će biti održano 24. oktobra 2026. godine od 19 časova, u hotelu Kvin – Bazeni u Dobanovcima. Za dobru atmosferu i zabavu biće zaduženi Buba Jovičić i Džimi Stanić, uz pratnju Dragana Grbića. Goste očekuje neograničeno jelo i piće, kao i tradicionalna tombola sa izuzetno bogatim nagradama. Cijena ulaznice je 4.500 dinara. Za informacije i rezervacije zainteresovani se mogu javiti na telefone: 061 64 70 422 064 13 36 279 063 73 40 667
20. BANIJSKO VEČE
će biti održano 24. oktobra 2026. godine od 19 časova, u hotelu Kvin – Bazeni u Dobanovcima. Za dobru atmosferu i zabavu biće zaduženi Buba Jovičić i Džimi Stanić, uz pratnju Dragana Grbića. Goste očekuje neograničeno jelo i piće, kao i tradicionalna tombola sa izuzetno bogatim nagradama. Cijena ulaznice je 4.500 dinara. Za informacije i rezervacije zainteresovani se mogu javiti na telefone: 061 64 70 422 064 13 36 279 063 73 40 667
KUP BANIJA 2026
TURNIR U MALOM FUDBALU krajem avgusta ili početkom septembra
ostale informacije ćemo blagovremeno objaviti
KUP BANIJA 2026
TURNIR U MALOM FUDBALU krajem avgusta ili početkom septembra
Postoje datumi koji vas obilježe za cio život, koje pamtite dugo godina nakon događaja i svaki put tog dana osjetite neku nelagodu zbog kalendara. Takvi datumi su najčešće puni gorčine i uvijek iznova bude životinju u čovjeku, koji je okovan mržnjom i ne želi da vidi naprijed, već se neprestano vraća u prošlost kako bi tamo pronašao opravdanja za svoje postupke. Na ovim prostorima ti datumi izazivaju mnogo strasti, gorčine, mržnje, velike polemike i kao da ih ljudi sa nestrpljenjem ponovo isčekuju kako bi ponovo probudili stare podjele i životinje u sebi spremne da iznova poruše ionako krhke mostove...
Bljesak, Oluja, Košare, Srebrenica...samo su neki od datuma koji nam nekoliko puta godišnje pomračuju um i vraćaju onaj stari osjećaj mržnje kada zaboravimo da su i sa one druge strane bili naši školski drugovi, kolege sa posla, prijatelji, kumovi, čak i bliski rođaci, a vrlo često i bračni partneri, članovi porodice. Tih dana na našim prostorima zavlada postpun haos, prokuva sve, mediji umjesto da grade mostove iznova truju ljudske duše osjećanjima mržnje i zlobe, podrivaju povjerenje koje pojedinci pokušavaju da ponovo izgrade...
Danas je opet 4. kolovoz, prvi dan vojne akcije "Oluja", koja se u Hrvatskoj slavi kao nacionalni praznik, Dan oslobođenja. Slaviće se sutra u mojoj Petrinji kao što smo nekada slavili 5. svibanj kada je 1945. godine Petrinja oslobođena od okupatora,a mogu li dva datuma imati zaista isto značenje i istu ljudsku i moralnu vrijednost? Jesu li oba datuma jednako čistim i blistavim slovima zaslužili da budu upisani u istoriju mojih Petrinjaca?
Sada već jako dalekog 5. svibnja iz Petrinje je protjeran okupator, njemački vojnik, fašistička vojska koja je imala cilj da okupira cio svijet, protjerani su vojnici o kojima smo jako malo znali. Oni su tu došli da osvoje i porobe, da donesu neku novu kulturu koja nam je strana, da uspostave poredak koji ne poznajemo i nametnu jezik koji je razumijemo i kada smo pobijedili oslobodili smo se tuđinaca, zavojevača, neprijatelja koji je imao cilj da pod svoju kontrolu stavi cio svijet... A da li je 5. kolovoz datum istog značaja? Mislim da nije, iako se moji prijatelji Hrvati neće u potpunosti samnom složiti, neki neće nikako, a mnogi neće smjeti sebi da priznaju istinu, a kamoli nekom drugom i iztreći to javno.
Tog 5. kolovoza 1995. godine Petrinju je napustila neka druga polovina grada, a vratila se polovina koja je to uradila u septembru 1991. godine i u oba slučaja mržnja je bila jednako velika, želja za osvetom motivisana akumuliranom mržnjom, najčešće bez razloga. Dragi moji prijatelji iz djetinjstva, tog 5. avgusta Petrinju su napustili vaši drugovi iz djetinjstva sa kojima ste u vrtiću slagali kockice i igrali se autićima, prijatelji iz školskih klupa sa kojima ste naučili prva slova i brojke, djevojčice i čije ste kikice gledali sa neskrivenim simpatijama i dječaci koji su izmamljivali uzdahe u vašim djevojačkim grudima. Petrinja je ostala opet polupuna, neću reći poluprazna, a jer opet nije bilo jedne polovine koja je učestvovala u stvaranju kulta naše ljubavi prema gradu koji svi zajedno toliko volimo. Tog dana Petrinju je napustilo mnogo djevojčica i dječaka, odraslih žena i muškaraca, naših baka i djedova kojima smo se godinama radovali kad ih sretnemo na ulici. Grad su napustili naši prijatelji s kojima smo učestvovali zajedno u radnim akcijama širom Jugoslavije, s kojima smo uređivali nasip i petrinjske ulice, krečili fasade, slavili zajedno naše rođendane i Božiće, učestvovali smo zajedno u trkama oslobođenja i slavili pobjede Mladosti ili Gavrilovića,,titule naših rvača Vlada Lisjaka, Blaža Petrova, Dražena Dodoša, Aleksandra Jovančevića ili Paja Ivoševića. I svi su oni Petrinjci, čak i Piksi koji je u Petrinju stigao iz Makedonije, tu ostao zauvijek i srodio se sa Petrinjcima, baš kao i ja koji sam u grad na obalama Kupe i Petrinjčice došao kao dotepenac (doseljenik) 1973. godine i zavolio svaki pedalj grada mojih najsvjetlijih i najljepših sjećanja.
Prošlo je skoro četvrt vijeka, možda je napokon sazrilo vrijeme da okrenemo novu stranicu i da umjesto mržnje ponovo prijateljima ponudimo ruku pomirenja, praštanja i iskru ljubavi koja nas je nekada krasila u gradu u kojem smo svi zajedno odrasli.
Možda se prisjetimo svih onih naših pjesama iz djetinjstva koje su nas spajale i kojima smo se radovali na našim rođendanima i školskim ekskurzijama kada smo odlazili u Sloveniju ili u Makedoniju, kada smo obilazili zagrljeni Plitvička jezera i mnoga druga mjesta koja su bila jednako naša..
Kucnuo je krajnji čas da zaboravimo podjele i da umjesto slavlja u inat ponudimo malo ljubavi i pažnje i prisjetimo se pjesme Crvene jabuke "Nekako s proljeća", koja vjerovatno na najbolji način oslikava šta bi trebali da budemo i čega da se sjećamo... Neka Petrinja opet bude naša zajednička i najdraža uspomena...
I baš kao što ne mogu da pomislim na Petrinju, a da se ne prisjetim jedne Goranke Trklje ili Dinka Rebrovića, Monike Bradarić i Jadranke Plavljanić, Mirka Đukića i Gorana Brebrića, prelijepe Tatjane Idžan ili Tanje Arbutine...siguran sam da ni vi ne možete da zaboravite mnoge koje više ne viđate svaki dan, a voljeli bi da ih sretnete kao što srećete Sinišu Stanešića i Blaženku Horvatić Jolandu Pribanić i Marka Đukića...
Nekako s proljeća
Nekako s proljeća Uvijek meni doluta neka čežnja tamna tiha mudrost davna
Spuštam ja stare kofere na perone sudbine to je miris zrelih godina moj kaput, baš je težak, najdraža
Nekako s proljeća ja se sjetim starih drugova probude se u meni svi derneci pijani Tad nosim stare cipele one znaju moje ulice to je boja, crnoponočna moji koraci, baš su teški, najdraža I opet taj osjećaj samoće kad neće nikog mene krene i hoće i opet mrakom svoje pjesme bojim pijan od želje za usnama tvojim sav sam ti od ludila, nekako s proljeća sav sam ti od ludila, nekako s proljeća
Nekako s proljeća sjeti mene nepravda na pobjede, poraze i sve lažne obzire Napravim, račun praštanja popijem, pusta maštanja to je ukus, lijepog kajanja moji kapci, baš su teški, najdraža
Nekako s proljeća noć mi oči otvara nemam san da uhvatim nema dana da ne izludim A hoću da te vodim ja ragom sunca, jugom maslina to je dodir tvojih bedar moja dusa, baš te voli, najdraža
I opet taj osjećaj samoće kad neće nikog mene krene i hoće i opet mrakom svoje pjesme bojim pijan od želje za usnama tvojim sav sam ti od ludila, nekako s proljeća sav sam ti od ludila, nekako s proljeća sav sam ti od ludila, nekako s proljeća sav sam ti od ludila, bez tebe s proljeća
Postoje datumi koji vas obilježe za cio život, koje pamtite dugo godina nakon događaja i svaki put tog dana osjetite neku nelagodu zbog kalendara. Takvi datumi su najčešće puni gorčine i uvijek iznova bude životinju u čovjeku, koji je okovan mržnjom i ne želi da vidi naprijed, već se neprestano vraća u prošlost kako bi tamo pronašao opravdanja za svoje postupke. Na ovim prostorima ti datumi izazivaju mnogo strasti, gorčine, mržnje, velike polemike i kao da ih ljudi sa nestrpljenjem ponovo isčekuju kako bi ponovo probudili stare podjele i životinje u sebi spremne da iznova poruše ionako krhke mostove... 
