Priče iz Oluje: K vragu!

Srijeda je, popodne. Deveti je dan augusta u godini kad je za Svetog Savu grmjelo. Krenule su iz Topuskog prve kolone krajiških izbjeglica koje su se tamo zatekle u okruženju. Uglavnom su to Kordunaši. Nije ih malo. Nikad zaboravljene slike traktora, prikolica, auta...Zabrinuti brko u šarenoj uniformi stisnutih vilica steže volan traktora. Ne vidi puta od suzna oka. Otraga njegovi. Žena obuzeta mislima smiruje plačljivu djecu. Zabrinuti mati i ćaća u „šaragama“. Niko ne opisa tu kolonu stihom kao Nikola Korica, naš krajiški pjesnik sa Banije:

. . .
. . .
Skreću sa petrinjske ceste, pa ispod sisačkog groblja Viktorovca. Novi doček sa kamenicama, psovkama pljuvanjem... U koloni, kao solidaran sa nama, i američki ambasador Peter Galbrajt. Sjedi nevješto nakrivljene guzice na blatobranu „fergusona“, a sinoć je Tuđmanu davao savjete i „naputke“ kako da nas se najpametnije riješe. Prskaju stakla, šajbe na autima. Vriska. Krv... Ne staje se. Slijedi još nekoliko tura kamenovanja. Zadnja u Stružecu. Kolona se konačno dočepala auto-puta. E jebem mu ime „Bratstva i jedinstva“ !. Ovdje bar nema kamenovanja. Ide se ipak brže. Al' isto tako često se zastaje. Negdje prije Novske kolona duže stoji.

Na ono malo stvari i prtova što ponesoše sjedi starica. U kakvoj bi robi bila stara krajiškinja nego u crnoj. Njeni otišli naći se sa rodbinom i komšijama. Zgrčene vilice, suze u krajevima oka. Prebira po pucima crne maje. Svi smo isti. Misli se roje:
. . .
. . .
Padne joj glava na prsa. Ostane u tom položaju dugo. Podigne glavu nebu. Prekrsti se. Uzdahne duboko...

Lomi ruke. Misli joj lete tamo. Proleću k'o pčele u roju. Sudaraju se. Učini joj se načas da čuje Krlovino blejanje. Misli o blagu svome. O kravama, telcima. O prascima, kokošima...ćeni što osta da pazi na praznu kuću.
. . .

. . .
Pogled joj seže tamo daleko. Vide se u izmaglici obrisi bosanskih planina. Na čas jasno. Onda se pogled opet muti. Ne vidi topole uz Savu i šaš kako se njiše. Škiljavo sunce što zalazi ne probi joj suze. Pokapa ih par po najlonu na brzinu prebačenom povrh te njihove malo sirotinje što stigoše ponjeti. Otra suzne oči krajem rubca.Crnog.

Traktoru prilazi hrvatski policajac iz ekipe koja prati kolonu. Pozdravi babu, ona ne odgovori. Možda ga i neču. Sa zanimanjem zagledava traktor. Saginje se ispod, njuška oko motora. Tko zna, možda je i sam seosko dijete. Udari nogom po prvoj gumi zelenog „Hanomaga“ bar dvaput starijeg nego on. Sređen je skoro. Generalka urađena. Crvene mu se felge. Onako, više za sebe kaže:

- Eee, dosta će ovih novih, i „Fergusona „ i „Zetora“ ostati po auto-putu. Moj ćaća ima istog ovakvog.Vjerujete da će ovaj doći gdje ste naumili.

Stara kao da ga ne čuje. Ne pomiče glavu. On prođe sa zadnje strane prikolice, da joj vidi lice.

- Mati.

Stara okrenu glavu na stranu.

- Ooo, Mati.

Stara ga pogleda.

- Šta je, dijete?

- Kud ste krenuli, pobogu? Kuda bježite? Godinamo je stvarano, što ostavljate to sve? Tuđman vas poziva da ostanete. Od koga bježite?

- OD VRAGA!

- Po volji vam bilo, kad tako odlučiste. I, sretno da stignete.

Znate li bar kuda idete? Slobi vašeme? Kome?

- K VRAGU!
. . . . .
U sklopu ove priče korišteni su stihovi Nikole Korice, našeg krajiškog pjesnika sa Banije. Stihovi su iz poeme "Đe ćemo sad?", izdavač SKD "Sava Mrkalj" Novi Sad, 1997. godine.

---

Jedna od sedamdesetak kratkih ratnih i poratnih priča iz “zadnjeg” rata, iz zbirke pod nazivom 
“Krajino neko misli nate… Ma misli moj k . . . c”
Ako ikad izađe ova zbirka priča na zadnjoj strani omota će stajati tekst: Napisao ŽELJKO KRESOJEVIĆ.
Živi u Holandiji, ne svojom krivicom. Ovo mu je prva knjiga, do sada nije ništa izdao  , pa ni .......