DRUŠTVENO-NARODNI OBIČAJI NA BANIJI

Prikupio: Dimitrije Joka

Objavljeno: Zbornik DVOR NA UNI

ROĐENJE DJETETA: Za rodilju ima mnogo vjerovanja i običaja (ona ne smije da se penje na drvo, ne smije sama u noć da „ne nagazi“ na što itd.)  što je u neku ruku i korisno i praktično. Isto tako, da bi izbjeglo uroke. Dijete se ne iznosi u noć. Kod porodilje se ide „na babine“, nose joj birana jela i druge darove. Porodilja ne smije tri nedjelje da radi (izgubiće mlijeko).

BRAK:  Još je ponegdje uobičajena prosidba. Nekada su u prosidbu išla druga lica, bez učešća momka; sada ide i momak u prosidbu. Ako se sjevojka obeća, prosci daruju djevojku (kaparišu). Svadba je skupa i vremenom se gfubila, djevojka jednostavno „pobjegne“, uz privolu roditelja (da bude manje troškova), dok negdje stvarno pobjegne bez privole roditelja (djevojku „ukradu“). Kad je ugrabe opali kubura i za njom krene potjera koja, obično kasno stigne. Poslije se roditelji (prijatelji) mire; nekad to bude kad „pobjegulja“ rodi, a biva i nikada. Prije svadbe „ide“ roba djevojčina kad je redovan put, a nju pred vratima čeka neko sa sitom, u situ je žito i jabuka. Za bolji rod ona prospe žito, jabuku prebaci preko kuće, a sito baci na krov kuće i mora se zadržati. To se razno tumači. Na samom ulazu svekrva joj pruži hljeb i so, vino i šećer, pa kad to unese u kuću dodaju joj obično muško dijete (nakonče) da ga uzme u naručje (da dogodine rodi muško dijete).

SMRT: Samrtniku se pali svijeća, jer ne valja da umre bez svijeće. Dok je on u kući ne čisti se kuća niti se otvaraju prozori dok se mrtvi ne isnese. Sahrana se obavlja poslije 24 sata po smrti, kad mrtvi preleži jednu noć.  Mrtvaca čuvaju noću komšije i prijatelji. Naročito se pazi da ga nešto ne preskoči, na primjer mačka, da se ne povampiri. Mrtvac se podbradi, vežu mu se ruke i noge, a kad se sahranjuje odvežu ga (da bi se mogao na onome svijetu braniti), a u ruke mu se meću pare (da plati put), a u tu svrhu mu se parama zatvaraju oči. Podušja i drugi običaji s tim u vezi izumrli su. Jedino, poslije sahrane, održava se posmrtna večera (daća), ili karmina, gdje se jede i pije. O zadušnicama pale se svijeće na grobovima. Čovjek može da se povampiri, a žena da se pretvori poslije smrti u vješticu.

OSTALI OBIČAJI:  Poštuje se rodbinska veza, po kumstvu, po prijateljstvu (bračna veza), a najviše se cijeni krvna veza.  Uz post, čiste sedmice, po kućama idu tzv. Čarojice. To je grupa ljudi, negdje u vidu svatova (sa presvučenim muškarcem u mladu) koja ide od kuće do kuće, izvode razne šale i igraju, a domaćini ih nagrađuju. To su noćni zabavljači, dok su maškare (kažu i mačkare) obično maskirani dnevni zabavljači Sirovara, koledara, lazarki i dr. Nema ovdje. Na Baniji, kao i u drugim dijelovima svijeta, vračare uvijek imaju posla: tu se čitaju roždanici, vječni kalendari, bacaju se karte, baca grah (pasulj), gleda se u dlan, u plećku, baca se žar u posudu sa vodom radi tjeranja uroka iu dr.

Vjeruje se u anđele i đavole. Anđeli čuvaju od zla (naročito malu djecu), đavo je pakosnik i čini zlo. Dobri idu u raj, a zli u pakao. Nema tačne predstave o zagrobnom životu. Malo je poznata bilo koja molitva. Obavezno se krsti sijač, orač, kosac, a ponekad i pri drugim poslovima riječima: pomozi Bože! Više se spominju nečiste sile, najveći zlotvori, a one se nalaze po zabačenim i skrovitim mjestima, bunjištima, raskršćima, prelazima i po mračnim kutevima. Na njih se noću „nagazi“. Vjerovalo se takođe u vile, vilenjake, vukodlake, vampire, vještice, aždaje (zmajeve) i more, koje noću dave čovjeka i krv mu piju. Te sile bježe od laveža pasa, kukurikanja, čitanja i bajanja. Za njih je svjetlo (dan) pogibeljno. Odgone ih gatare (ako je neko „nagazio“), a kad je urečen skidaju „čini“.

NARODNI OBIČAJI VEZANI ZA SVAKIDAŠNJI ŽIVOT:   Zajedničarenje se koristi do maksimuma: mobe, sprege, pozajmica radne snage (o vršaju naročito), o žetvi, o kosidbi i drugim sličnim poslovima, a nekada je to pomaganje poslovično „bez pomisli na vraćanje“. Posebno treba podvući održavanje prela, gdje se čirja perje, prede vuna ili predivo i rade neki drugi „ženski“ poslovi, uz igranje i pjesme. Isto tako je komušanje kuruza gdje se sakupi sav komšiluk, a nekada dođe i omladina da se provesele: tu se obično pričaju strašne priče3 tako da komšije sa strahom, poslije komušanja, odlaze kući. Inače se, uiz razne šale, pretrese i prokomentariše čitav život u selima. Skoro uvijek se i znade što se „valja“, a što se „ne  valja“.  Na primjer ne valja se po noći prijeći preko bunjišta da se ne „nagazi“, isto tako ne valja se noću odazivati, niti uveče davati pozajmicu... Kad neko dođe u goste  makar na kratko vrijeme treba da sjedne da bi ukućani, a naročito djeca, imali dobar san. Kad se vrata sama otvore doći će gost. Kad neko štuca, spominju ga. Ako kome ispadne zalogaj neko mu je gladan u familiji. Kad svrbidesni dlan – davaćeš, a kad svrbi lijevi – primaćeš pare. Ko na očnom kapku dobije čmičak (ječmenik), gledao je trudnicu. Ko razbije ogledalo, snaće ga nesreća. Kada svrbi nos, bićeš ljut. Dvije štete rađaju treću. Broj trinaest je nesrećan. Kad voćka ponovo procvjeta, biće jaka zima.

Zabrana „ne valja se“ ima svoj dublji korijen: poučni, zdravstveni, socijalni i drugi. Posebno ima vjerovanja u vezi životinja: kad mačka prijeđe put – sluti nesreću; kad kokš zapjeva kao pjevac (oroz) – treba je klati, sluti smrt, a isto tako i kad gavran zagrakće. Svraka o djetlić donose glas, sova slo, kreštalica kad se čuje doći će gosti iz rodbine. U štalu se ne valja ići sa praznom kravljačom, već se u njoj ponese vode da se opere vime. Kad svinja jede pilićr to donosi glad. Kad na nekom vidiš pauka, neko će mu mio doći... Nema skoro ni jedne životinje za koju se ne veže neko vjerovanje ili koja nešto ne predskazuje.

U borbi sa zlom, sa nevoljom i nedaćom svake vrste, sa bolešću i siromaštvom, za sreću i normalniji život, narod je tražio lijek, pa se zadržalo dosta vradžbina: bacanje ugljevlja za glavobolju, vradžbine oko stoke (oduzimanje i vraćanje mlijeka). Još se vjeruje u urok od očiju, pa se nekad ugljevlje baca u vodu od tih uroka. Baje se kad krava zasuši. Kad grmi sv. Ilija, vozi ognjena kola po nebu i razgoni đavole, koji donose grad, a grad se može spriječiti da se na sred avlije iznese stolica (tronožac), na nju se metne (na maši) žar i sjekira se okrene oštricom prema gore. Vračara, po nekoj nadprirodnoj sili, koju posjeduje može da „skine“ čini sa nekoga, da ga oslobodi bolesti i preda je onome ko je bolest „namjestio“ ili bilo kome. Formula pri čitanju zove se basma, a ima ih mnogo i različite su, a često je to ređanje riječi bez smisla i bez veze, tek da se govori.Narod vjeruje da je svako veličanje – klica uroka. Urok se odbija kad se na sebi stavi nešto ružnoga da takve oči zastanu. Zato se djetetu ne kaže kako je lijepo, nego „fuj gade“ i tri puta se sa strane pljune...

Na Baniji su se zdravice izgubile: čaša se odmah ispija uz riječ „živio“ (nema nazdravljanja). Malo se čuju poslovice. Ako je ima onda je to više narodna filozofija. Više se živi u narodnoj pjesmi koja se nekad citira....  SLIJEDI NASTAVAK: VJERSKI OBIČAJI

 

Molimo sve Banijce koji raspolažu sa materijalom u vidu tekstova i slika vezanim za Banijske narodne običaje da nam se jave na email Ova email adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript u vašem brauzeru da biste je videli.