"Franjo, hvala ti što si nas proterao": Tekst žrtve "Oluje" koji tera na razmišljanje

„Da smo ostali dolje, neko bi možda uspio kao i ovdje, ali većina nas bi se oslanjala na roditeljske veze za zaposlenje, ostali na roditeljskim kućama/placevima i uvijek bi ležala opasnost sukoba sa ‘njima’ kao Damoklov mač, čekajući da seča krene. Kad-tad. Ovako, na sigurnom smo. Moja deca se neće osvrtati iza leđa, makar ne po nacionalnoj osnovi, toj najglupljoj osnovi koja vredi samo u primitivnom svetu plemenskih grupa“

„Okej, priču o ‘Oluji’ svi znamo, čuli smo je milion puta, a neki od nas su je i proživjeli. Sticajem okolnosti, moje nevreme je počelo još 1991. i odlaskom iz Zadra. Bio sam, kako kažu, najbolji učenik u istoriji škole Maršal Tito. Već u 5. osnovne su se nastavnici svađali na čije ću sekcije da idem. Meni su najdraže bile tehnička, matematička i hrvatsko-srpska literarna sekcija…“, piše u tekstu na platformi „Moj Nedeljnik“, autor Nemanja Košević.

Nastavak njegove životne priče, kako navodi, ne odskače od šablona žrtava progona u „Oluji“. Utapa se u priču stotina hiljada ljudi, odlazi iz Zadra u maju ’91, iako je njegov otac potpisao ‘Izjavu o lojalnosti Hrvatskoj državi’.

„Niko do sada nije postavio pitanje o tim glupostima i traženju potvrde o lojalnosti građana svoje države“, navodi autor.

Jedan razred je škole je završio u Srbiji. Dalje ide povratak u Benkovac, gimnazija, i onda dolazi avgust 1995. godine.

„Tri dana brisanog prostora, i na kraju matica Srbija.

Nakon ovoliko godina ‘privremenog rada’ u inostranstvu zvanom Srbija, stekao sam porodicu, završio građevinu, dobio decu, napravio kuću, stvorio uspešnu karijeru u struci. Sve ove godine sam u kontaktu sa svojim rođacima, prijateljima iz nekadašnje RSK. Svi smo , manje više, uspeli u istom nivou. Osim onih par stotina nesretnika iz baraka po Pančevu i Borči, ostali smo svi lepo i normalno situirani, sa familijama, društvom, poslovima (Petar Matić MPC, Beton plus, Elitacoop i stotine drugih uspešnih privrednika, čije istorije počinju 1991. godine).

Ne mogu da zanemarim pitanje: šta bi bilo da se nije desila 1991-1995? Ne verujem da bi bilo ko od nas postigao ovoliko. Neću da ulazim u prazninu srca i hroničnu nostalgiju za krajem, govorim o ‘daily bread’, o budućnosti moje dece. Da smo ostali dolje, neko bi možda uspio kao i ovdje, ali većina nas bi se oslanjala na roditeljske veze za zaposlenje, ostali na roditeljskim kućama/placevima i uvijek bi ležala opasnost sukoba sa ‘njima’ kao Damoklov mač, čekajući da seča krene. Kad-tad.

Ovako, na sigurnom smo. Moja deca se neće osvrtati iza leđa, makar ne po nacionalnoj osnovi, toj najglupljoj osnovi koja vredi samo u primitivnom svetu plemenskih grupa. Moji roditelji su propatili. Nesumnjivo. Danas im se vraća malo života jer žive u svojim kućama, opet, sa svojim unucima u blizini a bez potrebe da potpisuju ‘izjavu o lojalnosti’ državi.

Zbog svega ovoga, zbog ove budućnosti koja nam se desila (ma kako rogobatno zvučalo) mogu mirne duše da kažem: Franjo thanks.

Pomogao si nam da uspemo, kako nas je muka natjerala i kako samo uspjevaju ljudi sa velikom tugom u srcu i velikom, nesavladivom željom, da uspiju.

Ti si dobio tlo, prazno i jalovo, mi smo dobili Srbiju, život i osmjeh svoje djece. Zauvijek.“