Dugo smo vas čekali...

“Krajino neko misli nate...
Ma misli moj k . . . .

Sad, kako je Milan dospio u naše krajeve ostaje do kraja nepoznato.
I to cijeloj priči daje čudan ton, kako bi bi rekao onaj mornar što je plovio po kuruzima.

Uglavnom se zna da je došao zimi, za velikih snjegova.
Valjda ga je negdje u Lici pokupio Džino, stari švercer vraćajaući se sa sajma iz Korjenice (onda Titine).
Istovario ga je kod Paje Petrovića.

Ustala se Pajina Milica, loži vatru.
Pogledava kroz prozor na kom se uvatilo inje.
Kad, ukraj dvorišta između štale i suše primjeti humku.
Nešto se nadiglo pod snijegom.
Zovnu Paju.
On uskoči u buce (gumene čizme), propriti kroz cijelac .IzI snijega proviri glava.

- Daj Milca deku.
Kuvaj brže čaj!

Pojavi se ispod snijega i neznačeva ruka.
Briše snijeg sa rano osjedijelih brkova, koji su ispod nosa već požutjelih od jeftina duvana.

- Hmmm...
Ja bih...hmmm... jedno pivo,

- ????

Uglavnnom da neduljimo priču, osta Milan Pandurović, zvani "Jahorina" kod Paje Petrovića "služiti" pa skoro dvadeset godina.


Kad popije, ili bolje reći kad nije trijezan, znao je pričati o sebi.
Teško je bilo povezati njegovu priču.

Poticao je iz okolice Sarajeva iz podjahorinskih sela. Bio je najmlađi od četvorice braće.
Po priči jedan brat je vodio banku, druga dvojica bili su inžinjeri i direktori u "Energoinvestu" u Sarajevu i "Soda-So" u Tuzli. Najstariji brat, koga su zvali Rus, radio je kao sjekač u šumariji.
Mati mu je bila Ruskinja.
Kao mladu djevojku doveo ju je Milanov ćaća iz ruskog zarobljeništva.

Početkom februara 1989. odem se skijati ekipom iz Gline na Jahorinu, jer te godine nije bilo snijega na Bledu gdje smo godinama odlazili. Kažem mu da ćemo spavati u motelu ”Mladost”( Na ZOI 1984. Godine u njemu je bila smještena švedska reprezentacja sa Stenmarkom na čelu).

- Kad odeš na Jahorinu, pitaj tamo za “Rusov panj”.

Pitam ljude za taj panj. Kad stvarno , ne vidjeh većeg panja. To drvo rušio je njegov brat po nadimku Rus. Zato se taj proplanak, uzvišenje blizu vrha ove ponekad surove planine i zove “Rusov panj”.

Kažem to Milanu kad sam se vratio.
On pusti suzu.
Isto tako je zaplakao kad je vidio mlade omorike koje sam donio sa Jahorine da ih zasadim.
Pajin Milenko mi je pričao da ga je vidio da plače gledajući televiziju kad je Pandurević Draganu na sarajevskoj olimpijadi dodjeljivana medalja u skijaškom trčanju ?!

Bilo kako bilo, radilo se unatoč svemu o čovjeku bistra uma.
Poigravao se protivnicima igrajući šah.
Ne sjećam se da ga je itko odbio.

Bili smo dobri.
Znao sam ga zovnuti da nam nacijepa drva za zimu.
Ćaća mu plati po dogovoru. Ja mu dam još jednu dnevnicu da ćaća ne zna.

Tako, završi Milanče prednoć cjepanje.
Počinje kišica rominjati.
Ja se taman oženio tog ljeta.
Dana ne zna Milana. Mene nije bilo kući
Pita ćaću moga:

- Gdje bi Milanu dala jesti?

Moj ćaća, neosjećajan, kakav je već bio:

- Ma, daj mu nek jede vani.

Dana odškrinu vrata, pruži Milanu tanjur variva.

Milanče se strese malo (to je često činio), prigrnu kaputić.
Premjesti se sa noge na nogu.

- Pa valjda sam i ja neki čovjek!!!

Veli Dana poslije:

- Eeee... Ja vas jebla i Kresojeviće.
Milan Pandurević me je iškolovao za cijeli život.

Sve oko Milana bilo pomalo obavijeno velom tajne.
Tko je on ustvari?
Zašto živi tako kako živi.
Znam da je neko pričao da je on dal za firmu nosio neke velike pare u Sloveniju za kupnju strojeva za obradu drveta, pa je torba sa parama ukradena u vlaku.
Uglavnom ostao je za sve nas velika zagonetka . Uz " Jahorina" znali du ga zvati i "Zagonetka" je volio zadavati zagonetke.

- Tristo lisica vodi tristo lisičadi.
Koliko ima sve dskipa lisica i lisičadi a da ne upotrebljavaš matrmatičke radnje dijeljenja, množenja i oduzimanja? Samo zbrajanja.
Ponavljam.
Koliko sve skupa ima lisica i lisičadi...

Znao sam među rijetkima jedan dio tajne "Milana Zagonetke", Jahorinca.

... Krenem kasno ljetnog popodneva u ribe niz Radonju prema Sastavcima.
Kad, na "bentu" sretnem Milančeta.

Milan se okrenuo Loskunji. Nakon kupanja vata zadnje zrake sunca koje zalazi.
Ruke do lakata pocrnile, ostalo bijelo k'o sir.
Na njemu gaće isprane bije, svezane svtnjakom (učkurom).

Tijelo mu mršavo, rebra mu se poznaju.
U rukama po običaju pripaljena cigara koju drži među dva požutjela prsta. Nokat na kažiprstu skoro pa je potpuno spaljen.
Kad me primjeti, pozdravi me.
Strese se malo po običaju.
Premjesti cigaru u lijevu ruku.
Desnu stavi pod lijevu plećku.

Šaka nije mogla prekriti tetoviranu šahovnicu.
Prvi bijelo polje provirivalo je između prsta.


Iz podjahorinskog kraja Jure Francetić je regrutovao najviše ustaša
za sviju zloglasnu "Crnu legiju".
Milanče je u onom ratu bio dijete. Ćaća mu je sudjelovao u Prvom, za novi je pristario.
Možda mu je neko od stričeva, ujaka bio među "crncima"....



Treći dan je "Oluje".
Milanov "gazda" Pavao Petrivić u kraju poznatiji kao Pajo, sa ženom Milicom poče pakovati stvari na traktor

Taj nije naučio na povlačenje, bježaniju. Znao je samo za komandu "Naprijed", "Juriš".!!!
Sa nepunih šesnaest godina postao je borac Vidivićeve 4. Kordunaške brigade.
Ti nisu samo pjevali:

- Evo braće, evo Kordunaša.
Od ustaša bit će paprikaša...

Ti su ga delali !!!

Oslobađao je augusta 1942. godine malo mlađe od sebe iz dječjeg logora u Jastrebarskom.
Iza toga je ubrzo ranjen u kuk kod Novog mesta prilikom borbe sa Talijanima.
Bio je prvi ranjenik partizanske bolnice u Kočevskom rogu (tad je imala kodno ime Baza 20)...

Milan osta sam na pustom Pajinom numeru.
Nakon što se u nedjelju prednoć sve primirilo, ujutro ga probudi pucnjava.
Osluškuje.
Prilaze bliže Knežević Kosi.

Milan Jahorina sjedi na pragu bivšeg Pajinog buffeta "Soko".
Otiskuje gutljaje mlake pive.
Na Muratovom brijegu pojaviše se prvi ljudi iz izvidničke skupine,
kao predhodnica.
Glavnina 110. karlovačke pukovnije skreće polako sa plitvičke ceste.

Sami sebi ne vjeruju. Ispred njih se ukaza Vojnić. Na jutarnjem suncu bljeska se atomizer na tvornici pločica.
Prekjučer su ih još čupali iz karlovačkih podruma.
Nakon što je na Zastinju od cijele dugoreške satnije ostala samo dvojica, dolazi do "pregrupsanja", "vezanja linija", slanja dijela snaga na drugi sektor.
Jer, bliže je u Vojnić preko Barilovića, Krnjaka nego preko Slunjskih brda?!

Pokret vojske prati tv izvjestitelj Josip Grdina s kamermanom.
Snimatelj je usredotočen na predhodnicu.
Okolinu i ne snima. To je činio nekoliko puta, a zadnji put nedavno preobučen u bijelo zajedno sa Grdinom u bijelo odijelo UNPROFOR-a, Trojanskog konja za Krajinu.

Milan i dalje mirno sjedi na pragu.
Pijucka pivu.

- Ruke uvis! Baci flašu tamo!
Baci flašu.

Milan otpi još jedan gutljaj.

- Baci flašu!!!
Čuješ što ti kažem!!!

Milan podiže flašu uvis da iskapi.
Vojnik sa prstom na obaraču obazrivo mu priđe.
Udari ga vojničkom čizmom po podlaktici.
Pivska flaša se odštrlja po pjesku .
Zaustavi se kraj temelja zgradice "mljekare".
Priskočiše dvojica nagaravljenih sa lišcem na šljemovima.
Okrenuše ga licem zidu uz ulaz u dvorište.
Pretresoše ga.

- Kako se zoveš?
- Milan... Milan Jahorina.

Uto se pojavi poručnik, zapovjednik izvidnika.

- Je si domaći?
Ovdje iz sela?

- Nisam.

- Jebi ga. Niko nije.
Otkud si?

- Ispod Jahorine.

- ???

Milan se uvati za pas hlača.
Opet poče vriska.
Puške uperiše prema Milanu.

- Ruke gore!!!
Ruke gore...
Kad ti kažem.

Milan se uhvati za rub košulje.

- Digni ruke uvis!!!
četničku ti jebem mater. Diži ruke!!!

Milan zadignu košulju.
Tetovirana šahovnica bljesnu pod lijevom plećkom.

Poručnik se nasmija kroz zube.
Pruži Milanu ruku.
Jahorina klecnu malo koljenima.
Vojnički udari petama svojih dubokih crnih buca, koje je skidao jedino kad spava.
Strese se u ramenima.

Hmmm...

DUGO SMO VAS ČEKALI ...
AL' SMO VAS
I DOČEKALI!

---