Izjava sjećanja Srpskog narodnog vijeća

ZAGREB - Srpsko narodno vijeće na 30. godišnjicu VPO Oluja, kao i svih prethodnih godina, s tugom se sjeća više desetaka hiljada poginulih i ranjenih, jednako naših sugrađana hrvatske nacionalnosti kao i naših sunarodnjaka Srba. Također se sjećamo i suosjećamo s patnjama više stotina hiljada Hrvata i Srba koji su pred ratnim opasnostima, prijetnjama ili silom, morali napustiti svoje domove i zavičaje, svoju zemlju. Posebno se sjećamo patnji naših sunarodnjaka koje su proživljavali u godinama povratka, kao i patnje onih koji se nikada nisu vratili i koji su trajno ostali i bez doma i bez zavičaja u kojima su oni i njihovi preci generacijama i stoljećima živjeli.

Umjesto da naša tuga i naša suosjećanja nakon trideset godina budu manji, oni se povećavaju. Povećavaju se zbog toga što je u Hrvatskoj sve manje sjećanja na stradanja naših sugrađana srpske nacionalnosti, a u Srbiji sve manje sjećanja na stradanje pripadnika hrvatskoga naroda. Povećavaju se i zbog toga što nas državne politike sjećanja sve više udaljavaju od izgradnje i učvršćivanja politike mira i pomirenja među Srbima i Hrvatima, između Srbije i Hrvatske. Oba ova povećanja mi u Srpskom narodnom vijeću razumijemo i razumijevat ćemo kao razloge za jačanje izraza našega suosjećanja za stradanje i patnje drugih te kao razloge za jačanje naših nastojanja za to da politike sjećanja budu dio politika mira.

U takvom našem opredjeljenju neće nas ni pokolebati ni obeshrabriti sve glasnije i sve raširenije ispunjavanje našega javnoga prostora pozdravima, pjesmama i porukama mržnje (anonimnim i neanonimnim). Suprotno tomu, naša je dužnost da svojim komemorativnim praksama podsjećamo na nečastan, zločinački trag koji su pozdravi i poruke iz vremena ustaške kvislinške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske ostavili iza sebe. Naša je dužnost da ustrajno tražimo da Predsjednik, Sabor i Vlada zaštite ustavne vrijednosti Republike Hrvatske, omoguće život bez straha i tolerirane mržnje. Također nam je dužnost da tražimo da naš obrazovni sistem omogući stjecanje znanja o tome što je bila NDH i za kakve i koje je sve zločine odgovorna prema Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima, a zbog kojih su ustaški pozdrav, ustaške pjesme i ustaška znamenja protivni Ustavu.

Među neprocesuiranim zločinima i zločin je počinjen prema izbjegličkoj koloni koja se kretala cestom od Gline prema Dvoru i bila napadnuta na području Ravnog Rašća, Donjeg Klasnića i Donjeg Žirovca. Tom prilikom ubijeno je 78 ljudi – 48 civila, 17 vojnika i 13 osoba dosad neidentificiranog statusa. Najstarija žrtva imala je 99 godina, a najmlađa 23 godine. Žrtve stradale na tim mjestima, koje su pokopane na groblju u Dvoru, još uvijek nisu identificirane

Bez obzira na to što je u ovakvim okolnostima teže djelovati u cilju postizanja javne svijesti o ukupnim žrtvama rata, u koje bi bile uključene i priznate i srpske žrtve u Hrvatskoj, naročito civilne, mi ćemo to djelovanje nastaviti. U tom ćemo nastojanju učiniti sve da nadležna državna tijela i institucije ne ostavljaju taj posao samo nevladinim organizacijama, nego da ga i same obavljaju, a nevladine organizacije prihvate u tome kao svoje partnere. Nastavit ćemo podsjećati i Vladu i pravosudne institucije na zakonsku, međunarodno preuzetu i javno deklariranu obavezu da će se počinjeni zločini prema srpskim civilima sankcionirati jer, u proteklih trideset godina, podignute su samo tri optužnice, od kojih su dvije završile osuđujućim presudama, i to za zločin u Kijanima i za zločin u Prokljanu i Mandićima. Među neprocesuiranim zločinima i zločin je počinjen prema izbjegličkoj koloni koja se kretala cestom od Gline prema Dvoru i bila napadnuta na području Ravnog Rašća, Donjeg Klasnića i Donjeg Žirovca. Tom prilikom ubijeno je 78 ljudi – 48 civila, 17 vojnika i 13 osoba dosad neidentificiranog statusa. Najstarija žrtva imala je 99 godina, a najmlađa 23 godine. Žrtve stradale na tim mjestima, koje su pokopane na groblju u Dvoru, još uvijek nisu identificirane.

Na tom mjestu i na cijelom prostoru općine Dvor i Banije naša je dužnost da se sjetimo zajedničke obaveze da pored dostojnoga sjećanja i ravnopravnoga tretmana žrtava rata i žrtava ratnih zločina osiguramo pretpostavke za život s tekućom vodom i održavanim i uređenim putovima. Prije svega, dužnost nam je da osiguramo zaustavljanje propadanja skromnoga, ali proteklih decenija koliko-toliko obnovljenoga gospodarskoga života. Znamo da će trebati mnogo vremena da Banija obnovi svoju predratnu razinu stočarstva i voćarstva, ali znamo i to da ako ne počnemo odmah podržavati one koji su sada tu, vrijeme obnove postat će neizvjesno, kao što je neizvjestan život onih koji čekaju državu da im pomogne u razvijanju njihova održiva života.

Na kraju, pozivamo sve da se sjećamo svih ratnih žrtava, svih ranjenih i svih prognanih, a bez kojih su ostali njihovi najbliži, onih koji su ostali živi, ali bez dijela svojih sposobnosti i onih koji su privremeno ili trajno iskorijenjeni iz svojih zavičaja. Ništa od toga nije se moralo, a još manje trebalo dogoditi da se prije 35 ili prije 30 godina više čuvao mir i da su se čuvali ljudski životi te da se ljudima ostavljala mogućnost izbora.

Portal Novosti