"Niko nema svoje otadžbine", nova knjiga pjesama Miloša Bajića

BEOGRAD - Poslije prošlogodišnje knjige o stradanju banijskih Srba u logoru Mauthauzen, u Drugom svjetskom ratu, i knjige pjesama „Krst i pet kamenova“, u kojoj je posljednji ciklus posvećen takođe stradalnicima u istom nacističkom logoru, Miloš Bajić javlja se novom knjigom poezije. I takođe na stradalništvo asocirajućeg naslova – „Niko nema svoje otadžbine“.

Iako se Bajić prvom zbirkom pjesama javio u kasnije životno doba – 1992. godine (rođen je 1947. godine, u Velikoj Gradusi, na Baniji), jer poezijom se obično oglašava u mlađim ili mladim godinama, očigledno je da je njegov skriveni a bogati unutrašnji termalni, gejzirski stvaralački „materijal“ morao jednom da izbije, da proključa iz njega.

I sad, sa osamnaestom zbirkom ovaj pjesnik života, ljudi, prirode i, naravno, svega što je zavičaj i neprebol za zavičajem, bogati onaj prostor vremena i sna od života i u životu kojima je ostao u dugu za možda nekih dvadeset, dvadeset i pet godina tišine.

Poezijom nove zbirke Bajić nastavlja odnosno nadovezuje centralnu nit vodilju što mu se provlači kroz cijeli njegov pjesnički opus. I s daljim pletenjem i tkanjem te niti, on je i proširuje, učvršćuje. Uokolo nje uporno je tragao za onim česticama riječi i stihova, za tananim bojama slika kakve možda nismo uspjeli otkriti u prethodnim njegovim knjigama. I sad ih je, te čestice, uspješno ugrađivao i ugradio u pjesme ove, najnovije zbirke.

Kad Bajić u stihovima pjesme „Srpska djeca“, s posvetom ispod naslova – „Gledajući film o Diani Budisavljević“, ispisuje slike:


a poslije stihova u kojima se govori o užasima što su ih činili krvnici u ustaškim logorima, jasno se ogleda umijeće pjesnikovo da ljekovito, na kraju pjesme, smiri ono što je u prethodnim stihovima gotovo dramski zazvučalo. Da sve završi u blaženoj i svetoj slici olistale grane breze. Breze, tog plemenitog drveta i njegove Banije.

A to je tek jedan od primjera pjesnikovog uspješnog umijeća vođenja čitaoca kroz guste slike stihova zbirke „Niko nema svoje otadžbine“.


Naslov knjige je u stvari stih iz posljednje pjesme „U darovanoj zemlji“. I taj stih, taj naslov knjige obuhvata sve ono tragično, prognaničko što se takođe provlači kroz sve Bajićeve knjige. Od sudbine koju već trideset godina nosi u sebi i pronosi je životom kao usud, pjesnik Bajić nije uspio da pobjegne. Kako god da ga se s vremenom na vrijeme oslobodi, crv prognaništva je prisutan, vrti.

I imajući u vidu sveopštu globalizaciju, pjesnik je naslovom knjige rekao šta misli o njoj. On nije pitao, on nije pisao poruku, on nije tragao za rješenjem – on je rekao: Niko nema svoje otadžbine. A onaj ko čita – neka se pita i odgovara. Bajić je 62 pjesme ove knjige veoma pažljivo, s poštovanjem tematskog i poetskog njenog toka, podijelio u četiri ciklusa: „U vijestima“, „Ljubav je došla u jesen“, „O nečemu sam želio da pišem“ i „U mjestima tame“.

Izdavač knjige je Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja Banije, Beograd, 2020. godine.