Priče iz izbjeglištva: Semafor

Hladno je, duva niz Dunav zemunska košava. Počela je druga godina rata. Bog će dragi znati što će nam donjieti. Možda će se sve okončati?

Trebam se naći sa nekom našom ekipom iz zavičaja na zemunskom keju. Odlazimo u “Šarana”. Društvo je šaroliko. Ima tu naših koji su davno došli, njihovih potomaka. Tu su i oni koji su napustili Karlovac na vrijeme, ne zadržavajući se nepotrebno u zavičaju. Nekoliko nas sa Korduna je na kratko došlo u prestonicu.

Uglavnom tema je poznata. Po običaju, najglasniji su oni što su najdalje od linija i fronta. Vječna i jedina tema je Krajina. Kako pristigne koja nova runda, društvo je sve veselije. Idemo na Zagreb, izbijamo na slovensku granicu, sečemo bre "kiflu" na pola i rešeno...Uglavnom prevladava mišljenje što bi Crni Lošo rekao:

- Ne mogu nam pera odbiti !!!

Ne pričam puno, nešto me zubi bole, upalile se desni. Na to sam se i izvukao pa dobio koji dan poštede da obiđem Danu i Željku. Do mene sjedi jedan stariji zemunski gospodin. Sluša sa pažnjom našu priču o Krajini. On je od onih tipova koji mi se sviđaju iz razloga što posjeduje tu vrstu humora kojoj sam i sam sklon. To je teško definisati, nešto između ciničnog i onog oporog “crnog" humora.

Nagnu se prema meni, upita me:

- Oprostite mladiću, KOLIKO VI SEMAFORA IMATE U TOJ SVOJOJ DRŽAVI, U TOJ KRAJINI?

Zatekao me je pitanjem. Nešto kontam u sebi. Čučimo pred gradovima: Karlovcem, Siskom, Zadrom, Šibenikom, Osijekom, Vinkovcima … Jebem ti, imamo li mi uopće semafora?

- Zbunjeno mu odgovaram :

Ne znam ti pravo reći. Nisam nikad bio u Vukovaru, Belom Manastiru. Možda tamo ima neki semafor. Al na ovom zapadnom dijelu nije mi poznato. Možda u Petrinji, a mislim da ima i jedan u Kninu. Taj je napravljen valjda radi polaganja vozačkih ispita. Kad za nekog hoće reći da je glup, onda mu kažu:

- Glup si k'o kninski semafor!

U mojoj glavi nakon naše priče naglo nesta “zelnog vala”, nakratko se upali trepteće žuto…Onda zablještaše tri crvena svijetla i ne ugasiše se do današnjeg dana.

---

Jedna od sedamdesetak kratkih ratnih i poratnih priča iz “zadnjeg” rata, iz zbirke pod nazivom “Krajino neko misli nate… Ma misli moj k . . . c”

Ako ikad izađe ova zbirka priča na zadnjoj strani omota će stajati tekst: Napisao ŽELJKO KRESOJEVIĆ.
Živi u Holandiji, ne svojom krivicom. Ovo mu je prva knjiga, do sada nije ništa izdao  , pa ni .......