba iz Hrvatske i Krajine. Učesnik je velikog broja društvenih skupova Krajišnika, tribina i simpozija sa temom Krajine, a sam je pokrenuo okupljanje Krajišnika u Vladimircima. Primio je veliki broj priznanja i nagrada među kojima i Srebrni prsten Umjetničkog bratstva manastira Krka (SKD Zora 2011). Spada u red posebno zaslužnih umjetnika i kulturnih radnika na promociji i razvoju kulture, njegovanju tradicije i istinskih vrijednosti među Srbima Banije i cijele Krajine.

Izvod iz biografije: Leksikon Srba Banije, Branko Krnjaić