Prva braća našeg nogometa

Najpoznatija braća u hrvatskom nogometu danas su braća Kovač, koji su donedavno zajedno igrali za reprezentaciju Hrvatske, a sada kao stručnjaci vode Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Ali nisu oni jedina braća koja su ostavila traga u hrvatskom, a do jučer jugoslavenskom nogometu. Mnogi se i danas sjećaju braće Vujović, Cvetković, Đurovski, Janjanin, Sušić ili Musemić, a oni stariji pamte i braću Belin, Milutinović, Čajkovski, pa čak i braću Matošić.

A tko se sjeća braće Zinaja? Od živućih vjerojatno nitko jer su obojica igrali u najranijem razdoblju našega nogometa i bili prvi dvojac braće koja su zajedno nastupala u zagrebačkom HAŠK-u, a potom i u reprezentaciji Kraljevine S.H.S.

Tko su bili braća Zinaja? Dušan i Branko Zinaja bili su sinovi željezničkog činovnika iz Gline Jovana Zinaje i njegove supruge Stanislave, rođ. Ugarak. Kako je otac službovao na Kraljevskim ugarskim državnim željeznicama, tako je i stariji Dušan rođen u Budimpešti (1893.), a mlađi Branko u Varaždinu (1895.). Iako su imali veliki posjed zemlje u Glini, blizu pruge, brižni roditelji namijenili su svojoj djeci drugačiju budućnost.

Stariji Dušan završio je pučku školu i gimnaziju u Zagrebu. Već tokom školovanja posvećuje se nogometu a prije Prvog svjetskog rata, zajedno s mlađim bratom Brankom, pristupa HAŠK-u gdje se ubrzo ističe dobrim igrama na lijevom krilu. Narednih godina standardni je prvotimac HAŠK-ove momčadi s kojom 1921/22. osvaja prvenstvo Zagrebačkog nogometnog podsaveza, a u sezoni 1923/24. postaje i kapetan kluba. Poznat pod nadimkom ‘Stari Bampas’, Dušan Zinaja vrhunac karijere doživio je 10. lipnja 1923. u Bukureštu kada je zaigrao za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije u gostujućoj pobjedi 2–1 protiv Rumunjske. Upravo na toj utakmici, ‘pred oba kralja i obe kraljice, celom kraljevskom porodicom i 15.000 gledalaca’, kako javlja beogradska Politika, Dušan je zajedno s mlađim bratom Brankom nastupio kao prvi dvojac braće u reprezentaciji i ušao u povijest jugoslavenskog nogometa.

Ta utakmica bila je prvi i jedini nastup Dušana Zinaje za reprezentaciju jer ga već iduće 1924. godine Jugoslavenski nogometni savez imenuje na funkciju selektora nacionalnog tima. Zinaja tako postaje prvi bivši reprezentativac koji obavlja dužnost trenera reprezentacije. U razdoblju 1924–1925. tri puta vodi reprezentaciju Jugoslavije, sva tri puta bez pobjede: gubi utakmice protiv Čehoslovačke, u Zagrebu (0–2) i u Pragu (7–0), a ne uspijeva ni u Padovi protiv Italije (2–1).

Osim u nogometu, Dušan Zinaja aktivan je i u HAŠK-ovoj skijaškoj sekciji. Redovno učestvuje na državnim prvenstvima u skijaškom trčanju, a pobjedom 1923. godine stiče pravo nastupa na prvim Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Chamonixu 1924. Na svečanom otvaranju Igara, Jugoslaviju predstavljaju četiri takmičara, a Zinaji pripada čast da nosi državnu zastavu. Sudjeluje na dvije utrke: na 18 km zauzima 35. mjesto dok na utrci 50 km, koja se odvijala u nemogućim vremenskim uvjetima, ostaje bez plasmana iako je prošao kroz cilj s četiri sata zakašnjenja. No, danas je manje poznato da je Dušan Zinaja bio ne samo svestrani sportaš već i novinar i urednik tada popularnog Ilustrovanog tjednika ‘Sport’, koji izlazi u Zagrebu od 1922–1924.

Za razliku od starijeg brata koji je bio napadač, mlađi Branko igrao je desnu spojku, a prema potrebi i desno krilo. Među suigračima bio je popularan pod nadimkom ‘Mali Zimbić’ dok ga novinski izvještaji onog vremena redovito spominju kao Zinaja II. Na glasu kao vrstan dribler i strijelac, te odlične igre koje tih godina pruža u dresu HAŠK-a otvaraju mu vrata reprezentacije Jugoslavije gdje debitira 1921. godine u porazu protiv Čehoslovačke u Pragu (6–1) postigavši jedini gol.

U periodu od 1921–1923. odigrao je za reprezentaciju šest utakmica u nizu i postigao četiri gola. Ostala je upamćena njegova utakmice u Zagrebu 1922. protiv Čehoslovačke kada je u prvoj službenoj pobjedi jugoslavenske nogometne reprezentacije (4–3) postigao dva gola, pri čemu će ovaj drugi biti odlučujući. Također je sudjelovao u prvoj gostujućoj pobjedi, protiv Poljske (2–1) u Krakovu 1923. godine, postigavši u 86. minuti pobjedonosni gol. Branko Zinaja se nalazi i među pozvanima na ljetne Olimpijske igre u Parizu 1924. godine, ali ne ulazi u igru. Tako će povijesni nastup protiv Rumunjske u Bukureštu i njemu i bratu ostati posljednja utakmica koju je odigrao za reprezentaciju.

Bez obzira na nogometnu slavu, braća Zinaja nisu zaboravljala roditeljski dom u Glini kojem su se vraćali svakog ljeta još od školskih dana. Vjerovatno su kao školarci nastupili u prvoj zabilježenoj utakmici u Glini između Banovca i Hrvatskog Sokola iz Siska 1913. godine, međutim, pouzdano se zna da su 1920. braća Zinaja (u to vrijeme već igrači HAŠK-a) zaigrali za svoje Glinjane na prijateljskoj utakmici kada je novoosnovani Glinski športski klub sa 5:2 porazio favoriziranu sisačku Segestu.

Braća Zinaja pripadali su pionirskoj generaciji nogometnih reprezentativaca prve Jugoslavije. Bili su vrhunski sportaši toga vremena. Nakon uspješne nogometne karijere, Branko se vratio svom pozivu višeg poreznog službenika, dok se Dušan posvetio sportskom novinarstvu. Obojica su nastavila živjeti u Zagrebu i nekako su uspjeli preživjeti sve strahote Drugog svjetskog rata. Nažalost, u poratnoj obnovi zemlje Dušan nesretno završava svoj život od posljedica prometne nezgode koju je doživio na radnoj akciji kod sela Poklek na Žumberku 1948. godine. Bratova prerana i tragična smrt snažno je utjecala na mlađeg Branka koji već slijedeće 1949. umire u Opatiji od moždanog udara, u 54-oj godini života.

Braća Zinaja sahranjena su u porodičnoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju, na pravoslavnom dijelu groblja u blizini kapele sv. Petra i Pavla.

---