Priče iz izbjeglištva: Krajiški film

Prošle su godine, slegla se prašina. U međuvrem saznaš dosta stvari koje nisi znao. Da li razmišljaš drugačije? Čini mi se da ne. Okvir naočala je ostao isti, mutnija stakla iskrzana vremenom zamjenjena su novijim. Kroz njih se jedino malo jasnije vidi.

Teško se bilo sa nekim stvarima miriti. Stalno postavljaš sebi pitanja je li to baš sve tako moralo biti. Da li je postojao neki drugi put, neka druga rješenja. Onda uđeš u priče, varijante. Obavezno se potegne pitanje famoznog Plana Z-4. Čim neko od sagovornika pomene taj plan odmah mi se blago sere. Naročito u vrijeme izbjeglištva. Uz njega i već frazirana pitanja:

- Što ga niste prihvatili. Nudili su vam državu u državi, vojsku, autonomiju... Alo, breee. Što niste potpisali to?

I ja kažem što nismo. Zbunili bi Franju Ajkulu, koji ga je u dogovoru poslao kao "nemoralnu ponudu", znajući kako će se stvari završiti. Zamišljam Martića spuštenih brka, kako se češe po visokom intelektualnom dinarskom čelu (podsjeća na glumca Zvonka Lepetića) držeći u ruci slušalicu telefona. Slobo je svoju već bio spustio nakon kratke priče, da ne kažem naredbe da ne potpiše plan. Možda bi i imao nekog smisla da je nuđen u početku rata. Suština je u tom da se nas odmakne od oružja, a poslije će lako s nama (kao što su i uvijek).Ne treba ići daleko. Kako to u stvarnosti funkcioniše dovoljno je vidjeti Palestinu u Izraelu. Uz napomenu da mi nebi uspjeli doći u poziciju Palestinaca.

Još se i danas mnogi premišljaju, pitaju se. Ne znaju Krajišnici da su igrali u filmu kome su početak i kraj davno snimljeni. Film kao i svaki drugi: uvod, zaplet, rasplet, kraj... Po žanru može biti vestern. Na početku riče ona lavina Metro Goldwyn Mayera. Usamljeni jahač ulazi u grad kome preti opasnost. I sad ima tu svega, puca se, gine se. Kocka se, šverca, pljačka, pije, ljubi... Redatelji su nam u srednjem dijelu filma dali slobode, tako da to utječe na njegovu dužinu. U kasnijoj montaži filma fiksni su početak, a naročito kraj. Tu odstupanja nema. Kočije u koloni zamiču prema Srbiji. Usamljeni jahač se gubi u daljini. THE END...

Velim, davno je naš krajiški film snimljen. Danas je to potupno jasno. Krajišnici su jednostavno morali otići. Kordunaši, zadnji u koloni nisu ni mogli birati.

Jedni preko Une, drugi autoputem.

---

Jedna od sedamdesetak kratkih ratnih i poratnih priča iz “zadnjeg” rata, iz zbirke pod nazivom “Krajino neko misli nate… Ma misli moj k . . . c”

Ako ikad izađe ova zbirka priča na zadnjoj strani omota će stajati tekst: Napisao ŽELJKO KRESOJEVIĆ.
Živi u Holandiji, ne svojom krivicom. Ovo mu je prva knjiga, do sada nije ništa izdao   , pa ni .......