Miran Gledić: Samo da mi je neki posao

Povratnicima na područja od posebne državne skrbi je mnogo toga ukradeno. Nekome mirovina, nekome kuća, poljoprivredni strojevi i tisuće drugih malih, ali za njih važnih stvari. Veći dio svega toga su kako-tako nadoknadili i prilagodili se, ali ukradena djetinjstva njihove djece zauvijek su otišla u nepovrat.

Miran Gledić (31) iz Vrginmosta imao je sedam godina kada je njegova obitelj, onog vrućeg dana početkom kolovoza, u panici napustila mjesto, neodlučna do posljednjeg trenutka. Njegovi roditelji Desanka i Nenad u traktorsku prikolicu utovarili su najnužnije stvari te četvero djece, Aleksandru, Gorana, Dejana i Mirana, junaka naše priče koji je taman bio završio prvi razred osnovne škole. Trinaest dana putovali su do Vršca u Srbiji, gdje su ostali punih sedam godina, snalazeći se i preživljavajući kako su znali i umjeli.

- Iako sam tek bio završio prvi razred osnovne, vrlo dobro sam znao da je rat i da moramo pobjeći iz Vrginmosta. Put nas je vodio prema Bosanskom Novom, pa preko Une prema Prijedoru. Neposredno pred Prijedorom naišli smo na dosta mrtvih tijela na cesti. Bio sam šokiran, ali se sjećam da se nisam baš bojao. Neka tijela ljudi su morali sklanjati s ceste kako bi se moglo proći. To mi se urezalo u sjećanje. Koliko duboko, pokazalo se mnogo godina kasnije - priča Miran za "Portal Novosti".

Odmah nakon povratka u Vrginmost Miran je nastavio školovanje. Godine su prolazile i taman kada se činilo da su neke rane i ružne uspomene nestale ili se barem duboko potisnule, zaredale su se nevolje. Uslijedila je rastava roditelja, što ga je u dobroj mjeri potreslo. Otac se odselio, braća i sestra su se rasuli po svijetu, a Miran je ostao živjeti s majkom. Nakon završetka školovanja nigdje nije mogao naći posao. Po prirodi vrijedan i agilan nije mogao podnijeti činjenicu da je nezaposlen i da mu se dani valjaju jedan za drugim. Sve više se povlačio u sebe, tu i tamo bi se nakratko zaposlio kao konobar, ali sve je to bilo nestabilno. Uza sve to, odnekuda su se u Miranovoj glavi i mislima počela vraćati ona mrtva tijela na cesti, davno viđena i, kako je mislio, zaboravljena. Dijagnosticirana mu je paranoidna shizofrenija, koja je vrlo brzo uz lijekove stavljena pod nadzor. Ako danas kojim slučajem sretnete Mirana Gledića, njegovu tegobu nećete ni primijetiti.

- Bolest mi se javila prije pet-šest godina. U početku je bilo loše i zabrinjavajuće, ali uz liječnički nadzor nekako sam to prihvatio i živim s tim. Već godinama žudim za tišinom u glavi, jer me uvijek prate nekakvi neobjašnjivi šumovi, ali sam se vremenom privikao i više ih ‘ne zarezujem’. Jako bih volio raditi, to bi mi puno pomoglo, ali bojim se i tražiti posao. Tko će me ovakvog? Bojim se reći od koje bolesti bolujem, jer me zasigurno onda nitko neće zaposliti. Majka i ja živimo sami, ona ima mirovinu od 800 kuna, ja isto toliko socijale, a ona još prima dodatak za njegu člana obitelji, to jest mene. Nije nam teško, ali bih volio raditi, pa makar i za isti iznos koji sada primam. To bi me pokrenulo, približilo ljudima i smirilo - objašnjava nam Miran.

Ima Miran Gledić još dvije želje. Jednu ‘vuče’ još iz ranog djetinjstva, baš nekako od onih dana kada je bježao s roditeljima. Čitajući kriomice priče i stripove o Indijancima i kaubojima, poželio je – kaubojske čizme. Do dana današnjeg ne samo da ih nije nabavio, već ih nikada nije uživo vidio.

Jednom je stariji brat Goran odradio nekakav posao, gazda nije imao novac da mu plati, pa mu je poklonio gitaru koju je dao Miranu. Malo po malo naučio je svirati i ta gitara mnogo mu je značila. No jedne noći je slučajno stao na nju i slomio je.

- Mislim da bi prebiranje po žicama skratilo i oplemenilo moje vrijeme kojeg imam u izobilju. Ne bih se osjećao tako usamljeno i beskorisno. A tek kaubojske čizme. Život bi mi bio daleko ljepši - kaže Miran, mladi čovjek ukradenog djetinjstva, ali ne i snova.