Poznati Banijci: Mineralog Fran Tućan

Fran Tućan rodio se 26.10.1878. godine u Divuši kraj Dvora na Uni na Baniji kao sin seoskog učitelja, kao sveučilišni profesor i akademik bio je istinski zaljubljenik svoje struke i nenadmašivi popularizator prirodnih znanosti u nas.

Srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje stiče u Zagrebu, a godinu dana poslije diplomiranja polaže i doktorat znanosti (1905). Već je kao student bio pomoćnik u Mineraloško-petrografskom muzeju u Zagrebu gdje je ravnatelj tada poznati stručnjak dr Mišo Kišpatić, njegov učitelj i uzor.

Po završetku studija i po odlasku svog profesora u mirovinu postaje ravnatelj muzeja i tu dužnost obavlja do svoje iznenadne smrti, 22.7.1944. godine u Zagrebu. U to vrijeme postaje i sveučilišni profesor, a godine 1930. izabran je za redovnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Svoj znanstveni rad i brojna saznanja, te populariziranje svega što ga privlači kao petrografa-mineraloga i prirodoslovca temelji na svojim brojnim terenskim obilascima čitave Jugoslavije i neposrednim promatranjem pri istraživanju rudnog blaga kao osnovice za blagostanje naroda. Poznat je kao istraživač kemijskog i mineralnog sastava boksita te sastava vapnenaca našeg krša. Po njemu je i jedan mineral nazvan »tućanit«.

Uz vrlo bogat i intenzivan znanstveno-nastavni rad imao je još mnogo snage da se posvećuje društveno korisnom radu surađujući na širenju i populariziranju prirodoslovnih znanosti u okviru Hrvatskog prirodoslovnog društva te kao urednik časopisa »Priroda«. Dužnost predsjednika Društva obavlja od 1914—1918, te od 1945—1954. Glavni urednik »Prirode« bio je od 1915—1919, te od 1945—1954. godine.

Osim uređivanja časopisa on u njemu objavljuje i svoje radove, održava predavanja, a izdaje i knjige »Naše rudno blago«, »Među mineralima i stijenama«, »Po Makedoniji«, »Rudno blago Jugoslavije« i dr. Uz to piše i izdaje za studente vrlo opsežne udžbenike »Opću mineralogiju« i »Specijalnu mineralogiju«, koje dopunjuje neposredno prije svoje smrti. Svoj istančani osjećaj za zbivanja i promjene u prirodi vjerojatno je imao usađen od rane mladosti kada se okušao i kao pisac pjesama, novela te literarnih i kazališnih kritika.

Taj osjećaj pratio ga je stalno kroz sve njegove znanstvene radove, jer je gotovo u svima njima uz suhoparno analizirajući opis unio i mnogo vedrih riječi pri opisu boja, usporedbi i pojave minerala kao »živog« bića. Među njegovim je literarnim radovima i pjesmica »Na Uni«, koju objavljuje u časopisu »Pobratim« (1898). Zbog toga su razumljive i riječi njegovih suvremenika da su »Tućanov neiscrpni žar, ljubav, polet i zamah, ustrajnost i vedrina, zračili neodoljivo u čitavoj njegovoj okolini«.

I u desetljeću prije smrti ponovno kao urednik »Prirode« on radi »kao nekad u najboljoj muževnoj dobi, zanesen opet čitavim svojim bićem. U tom poslu našao je sama sebe, proživljavao je najstarije trenutke, razvio je svu svoju umnu djelatnost i radio predano do zadnjeg časa.«

U nekrolozima Bogdana Babića i Miroslava Tajdera, te u bibliografskim popisima Blaženke Magaš i Vande Kochansky-Devide ostalo je registrirano 240 njegovih samostalnih objavljenih radova, članaka i knjiga te 15 radova napisanih u koautorstvu s kolegama po struci. Upornost, sistematičnost, a iznad svega neizmjerna ljubav za ono što je radio i učinio za popularizaciju prirodnih znanosti najvrijednije je što ostade iza Frana Tućana.

Želeći sačuvati za budućnost tu njegovu izuzetnu vrijednost Republički komitet za znanost Hrvatske godine 1987. pridružuje postojećim nagradama i nagradu »Fran Tućan« za popularizaciju znanosti, što je na taj način potvrdilo činjenicu, da je Tućan bio jedan od malobrojnih znanstvenika koji je bio sposoban na najprikladniji način prirodne znanosti približiti svakom zainteresiranom i uputiti ga u tajne prirode.