Zagrebački advokat o suđenju za pokolj Srba u Bukovici: Teroristi "jeftiniji" od ratnih zločinaca

ZAGREB - Pred Županijskim sudom u šibeniku prvostepenom presudom je odlučeno da država Hrvatska mora da isplati 132.000 kuna, odnosno 17.500 evra Dušanki Mandić kao naknadu štete za duševne bolove izazvane ubistvom njenog oca Mirka Pokrajca u selu Bukovica kod Varivoda nakon vojno-policijske akcije "Oluja".

Zločin u Bukovici jedan je od najpoznatijih slučajeva ratnog zločina hrvatskih oružanih snaga nakon "Oluje". U ovom mestu su 28. septembra 1995. još uvek nepoznati pripadnici hrvatske vojske izrešetali devet nemoćnih civila na njihovim kućnim pragovima.

Svojevremeno se za taj zločin sudilo šestorici pripadnika Hrvatske vojske - Ivanu Jakovljeviću, Peri Perkoviću, Nedjeljku Mijiču, Zlatku Ladoviću, Ivici Petriću i Nikoli Rašiću - ali su svi pušteni na slobodu zbog nedostatka dokaza. Devet porodica žrtava tužile su državu Hrvatsku tražeći naplatu nematerijalne štete, a hrvatski sudovi uglavnom su u svakom od tih procesa doneli pozitivna rešenja.

Međutim, Luka Šušak, advokat iz Zagreba i pravnik koji je učestvovao u većini ovih sudskih slučajeva, upozorava na apsurd da se ti ratni zločini i dalje tretiraju kao “teroristički napadi", a istovremeno naknada porodicama isključivo zavisi od volje sudija koje o tome presuđuju, pa je razlika u odštetama i po nekoliko hiljada evra.

HOD PO MUKAMA Hod Dušanke Mandić po mukama trajao je punih 14 godina. Naime, ona je prvo podnela zahtev Županijskom sudu u Zagrebu 2004, ali je on odbijen zbog "zastare". U novom postupku to rešenje je poništeno, nakon čega se sud u Zagrebu 2006. oglasio kao nenadležan. Predmet je poslat u Knin, a 2013. ustupljen šibenskom sudu. Tužbeni zahtev Mandićeve je 2014. bio odbijen, da bi se tek posle njene žalbe sud prihvatio posla i presudio u njenu korist.

"Prema hrvatskim propisima, ukoliko ne postoji počinitelj, tada se to delo vodi kao teroristički akt. Čini se kao da i tužioci i sudije rade na istom poslu jer tužioci ne čine ništa da otkriju počinioce, a sudu je to dovoljno da ova dela ne naziva pravim imenima. Istovremeno, zbog ovakve kvalifikacije krivičnog dela, i porodice dobijaju mnogo manje novca, pošto bi, da je reč o ratnom zločinu, svakom ponaosob pripadalo po 220.000 kuna, odnosno oko 30.000 evra" - ističe Šušak za "Frankfurtske Vesti".

On dodaje da je ogroman problem i to što dosadašnje presuđene odštete porodicama ubijenih isključivo zavise od odluka sudskih veća u gradovima gde se vodio postupak.

"Prema zakonu, predsednik Vrhovnog suda Hrvatske bi morao da ujednači iznose koji se isplaćuju, ali to se ne čini. Pri tom, ni predstavnici Srba u Hrvatskoj ne čine ništa da bi se to promenilo, pa su porodice prepuštene volji lokalnih sudova" - naglašava Šušak.

Šušak navodi primer srodnika ubijenih Špire Berića (55) i Dušana Dukića (59).

"U prvom slućaju država je trima srodnicima isplatila ukupno 360.000 kuna, dok je u drugom slučaju vidljiva neujednačenost sudske prakse jer je troje njegovih srodnika ponaosob dobilo samo 90.000 kuna" - navodi Šušak.

DUG PUT DO PRAVDE

Milena Čalić-Jelić, pravnica iz organizacije Dokumenta, izjavila je za "Portal Novosti", list Srba u Hrvatskoj, da je slučaj odštetnih zahteva porodica ubijenih u Varlvodama "tipičan primer dugotrajnog rešavanja".

"Ovi procesi su tipičnl i po tome što nakon rešenja Vrhovnog suda od 18. januara 2012, u svim ponovljenim postupcima u kojom je taj sud utvrdio da se radilo o terorizmu i da za njega Republika Hrvatska odgovara temeljem načela solidarnosti, donesene prve presude kojima je usvojen tužbeni zahtev i dosuđena naknada štete. Iskreno mi je žao što u nekim nespornim predmetima DORH (državno tužilaštvo) nije skratio proceduru i sa srodnicima žrtava ili samim žrtvama sklopio vansudske nagodbe, priznajući tužbeni zahtev" - navela je Milena Čalic-Jelić.