Stradanja Srba poslije "Oluje“ 1995. godine na Kordunu: Sjeničak kao Grubori

Vjerujući da nikome nisu nažao učinili i da za ništa nisu krivi, a najmanje za rat, mali broj srpskih civila, svega nekoliko stotina, uglavnom starijih, ostalo je na "kućnom pragu“ na Kordunu u toku hrvatske agresije u avgustu 1995. godine. Motivi da se "sačeka“ Hrvatska vojska bili su različiti - najčešći rodbina na "drugoj strani“, a bilo je i onih kojima je kolona "izmakla“ ili nisu imali prevoza ili se nisu mogli kretati zbog bolesti. Neki jednostavno nisu imali snage da napuste dom svojih predaka i željeli su sačuvati teško stečenu imovinu.

Tako je bilo i u Sjeničaku u kojem je od predratnih 3.000 stanovika toga avgusta 1995. u selu prve hrvatske jedinice dočekalo njih nekoliko desetaka. Prolaskom kroz mjesto glavnim putem ove jedinice već 7. avgusta čine prve zločine što je navelo preostale malobrojne civile da se sklone u šumu dok "bijes“ ne prođe ili dok se ne pojavi rođak- spaisoc u uniformi Hrvatske vojske ili policije. Međutim "oslobodioci“ nisu mirovali narednih mjesec i više dana.

Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) iz Zagreba i Dokumnetaciono- informacionog centra Veritas iz Beograda u Sjeničaku su pripadnici Hrvatske vojske i policije ubili pet civila: Branka Peleša (64), Vasu Bižića (77), Đuru Manojlovića (68), Jelicu Mrkobrad (68), Marka Bijelića (66) i pripadnika SVK Petra Rudana (45). Prema istražiteljima HHO skoro svi ubijeni prethodno su bili izloženi torturi i različitim oblicima mučenja.


Tako su Đuru Manojlovića "Juru“ rođaci našli izmrcvarenog u kupatilu u kući u Gornjem Sjeničaku. Pretpostavlja se da je bio izložen višednevnom najbrutalnijem mučenju pre nego što je podlegao ranama. U blizini njegova kuće uz glavnu put Karlovac – Vrginmost bila je "baza“ Hrvatske vojske.

- Moj tata je ubijen dve nedelje po dolasku Hrvatske vojske. Nisu ga odmah ubili nego su ga danima mučili i zlostavljali. Nenaoružanog starca od 68 godina? Njihova straža je bila pored naše kuće. Po dostupnim informacijama tu je bilo više od 10 vojnika, priča Đurina ćerka Milka Tepšić koja 50 godina živi u Kanadi.

Porodica je pokrenula sudski postupak pred hrvatskim sudovima nadajući se da će zločinci biti privedeni pravdi. Međutim tužba je odbijena, a oni su morali da plati sudske troškove.


- Tužili smo Hrvatsku državu jer je ona odgvorna za smrt moga oca. Željeli smo da pronađu i kazne zločince koji su ga mučili i ubili. Međutim na sudu nismo dobili pravdu - ti zločinci su za njih heroji. Pripadnici Hrvatske vojske koji su prisustvovali ubistvu ili nisu želeli da svjedoče ili su jednostavno prećutali istinu. Na kraju smo morali da platimo 24.000 kuna (oko 3.500 evra) sudskih troškova. To nam dođe više kao kazna što tražimo pravdu. Teški su ovi dani avgusta za moju familiju, tužna je Milka.


Hrvatska prethodnica je već 7. avgusta 1995. uhvatila Petra Rudana "Rusa“, koji je jedini od ubijenih bio pripadnik Srpske vojske Krajine i pretpostavlja se da je bio zaostao iza svoje jedince. Njega su mučili i na taj nači što su ga vezali za vojno vozilo i vukli po cesti, a na kraju mu odsekli glavu. Sa tim "trijumfom“ na kolcu danima su se vozali kroz mjesto. U proljeće 1996, poslije topljenja snijega, glava je pronađena tri kilometra od tela. Tek 2019. godine njegovi ostaci su identifikovani i sahranjeni u porodičnu grobnicu na mjesnom groblju u Donjem Sjeničaku.

- Bog sve vidi i sve zna. Moja tuga raste, a osvetu ne tražim. Svakoj majci njenog sina je žao bez obzira na kojoj strani bio. Moja majka je otišla u zemlju sa velikom ranom na srcu. Volim je do neba i svaki put kad odem na grob pričam joj o njenom sinu, kaže Petrova sestra Ruža o tugi majke Danice koja je umrla pre identifikacije tela, ne saznavši tako punu istinu o stradanju sina.

I telo Branka Peleša "Loje“ ćerka Mara je pronašla blizo kuće u Gornjem Sjeničaku u jesen 1996. godine kada je uspela da nekako iz izbeglištva iz Srbije dođe do rodne kuće. U izvještaju HHO prtpostavlja se da su ga pripadinci Hrvatske vojske ubili početkom avgusta 1995. godine kada se iz okruženja u Topuskom vraćao svojoj kući. Ćerka je revoltirana na komšije, prvenstveno one koji su rat proveli na "hrvatskoj strani“, što više od godinu dana nisu ništa preduzeli da se sahrani već su prolazili pored leša i prepustili ga zvijerima.

Smrt Vase Bižića opisao je u knjizi "Krive kuće Krivokuće“ doktor Branko Krivokuća, dugogodišnji dirketor Doma zdravlja i jedno vreme predsjednik Skupštine opštine Vojnić, inače i rođak stradalog.


- Vaso Bižić, otac moje snaje, živio je u Lasinjskom Sjeničaku. Bio je dobar čovjek, čovjek za koga se može reći da nikada nije ni mrava zgazio, a kamoli nekom napravio nažao. On nije imao snage da napusti svoju kuću, a još manje snage da ostavi svoje krave, svinje, kokoške, mačke i psa. Jer da ih je napustio on bi prestao biti on - Vaso Bižić, a on na to nije mogao pristati. Došle su ustaše i to ustaše iz okolnih hrvatskih sela. Navalili su da mu odvedu krave i svinje. Vaso se tome verbalno suporstavio, a oni onda pale njegovu kuću, njega vežu konopcem i bacaju ga u vatru. Tako je grozno završio, Vaso, u mukama – čovjek koji nikoga nikada nije mrze, čovek koji je imao zeta Hrvata. Zet Tomo nije došao da spasi svoga đeda, a često je dolazio pre rata da mu Vaso natovari njegova kola živežnim namirnicama. Kakav je to način, kakvi su to ljudi? Nikakav način, nikakvi ljudi, pita se dr Krivokuća u knjizi koju je napisao i štampao u Kanadi u kojoj živi od 1997. godine.

Važno je još dodati da je Vaso ubijen u septembru 1995., više od mjesec dana poslije "Oluje“. Njegovu smrt su, sakriveni u obližnjem šumarku iznad kuće posmatrali sin i maloleltni unuk. Njih su, kao neugodne svedoke čiji životi su zbog toga bio u opasosti, ekspresno preko UNHCRa, za nekoliko meseci iselili u Sjedinjene Američke Države.

I Marka Bijelića "Cestara“ pripadnci Hrvatske vojske su ubili u njegovoj kući u Gornjem Sjeničaku u septembru 1995, mjesec i više posle ulaska u selo.
Za sve ove zločine u kojima su stradali srpski civili, iako su počinioci uglavnom poznati, još uvjek nije pokrenut sudski postupak niti su kažnjeni na bilo koji način, pa ni disciplinskom merom od nadležne vojne ili policijske komande.

S. Dančuo