Međunarodna zajednica, uključujući NATO i EU, ćuti kao što je ćutala i prije 27 godina

BEOGRAD - Četvrtog avgusta 1995. godine oružane snage Republike Hrvatske, uz odobrenje SAD-a i podršku NATO-a, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije BiH (A BiH), izvršile su agresiju na Srpsku autonomnu oblast Krajina (s. Dalmaciju, Liku, Kordun i Baniju), u sastavu tadašnje Republike Srpska Krajina (RSK).

Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN-a, pod nazivom sektori “Jug” i “Sjever”, i da su predstavnici RSK dan prije u Ženevi i Beogradu prihvatili prijedlog međunarodne zajednice o mirnom rješenju sukoba.

Protiv krajiških Srba (oko 230.000 žitelja sa oko 30.000 vojnika) angažovano je oko 200.000 vojnika, od kojih je direktno u operaciji učestvovalo 138.500 pripadnika HV-a, MUP-a i HVO-a. Ako se tome dodaju snage A BiH i NATO, agresora je bilo više nego stanovnika u Krajini, a omjer vojnika bio je najmanje 7:1 u korist agresora.

Za nekoliko dana neravnopravne borbe slomljen je otpor Srpske vojske Krajine (SVK). Narod zapadne Krajine, njih preko 220.000, poučen “istorijskim iskustvom”, kreće u dotad najveću srpsku “seobu”, na istok braći po vjeri i naciji. I kad je prestao svaki otpor SVK, agresor je ubijao ljude koji nisu htjeli ili mogli sa svojih vjekovnih imanja, ali i one u izbjegličkim kolonama, i do Une i preko Une, duboko u teritoriju tadašnje Republike Srpske (RS).

Na evidenciji Veritasa nalaze se imena 1.881 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije nje, od čega 1.233 (66 %) civila, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina. Među žrtvama se nalazi 555 (30%) žena, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od “crnih” rekorda građanskog rata devedesetih prošlog vijeka na prostorima prethodne Jugoslavije.

Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 1.227 lica, dok se na evidenciji nestalih vodi još 654 (35 %) lica, od čega 494 (76%) civila, među kojima 251 (51%) žene.

Oko 1.500 pripadnika SVK preživjelo je zarobljavanje, od kojih su mnogi suđeni i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora zbog krivičnih djela ratnog zločina. Oko 3.200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su internirani u logore za civile. Krajina je opustošena, opljačkana pa porušena i zapaljena. Nisu bili pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički spomenici.

Ova agresija, pod kodnim nazivom “Oluja”, sprovođena je, kao uostalom i one koje su joj prethodile (“Miljevački plato”, “Maslenica”, “Medački džep” i “Bljesak”), po taktici “spržene zemlje”, što je polovinom novembra 1995. godine doseglo razmjere potpunog zatiranja srpske zajednice u Krajini.

Iako je bilo očigledno da je hrvatska vlast preduzela ovu agresiju zbog optiranja teritorije bez srpske većine koja je na njemu živjela, Savjet bezbjednosti UN-a, osim “snažne osude hrvatske vojne ofanzive velikih razmjera” (R 1009/95), nije donio, ni ovoga puta, bilo kakve kaznene mjere protiv agresora.

Četvrt vijeka kasnije, američki ambasador u Hrvatskoj iz vremena “Oluje”, Piter Galbrajt, objelodanio je da je on lično prije sastanka u Ženevi Hrvatima dao “zeleno svjetlo” za napad na SAO Krajinu zbog procjene da se Srbi iz RS i RSK spremaju da napadnu zaštićenu enklavu “Bihaćki džep”, pa su tako, birajući između dvije zone pod zaštitom UN-a, Amerikanci, kao “manje zlo”, žrtvovali Srbe u Krajini zarad muslimana u Bihaću.

Od nekoliko do sada procesuiranih pripadnika sopstvenih oružanih snaga za ratne zločine nad Srbima iz vremena “Oluje”, hrvatski sudovi su pravosnažno osudili dvije osobe. Prvi je etnički Albanac (slučaj “Prukljan i Mandići”), a drugi etnički Srbin (slučaj “Kijani”).

I sud BiH sudio je i osudio jednog pripadnika 5. MK A BiH (Šefika Alića) za ratni zločin nad četvoricom pripadnika SVK, koje je po zarobljavanju na Suvoj međi na teritoriju tadašnje RSK, uz njegovu saglasnost, ubio mudžahedin iz sastava iste jedinice.

Krivično vanpretresno veće Višeg suda u Beogradu – Odeljenje za ratne zločine 3. juna o.g. godine potvrdilo je optužnicu Tužilaštva za ratne zločine zbog granatiranja izbjegličke kolone krajiških Srba 7. i 8. avgusta 1995, na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti, podignute protiv četvorice visokih hrvatskih oficira zbog izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u saizvršilaštvu.

Za zločine nad Srbima u “Oluji” sudilo se i trojici hrvatskih generala pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih generala bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha bila trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom silom, i osudilo ih na dugogodišnje kazne zatvora, ali je Žalbeno vijeće, tjesnom većinom, sa tri prema dva, poništilo prvostepenu presudu i oslobodilo optužene generale po svim tačkama optužbe.

Međunarodni sud pravde (MSP) je kroz obrazloženje svoje presude iz februara 2015. godine operaciju “Oluja” kvalifikovao kao akciju etničkog čišćenja – Hrvati su htjeli srpsku teritoriju bez Srba očekujući da oni sami odu, a ne da ih “unište u cjelosti ili djelimično”. A da bi ih natjerali da napuste svoja vjekovna ognjišta, granatirali su njihove gradove i izbjegličke kolone, ubijali i fizički i psihički zlostavljali zaostale civile i vojnike i spriječavali im povratak, ali ni to sve skupa, po ocjeni suda, nije doseglo nivo genocida (nedostaje “genocidna namjera”).

I umjesto da Hrvatska poslije pomenutih sudskih postupaka odustane od slavljenja “akcije etničkog čišćenja i masovnih zločina” kao dvostrukog državnog praznika (“Dan pobjede i domovinske zahvalnosti” i “Dan hrvatskih branitelja”), slavlje se iz godine u godinu pretvara u veličanje ustaštva i izlive mržnje prema Srbima.

Tom i takvom slavlju 2020. godine, na sramotu svih proganih Krajišnika i većine Srba koji su ostali ili se vratili u RH, pridružili su se i predstavnici ostatka Srba u Hrvatskoj okupljenih u Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci (SDSS) kao koalicioni partneri stranke na vlasti Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), pod čijom vlašću je i izvedena akcija “Oluja”.

Obećanja o zaštiti manjinskih nacionalnih prava, data od hrvatskih zvaničnika prilikom ulaska Hrvatske u EU prije devet godina, pretvorila su se u svoju suprotnost – srpska zajednica je postala još minornija, obespravljenija i napadanija.

Na sve to, međunarodna zajednica, uključujući NATO i EU, čija je Hrvatska u međuvremnu postala članica, ćuti kao što je ćutala i prije 27 godina.